Sve počelo lijepo, ljudi iz Srbije, BiH, Hrvatske, p
ostavili lijepo štandove, izložili šta imaju i nemaju, ljepota vidjeti. Mene pozvao Risto Čalija, alfa i omega modne kuće Sent Džordž iz Beograda. Ja otkazao odlazak na reviju u Beogradu (moram voditi Sajam knjige u Sarajevu), krivo mi do jaja, pa gledam Risti biti pri ruci, zemljak mi i teška dobričina. Kupio deset – dvadeset kila mojih knjiga i dijeli ih poslovnim partnerima. Hm, u poslu je nemilosrdan, ne da da mu se u proizvodnji zalomi faličan šal ili ružan džemper. Ali, šta ćeš, ne može svak’ bit mekan svo vrijeme.
Sve počelo krasno, kao u snu. Teta direktorica održala uvodni govor. Onda ona nesreća od gradonačelnika. Opet održao govorčinu k'o u socijalizmu, grad mu poplavio kao i svaki put kad padne kiša. Kiša nosi smeće po bulevarima i cestama. Ali, nešto sam bio raspoložen, pa ga slušao skoro sa užitkom. Onda Čova, naš Dragan Čović, predsjednik HDZ-a. Pričao kao u slikovnici. Pa onda lepi Boris, pričao lepo. Pa naš Hare, Haris Silajdžić, jedna od tri glave troglavog predsjedništva. I svi pričali: lijepo, lepo, lipo. Meni srce k'o lubenica bilo.
Onda svi sjeli za sto, njih 10 – 15. Svi nekako drukčiji nego na Federalnoj Tv. Ne otpuhuju i ne škrguću zubima. Ne začudim se puno, radi se o privrednom sajmu, ne o kakvom političkom sajmu taštine i zavrnutih ruku tipa Prud, Madrid ili Dejton. I počelo je.
Lepi Boris je, pozdravivši domaćine, rekao:
– Drago mi je da napokon ne pričamo o ratu. Mi Srbi smo stvarno prekardašili s genocidom. Mislim da je genocid koji smo napravili, genocid nad genocidima, gori od onog nad Židovima i Jermenima… Ne bih to nazvao samo genocidom, to je bio okrutni zvjerski brutalni genocidni genocid!
Onda je izvadio maramicu i počeo brisati oči. Harisu Silajdžiću je bilo vidno neugodno. Ustao je i rekao:
– Borise, nemoj se sekirati. Ni mi nismo bili neke cvjećke. Očistili smo Sarajevo i sve što smo držali od ostalih. Jedva uhvatimo nekog Srbina i Hrvata za funkciju, da se ne kaže da smo i mi čistili.
– Znam, znam, ali smo ipak uhapsili onog pravednika, Iliju Jurišića. Čovek nevin leži u zatvoru. Gde će mi duša, Harise. Etnički smo, bre, očistili pola Bosne, pobili bre hiljade ljudi, gde će nam bre duša!?
– Ama, Borise, nemoj plakati, i zatvor je za ljude. Bit će njemu dobro.
– A i Ganića – dodao je lepi Boris. – Drže čoveka u Engleskoj, u tuđem svetu, nema kog da pita koliko je sati. Cigaretu nema od kog da zatraži, jadan čovek…
Tada je i Haris izvadio maramicu i obrisao oči, vidno dirnut Borisovim saučešćem sa uhapšenim članom ratnog predsjedništva Armije BiH.
– Ništa ti ne brini, Borise. Naš je Ejup dobar poznavalac engleskog jezika. Zna kako se sve kaže, i cigara i koliko je sati, zna ti on engleski ko ja i ti bos… srpskohrvatski.
Tada se umiješao i domaćin, neimenovani vođa Hrvata u BiH, predsjednik HDZ-a BiH, Dragan Čović.
– Dajte ljudi, molim vas. Nemojte plakati, što će ljudi kazati? Ovo je ipak sajam gospodarstva, nikakav okrugli stol o pomirenju. Ostavite svoje pomirenje za neku drugu prigodu, rasplakat ćete mi posjetitelje. Haj'mo mi popit’ po jednu…
– Ja ne pijem – rekao je Hare kroz suze.
– Ja ću Dingač, šmrc, ako ima… – rekao je lepi Boris.
– Osoblje! – povikao je Čova. – Daj nam sok od marelice, dvoguzu dingača i meni ono moje! I neka netko promijeni pepeljaru, molim vas.
I, kao što to već biva sa lijepim snovima, probudih se. Na moje sveopšte nezadovoljstvo, kiša je lila kao iz kabla. Uredih se na brzinu, popih kafu, sjedoh u onaj krš od kola i odoh na Sajam. Stignem oko 10. A na Sajmu…
Sve počelo lijepo, ljudi iz Srbije, BiH, Hrvatske, postavili lijepo štandove, izložili šta imaju i nemaju, ljepota vidjeti. Mene pozvao Risto Čalija, alfa i omega modne kuće Sent Džordž iz Beograda. Ja otkazao odlazak na reviju u Beogradu (moram voditi Sajam knjige u Sarajevu), krivo mi do jaja, pa gledam Risti biti pri ruci, zemljak mi i teška dobričina. Kupio desetak kila mojih knjiga i dijeli ih poslovnim partnerime. Hm, u poslu je nemilosrdan, ne da da mu se u proizvodnji zalomi faličan šal ili ružan džemper. Ali, šta ćeš, ne može svak’ bit mekan svo vrijeme. Send Džordž mi poklonio džemper, unikatni, po mojim kabastim dimenzijama. Kao saliven. Prvi džemper u kojem ne izgledam kao ormar.
Sve počelo krasno, kao u onom snu. Nisam mogao vjerovati. Počeo sam se znojiti od sreće. Ili je džemper stvarno topao? Teta direktorica održala uvodni govor. Onda ona nesreća od gradonačelnika. Opet održao govorčinu k'o u socijalizmu, grad mu poplavio kao i svaki put kad padne kiša. Ali, nešto sam bio raspoložen, pa ga slušao skoro sa užitkom. Onda Čova, naš Dragan Čović, predsjednik HDZ-a. Pričao kao u slikovnici. Pa onda lepi Boris, pričao lepo. A onda Hare.
E, do tada je sve bilo kao u snu. Do Harisa Silajdžića, jedne od tri glave Troglavog bh predsjedništva. Hare je na pozornici izveo bosansku stend – ap tragediju, oštro ukorio lepog Borisa, predsjednika Srbije zbog hapšenja Ilije Jurišića i potraživanja Ejupa Ganića zbog ratnog zločina, u očiglednom pokušaju da se, možda i ljubomorno, ukaki u jedini hercegovački regionalni Sajam, jedan od rijetkih koji se ne održava u Sarajevu. Ostatak sajamskog dana je prošao nekako… pokislo. Kao razgovor za stolom u kojem je neko nekoga upravo namjerno polio sokom od marelice. Znam samo da mi je džemper po mjeri imao mokro rame, desno. Sjetih se da sam bio zaboravo zatvoriti prozor kola kad sam krenuo kući. Bilo je to rame mokro kao kad se neko isplače na njemu.