Nekadašnja radnička klasa – danas boračka populacija

Naivno je vjerovati kako se scene od srijede, 21. aprila, neće ponoviti još makar jednom do općih izbora i nekoliko puta poslije njih: problem financiranja famozne boračke populacije, prosto, nije i ne može biti rješen sve dok se izlaz iz krize traži podilaženjem demobiliziranim vojnicima, porodicama šehida i palih boraca, dobitnicima najvećih ratnih priznanja, ratnim invalidima…svima kojima je država – entitet, potpuno je nevažno – prvo uzela sve, onda ih navikla na redovne mrvice, pa sada ne zna kako objasniti da ni tih mrvica više nema.

Bilo je, svakako, u Armiji Republike Bosne i Hercegovine inženjera, doktora, pisaca, univerzitetskih profesora, umjetnika…ali većina vojnika došla je iz tvornica: tuzlanskog HAK-a, Željezare Zenica, sarajevskog Sarabona, Fabrike duhana Mostar… E sada, većina od te većine nije se poslije rata vratila na posao: fabrike su uništene, pa su umjesto njih obnovljeni ili izgrađeni vjerski objekti; one koje nisu sravnile granate, razvalila je privatizacija; ostale su – propale.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Radnička klasa – kako su se u sretna vremena zvali oni što su, gle čuda, imali posao, primali platu svaki mjesec i od nje cijeli taj mjesec živjeli – postala je boračka populacija; boračka populacija je pretvorena u masu socijalnih slučajeva ovisnih o budžetu; budžet je šupalj k'o pokvaren zub i krug se zatvorio pa se sada svi u centrifugi vrtimo oko Međunarodnog monetarnog fonda, čije kredite Vlada uzima kako bi – dijelila plate! Prvo sebi, pa onda onima kojima se sve federalne stranke, od SDA do SDP-a, udvaraju godinama.

Uz sav trud…

 

Uz sav trud, nemoguće je zamisliti kako se pet, šest hiljada bivših ratnika okuplja u Alipašinoj Ulici u Sarajevu i tamo traže smjenu Vlade jer, recimo, nije radila ništa dok su propadale tvornice kroz čije je kapije u miru ulazila rijeka radnika, a iz njih u ratu izlazila – vojska.

Uz, dakle, sav trud, nemoguće je zamisliti kako se pet, šest hiljada bivših ratnika okuplja u Alipašinoj Ulici u Sarajevu i tamo traže smjenu Vlade jer nije u stanju pokrenuti javne radove i osigurati masovno zapošljavanje zahvaljujući kojem bi se boračka populacija opet pretvorila u radničku klasu, išla na posao i svaki mjesec primala platu od koje se živi više od četiri dana.

Uz sav trud, nemoguće je zamisliti kako hiljade, zaista, siromašnih veterana koristi pravo glasa i umjesto onih što im lažu, bira one što imaju razuman i provodiv program brzog i efikasnog ekonomskog oporavka zemlje, smanjenja broja nezaposlenih i davanja mogućnosti radno sposobnim da rade, čime bi ostalima – invalidima ili obiteljima poginulih – trajno bile osigurane neponižavajuće naknade za žrtvu u ime domovine.

Čime su borci nezadovoljni

„Mi smo ih postavili u te fotelje…“, kazao je za Slobodnu Bosnu Emir Kajić, nezaposleni bivši borac i učesnik demonstracija od prošle srijede, pa dodao: „Oni sebi dižu plate, a otimaju od nas“.

Kajić, kao i hiljade njegovih saboraca u ratu i sapatnika u miru, ima pravo da bude nazadovoljan. Samo – i tu smo već blizu suštini problema – što nije baš najjasnije čime bi on ili oni bili zadovoljni: nečim što novine nazivaju cenzusom za sve (što, valjda, znači, da će se po malo smanjiti boračke naknade i plate državne administracije, tako nekako), zaleđivanjem plata ministara i povećanjem izdvajanja za demobilizirane borce ili redovnim isplatama naknada za rat, a ostalo – ako bude.

Šta god da je – nije dobro. I poprilično je, da se ne lažemo, egoistično.

Neka, dakle, poslanici po parlamentima ne usvajaju zakone i za to dobijaju do 7.000 maraka mjesečno; neka policajci za nekoliko stotina maraka plate dobijaju letvama po glavi na stadionu Koševo; neka učitelji opismenjavaju djecu za pet-šest puta manju platu od one što je ima nekakav ministar bez odgovornosti i znanja; neka i dalje nema tuzlanskog HAK-a, sarajevskog Sarabona, Fabrike duhana Mostar… Sve je dobro dok ima za nadoknade onima kojima iste te nadoknade ne bi ni trebale kada bi imali posao i pristojnu platu. A nemaju ga jer skoro deceniju i pol u fotelje postavljaju nesposobne za nešto više od vlastitog bogaćenja.

Besramno kontinuirano povećanje privilegija

„Ne radi se o tome da su zakoni loši, da veliki dio korisnika ne zaslužuje povećanje primanja i nove beneficije: problem je bio i ostao u tome što novca u federalnoj kasi za sprovođenje pomenutih zakona – jednostavno nema(…) Međutim, činjenično tačan argument da para nema, pada u vodu pred besramnim, kontinuiranim povećanjem privilegija kojima sebe daruje politička kasta – i što je najtužnijne, tu skoro da nema razlike između vlasti i opozicije…“, piše Senad Pećanin u posljednjem broju Dana, portretirajući Mustafu Mujezinovića, aktuelanog premijera Vlade Federacije i čovjeka kontinuiteta naše propasti.

Tu je negdje i suštinski problem bosanskohercegovačkog društva: kao što je bilo kakav napredak nemoguć dok su pozicija i opozicija jedinstveni u čuvanju vlastitih privilegija, tako je bilo kakva promjena nemoguća sve dok se neka nezadovoljna grupa građana – vojnici, studenti, prevareni radnici, filmski reditelji, fudbaleri amateri… – zadovoljava najmanje lošim od svih rješenja. Dok, jednostavno kazano, nije cilj promijeniti sistem, nego samo svoju poziciju (i primanja) u njemu.

Mustafa Mujezinović je mogao izračunati i bez digitrona da ne smije izgubiti kredit MMF-a, jer je broj onih što bi postali nezadovoljni bankrotom Federacije veći od broja onih što su došli da kamenuju ružnu zgradu u centru glavnog grada. Da je drugačije, da je bilo načina da se naknade veteranima ne diraju – i, naravno, zadrže privilegije vlasti – bez obzira na cijenu koju trebaju platiti penzioneri ili nastavnici, u Alipašinoj bi umjesto protesta imali demonstracije podrške premijeru!

Mi smo – i tu smo, bez obzira na socijalni status, zanimanje, naciju, vjeru ili hobi, jednaki – izgleda pristali na to da nas, prosto, nije briga za druge, sve dok je naša crkavica neupitna. Dok je tako, pucat će stakla na prozorima vladinih institucija, a rješenja neće biti na pomolu. Niti će biti države u kojoj će nekadašnji nišandžija na bestrzajnom topu, na pitanje šta radi poslije rata, moći reći da – radi. I od toga živi.

Tekst preuzet sa www.radiosarajevo.ba

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije