Ima jedna vraški zanimljiva stvar u kolektivnoj predodžbi Evropske Unije koja postoji i lijeno se održava u Hrvatskoj. Uniju se doživljava kao završnu točku dalekog puta, o kojoj se ništa ne zna, pa se svi živo zanimaju kako je “tamo”, što nas ondje “čeka” etc, što je prilično blesava situacija. O EU znamo puno više nego što u dirljivoj zblenutosti slutimo, ona je ovdje prisutna, direktno ili preko svojih članica, debelo preko desetljeća, ako ne i desetljeća i pol, tako da se već može dati i dosta čvrsta ocjena o njoj.
Ocjena nije jednoznačna i otprilike bi se moglo reći da je EU Hrvatskoj u jednu ruku majka, u drugu maćeha. Majka joj je po iznuđenom kažnjavanju ratnih zločina, povratku srpskih izbjeglica, zaštiti manjina koje su to po ostalim osnovama, uklanjanju najdebljeg taloga ustaštva, depolitizaciji medija, policije… i tako tim stvarima. Odreda zvuči dobro i blagotvorno, prava je milina to nabrajati, a taj melem dobro i dođe, jer slijedi otvorena i temeljito zapuštena rana. Unija kao maćeha. Gdje, u čemu?
Oh, i tu je popis vrlo dug, a nije ga ni približno ugodno nabrajati kao prethodni, no kako hrvatska službena politika, stručni krugovi, mediji… zatvaraju pred tim oči, ili u najmanju ruku o tome nerado govore, sa zadovoljstvom ću to učiniti. Maćeha nam je jer je za nikakve pare preuzela praktički cijelo hrvatsko bankarstvo, predobar dio trgovačke mreže, telekomunikacija, medija, energetike… Moglo bi se još nabrajati, ali i ovoliko je dovoljno da se vidi nešto jednako grozno koliko je grozan i sam taj, kao robijaška godina, dugi niz.
Otprve je vidljivo da je našoj budućoj evropskoj braći najzanimljiviji hrvatski uslužni, tercijarni sektor, gdje se najlakše okreću pare, a uloženo se često vrati kroz mamutski profit već za godinu, dvije, tri. Nema tu industrije, nema proizvodnje, u globalnom mlinu za naše žrvnjeve nema mjesta, naprotiv tjeraju nas da zatvorimo i zadnju preostalu ozbiljnu industrijsku granu, brodogradnju. Sa stanovišta naših vjernih zapadnih saveznika, to je logično barem koliko je za nas porazno.
Što će Hrvatskoj industrijska proizvodnja, neizrečeno je geslo EU-brotherhooda, kada to već postoji u zemljama Unije, i vaše je samo da to kupujete, i, oprostite na direktnosti – čkomite. Evo, da ne mislite da smo srca kamenoga, mi ćemo vam pomoći koliko možemo, banke koje posjedujemo u Hrvatskoj imaju prebogatu lepezu kredita kojima se, molim, možete slobodno poslužiti. A ako vam trebaju potanje informacije, izvolite pogledati televiziju i prelistati novine, također velikim dijelom u našem vlasništvu, ima tu korisnog reklamnog štiva koje će vam olakšati izbor.
Sada očekujem od možebitnog čitatelja ovog teksta da sebi postavi samo jedno pitanje. Da li ovo dosad rečeno doživljava kao ambijent u kojem Hrvatska može biti prosperitetna zemlja, ili joj, naprotiv ova razorna kriza, sve veća nezaposlenost, štrajkovi glađu… trajno pristaje kao po mjeri šivena košulja? Ako je ovo drugo, idemo dalje.
O tom drugom u nas praktički ne postoji nikakva svijest, jedino svi vide da stvari nisu nimalo dobre, to je na kraju morala priznati i vlast, ali zašto nije dobro, o tome nitko pojma nema. Nemaju ga ni najrazvikanija imena ekonomske struke, što nije čudo; svega dvojica-trojica njih plivaju izvan matične struje, svi ostali dobrovoljno su sebe zatočili u Čikaškoj školi neoliberalizma, autističnoj zgradi bez prozora, iz koje ne možeš vidjeti i da hoćeš što se okolo zbiva.
Ovo je uvelike idiotska situacija, jer kada su, ako ne u krizi, potrebna različita mišljenja kako iz nje vani, ali, vidiš, u nas o tome postoji teleće jednoumlje. Upravo je fascinantno kakvom se brzinom u to uklopio novi šef države Josipović, okruživši se golemim savjetničkim timom od sve samih predstavnika krupnog kapitala. Pa, kada je Kosoričina vlada izašla s jedinom razumnom idejom da sama država pokrene ukliješteni zamašnjak investiranja u proizvodnju, s Pantovčaka su je poklopili da je država za to nekompetentna. I da to treba prepustiti privatnoj inicijativi, koja se, kao, u tome dokazala.
A kada su već s visine zatražili od vlade da se odatle povuče, zatražili su i da se povuče s već ionako izrešetanog branika radničkih prava. Na stolu je, naime, njihov zahtjev da se friško doneseni Zakon o radu već sada mijenja u dijelu koji bi olakšao otpuštanje zaposlenih (i to bez ikakvih otpremnina). Kao da nezaposlenost u Hrvatskoj nije nešto čemu i bez toga vrlo dobro ide. Zapravo, to je jedino što u ovoj zemlji odlično napreduje. Ovdje ponovno uvodimo u priču Evropu koja ima nešto više standarde u zaštiti radničkih prava, pa se čak procjenjuje da bi Hrvatska i tu mogla naići na rampu u završnici pregovora s EU.
To svakako ide na čast Uniji, barem na prvi pogled. Jer, već na drugi vidiš da su u razaranju prava hrvatskih radnika jednako sudjelovali strani koliko i domaći poslodavci, ponekad i više, pa je u krajnjoj liniji cinično da poglavari iz Bruxellesa o tome drže ikome lekcije. Štoviše, moglo bi ih se ponešto priupitati. Nisu li oni, forsiranjem privatizacije u Hrvatskoj, bez i jednog jedinog glasa protiv malverzacija i pljački, i započeli s pustošenjem radno aktivnog stanovništva, s ciljem da obore do krajnjih granica cijenu rada.
I, molim, kada smo se već drznuli inkomodirati gospodu, neka nam još kažu je li slučajno da se u nekim bankarsko-fondovskim krugovima u Evropi otvoreno govori kako je sadašnja kriza u Hrvatskoj odlična prilika da se u najkraće vrijeme privatizira što još u njoj nije privatizirano. Ne sliči li to, draga braćo, na poznatu “doktrinu šoka”, kojom globalni igrači svjetskog kapitalizma sravnjuju cijela nacionalna gospodarstva, pa i države, kako bi onda na čistini izgradili nešto sasvim novo, a tako staro. Države-pijune, koje će pomicati na globalnoj šahovnici kako im padne na pamet.
Samo pitam.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org