Pjevale su, mnoge pjesme vascijelog svijeta, pjevale su, gorile tiho pa jače, čeznutljivije , dok posljednje slovo pjesme ne izgori u želji da se dosegne visina i smisao: riječi, Neba, Sunca, nas ispod Neba I Sunca. Nas pjesnika zanesenih – a svi smo, više ili manje pjesnici. Ja tako kročim svako jutro do i natrag Neba, i crtam mu Sunce, obavezno nasmiješeno, poput rumene lepine sa ogromnim zracima na dječijem crtežu, krenem, kažem, putevima nutarnjim i osvanem, začudo, putevima gornjim i neobičnim.
Bojim se, jer ogromna su prostranstva koja treba da ispunim. Gdje sam, kuda sam na toj ogromnoj stazi za koju vjerujem da je Prava i za koje poteze Vječne Ruke vjerujem da su me pravilno, na njoj, iscrtali, sa smislom za vrijeme i za mjesto i za cilj ? Ima smisla, kažem. Ima Cilja a ima i ciljeva i mi ih hvatamo: jezikom, udima, lučevinama, srcem, suzama, rimama. Čitavom svojom malom historijom tijela i duha: žudimo. Trudbenici – pjesnici. Pa, neka.
Najprije, misli mi se sunovrate u otužna pitanja što eto, kao namjerno, krše prste nad oblačnim horizontom i bivaju nedvosmisleno retorička: Imaš li mjesto? Stalno se izmještaš. Gle, želiš sunca, kao Tin Ujević u svojim stihovima? Nasreću, on je shvatio nemoguću ljepotu visina: osjećam mračno ilovaču uda, rekao je. A ti, uporno kopaš i sadiš i melješ …zašto? Zašto to!Odgovaram i domišljam se najbolje što mogu.
Ladinovska argumentacija trijumfovat će spoznajom da « ja, kao da nemam drugi cilj, do da izbjegnem svoj», mudrost davnih vjekova uskliknuće «viva libera!», moj dnevnik prošaputat će o nedovršenim stranicama i o nenapisanim stranicama i o željama, kojih svaki put čitajući, zaželim drugčije. Potom, mogu vam ispričati priče o ljudima slavnim koji su tragali, svaki svojim tragom preko oceana i gora, i koji su , trag po trag, nabasali jedan na drugoga i zbunjeno se osmijehujući mrmljali : «bestraga! šta je sad pa ovo, bez traga…» Ili, štaviše, ne moram ići dalje od sebe, pa ću vam kazivati svoje priče kojih su motivi i zapleti isti a ideje vrlo jednostavne.
Dakle, izlučite mene, i unjedrite sebe, pa počujte: šta prvo poželjeh po svome rođenju – neznam, ali slatko mi je pomišljati da to bijaše mjesto toplo i mekano, zaštitno, mjesto pod Suncem. Jedino sunce za koje tad znadoh, čini se, bila je moja majka. Kada krv brže i obijesnije zakola a proljeće pokrenu mirise i kušnje, prihvatih se šume i polja, šuškavih, sjenovitih, zakučastih mjesta pod Suncem. U školi sam učila vrijedno, malo pričala a više čitala, kadikad u pometnji šta meni biva a šta se na stranicama ispisa – knjige, to beskonačno, paralelno postojeće ovo našem, mjesto pod Suncem! Onda sam se zaljubila, čime se haos čuvstava umnožio za još jednog člana, za tu tako toplu i tako naivnu želju da budem voljena . Kraj dragog –moje mjesto pod Suncem! Krenuh na visoke studije, mnoga nova iskustva, rekoh: u nauci i prevashodno na katedri je moje mjesto pod Suncem.
A sada (jer priča mora da se završi i neka druga da ispiše njen kraj), salijeću me pitanja, mahom tužna, mahom vedra, o svemu, a ponajviše o traženju i o mjestu.
Traženje: dobro se tražiti. Dobro je sebe tražiti jer to znači da nas ima, a sve što je nesvršeno – trajno je..
Mjesto: mnoga su mjesta za svakoga. Jedno – biva kalupom. Nema domovine do mjesta ispod Sunca koje te grije. Svugdje je Bosna tamo gdje te grije.
Moja Bosna, zemlja u kojoj jesam i odakle počinje moje mjesto i moje traženje ne gubi ništa manje na značenju zbog onih kojima ona nije ni mjesto, ni zemlja, ni ime, ni ništa. Postoje priče o zemlji koja se zove Bosna, i to je dobro. Postoji moja Bosna, i Bosna u Čitankama, i ja među njima uspostavljam prijelaze i mostove, kako- tako.
Sva je poliglosija u Bosni, i svi ljudi su u Bosni, svaki čovjek je jedan, različit u sebi. Pitajte Borhesa.
Naravno, ne želim da odem, jer se ovdje osjećam kao kod kuće. I ovo kao ništa manje nije vrijedno zato što upućuje na nešto drugo. Nešto što je kao kuća.
