Počasti za ratnog zločinca
Prošli je tjedan u Sarajevu sahranjen general armije BiH osudjen (nepravomoćno) za ratni zločin pred sudom u Hagu. Sahrani je prisustvovalo političko i vojno rukovodstvo BiH, vjerski obred je predvodio reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić. Osudjenik za ratne zločine je dobio počasnu stražu pripadnika Oružanih snaga BiH. O Deliću su pohvalno govorili ministar odbrane i predsjedavajući Predsjedništva BiH, Haris Silajdzić.
Zašto je rukovodstvo BiH, tačnije vodje bošnjačkog naroda, organiziralo državnu sahranu za generala koji je osudjen za ratni zločin? Tim činom Silajdžić i ostali su pokazali da imaju dvostruke kriterije. Kada Dodik dočekuje Biljanu Plavšić – tada se (s pravom) ukazuje da je sramno da je osoba koju je Haški tribunal osudio za ratni zločin dobija državni tretman, a kada taj isti sud osudi generala armije BiH, takodjer za ratni zločin tada se on tretira kao borac za pravdu i istinu!! Ako presuda Haskog tribunala prihvati kao relevantna u slučaju Biljane Plavšić tada se on mora prihvatiti kao relevantan i u slučaju Rasim Delić. Politika dvostrukog aršina ne ide u korist ni jednom narodu, pa ni bošnjačkom. Zato sam uvjeren da je državna sahrana za generala osudjenog za ratni zločin u svojoj biti – antibošnjačka politika i nije u interesu Bošnjaka. U čitavoj priči nije bitno ko je za šta osudjen i čija je krivica veća, niti se ovdje uporedjuje ko je imao kakvu ulogu (očigledno različitu) u pripremi rata i u ratu. Ratni zločinac je – ratni zločinac.
Šutnja protiv tolerancije
Ako jedna religijska skupina u jednom multi-etničkom društvu vodi kampanju da oni koji ne pripadaju toj religiji promjene vjeru – tada je to upereno direktno protiv tog društva. Ako iza toga stoji većinska nacija i njena vjerska zajednica – tim gore. A, upravo se to dešavalo nedavno u gradovima BiH gdje se na velikim i skupim plakatima nemuslimani pozivaju da prijedju na islam, sve to pod firmom poziva za javna predavanja, koja se organiziraju u najvećim dvoranama.
U selu Gornja Maoča kod Brčkog nedavno je uhapšeno sedam pripadnika vehabijskog pokreta pod optužbom da su “ugrožavali ustavni poredak i širili nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju”. Nakon akcije, u bošnjačkim nacionalnom korpusu, medju onima koji se brinu za zaštitu bočnjačkog nacionalnog interesa čuje se – muk. Niko da se javno ogradi od ekstremista unutar bošnjačke nacije, niko da se pozabavi onima koji su to do sada tolerirali, niko da postavi pitanje otkud to sada da se bosanskohercegovačkim bošnjacima nameće, uz blagoslov i toleranciju nadležnih, neka tudja ideologija i neko tumačenje Islama kakvog na ovim prostorima nikada nije bilo.
Može se prihvatiti da je on dobrim dijelom uvezen ali je nesporno da ima i domaćeg radikalizma. Taj se radikalizam hrani rastućim vjerskim fanatizmom, nacionalizmom susjeda, korupcijom, neimaštinom, nebrigom svijeta.
Sarajevo tolerira promociju “islamskih vrijednosti” stranih bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi vjerske tolerancije. Bošnjački vjerski i civilni autoriteti toleriraju osporavanje integriteta bosanskohercegovačke države kada imami iz džamije kralja Fahda u Sarajevu upozoravaju novinare da je to “saudijska teritorija”, ili kad nediplomatski napadi ambasade Irana na jednog sarajevskog književnika prolaze bez zvaničnih reakcija jer je BiH ¨stalo da ima dobre odnose sa Iranom¨. I sve se to radi u ime navodnog bošnjačkog nacionalnog interesa.
Državotvorni, ali jednonacionalni, patriotizam
Bošnjaci sami sebe sve više doživljavaju temeljnim narodom, bošnjački nacionalizam postoji gotovo kao “državotvorni”, legitimni patriotizam. U Sarajevu je Bajram tretiran kao državni praznik. Ako želite proslavljati Božić, zakonski je uzeti slobodne dane i slaviti to kao praznik, ali kancelarije ne rade samo za Bajram. Ulice u gradu su velikom većinom imenovane herojima bošnjačke nacije, djeca u 24 sarajevska javna vrtića ne mogu dobijati poklone od Djeda Mraza ¨jer on nije postojao u kulturi Bošnjaka¨.
U vrtićima se uvodi vjeronauka, roditelji svih nacija su protestirali ali odluka nije promijenjena. Tako u vrtićima praktično ima mjesta samo za one koji žele religijsko obrazovanje za djecu, a pošto je većina Bošnjaka to je i vjeronauka islamska. U sarajevskom naselju Ciglane, koje je multietnička kolonija, niče nova džamija usprkos protesta gradjana svih vjera i nacija. Čak će i sarajevski filmski festival, sa ugledom van granica same države, ubuduće svoje termine prilagodjavati islamskom vjerskom prazniku, valjda da ne bi doživio sudbinu direktora Medjunarodnog kazališnog festivala koji je optužen za nemoral jer se festival održavao u vrijeme Ramazana, a na posterima su bile gole žene!?
Sarajevsko samoubistvo
Bosanskohercegovački Bošnjaci imaju dosta razloga da budu bliži Islamu nego što su bili prije rata. Jak osjećaj da su bili napušteni od strane zapada zbog zabrane uvoza oružja tokom rata kada su muslimani prepušteni napadačima nenaoružani ili zbog činjenice da su bili izigrani od strane UN-a koje nisu zaštitile svoje ¨zaštićene¨ zone što je i omogućilo genocid u Srebrenici, daje argumente za takve tendencije. Ali odustati od vlastite multi-etničnosti, koja je (bila) simbol grada, za Sarajevo je ravno samoubistvu. Oni koji misle da bi ova vrsta sarajevskog samoubistva bila uvod u stvaranje eksluzivne bošnjačke države zaboravljaju da bi se u tom slučaju stvari razvijale u posve suprotnom smjeru, pogubnom za Bošnjake. Najveća je šansa već propuštena jer je svijet bio spreman pomoći u poslijeratnoj izgradnji ali nisu ponudjeni dobri projekti, lokalna se administracija pokazala neefikasnom, novac je pokraden. Umjesto fabrika u Sarajevu niču džamije financirane novcem islamskih zemalja, vehabije su postale utjecajne, ostale etničke grupe potisnute, kriminal i korupcija cvjetaju, osnovni kriterij za promociju u društvu je pripadnost jednom nacionalnom korpusu, a ne znanje. To nije u interesu Bošnjaka i to je antibošnjačka politika.
Zakoni promoviraju multi-etničnost i toleranciju ali praksa ide u suprotnom pravcu. Javni dogadjaji su financirani novcem svih ali se prilagodjavaju samo jednoj vjeri. BiH je definirana kao sekularna država ali društvo ide u posve drugačijem smjeru. Činjenica da i vodjstva drugih naroda u BiH guraju svoje narode u jednonacionalne torove nije opravdanje za takvu politiku. Bošnjaci, kao većinski narod, imaju više odgovornosti od druga dva za gradnju multi-etničkog društva i sekularne države. Sarajevo ne može očekivati da takozvana medjunarodna zajednica izgradi društvo etničke tolerancije i funkcionalnu državu. To je više odgovornost Sarajeva nego Brisela.
Zato je toleriranje očitih primjera nacionalne i vjerske netolerancije i nereagiranje na njih jer je to tobože u ¨našem¨ nacionalnom interesu – antibošnjačka i antibosanska politika. Kad Islamska zajednica lijepi plakate i poziva na promjenu vjere, kad zajedno sa bošnjačkim liderima šuti o vehabijama i njihovom utjecaju, kad tolerira i promovira islamizaciju Sarajeva, kad slavi osudjenika za ratni zločin – ta politika promovira podjele, ide ruku pod ruku sa Dodikovim ambicijama za razdruživanjem i raspadom. To je politika koja nije u interesu Bošnjaka i to je antibošnjačka politika.
Tekst preuzet sa www.slobodnaevropa.org