Srpski predsjednik Boris Tadić, koji ipak nije Willy Brandt, boreći se za izglasavanje deklaracije o zločinu u Srebrenici izglasane u parlamentu 31. ožujka, učinio je koliko je mogao. A to je i puno i malo. Puno, zato što se o srpskom udjelu u srebreničkom pokolju do jučer uopće nije govorilo. Štoviše, Srbija je skoro punih petnaest godina živjela u odbijanju bilo kakve povezanosti s ovim zločinom i ratom u Bosni i Hrvatskoj. Čak i nakon hapšenja Slobodana Miloševića – prije svega pet godina, udruženje studenata Pravnog fakulteta u Beogradu javno je na svojoj tribini odbacilo kao laž činjenicu da se u Srebrenici zločin uopće dogodio. Ako se danas srpski parlament ispričava žrtvama, ipak je to pomak.
Novoizglasana Deklaracija je rezultat koliko unutrašnjih, toliko i vanjskih pritisaka, i njezina mlaka, slabašna retorika ostavlja gorkast okus. Tadić izjavljuje da je to historijski čin i to je sigurno točno. No u deklaraciji je najspornije da se u vezi zločina u Srebrenici ne spominje genocid. Tadić pojašnjava da je deklaracija zamišljena prije svega kao moralni čin i da se nije toliko vodilo računa o pravnim izrazima. Ali baš zbog te sitne razlike, zbog tog formalno-pravnog izraza, Radislav Krstić, zamjenik Ratka Mladića, odslužuje pravomoćnu kaznu od 35 godina za genocid u Srebrenici. Njemu ta razlika sigurno nije nevažna, a sudeći prema reakcijama – bogme ni ostatku svijeta. Komentari se, naime, uglavnom svode na to da je deklaracija dobar početak, ali da nikako nije dovoljna.
No upravo činjenica da nedostaje ta jedna nezgodna riječ čini deklaraciju ne posve uvjerljivom, nekako previše sračunatom na efekt ne u samoj Srbiji ili Bosni, koliko u Europskoj uniji. Istina, treba reći da nije lako prihvatiti odgovornost, pa ni bilo kakvu vrstu odgovornosti za smrt osam tisuća Bošnjaka. A pogotovo za genocid, koji Međunarodni sud pravde definira u prvom redu kao namjeru da se sistematski eliminira narod, grupa, nacija, itd. Nijednom parlamentu na svijetu ne bi bilo lako izglasati ni ovakvu deklaraciju, a kamoli prihvatiti činjenicu genocida.
Prisjetimo se samo ponašanja Turske, koja i dan danas, stotinu godina nakon samog čina, spori činjenicu da su zločini nad Armencima od prije stotinjak godina bili genocid i zbog toga upada u političke probleme s npr. SAD-om Ni Nijemci nisu spontano, nego upravo pod pritiskom saveznika, ušli u proces denacifikacije.
No kako nema pravde bez istine, ovu deklaraciju trebalo bi shvatiti upravo tako, kao nedovoljan, ali ipak vrlo važan dokument koji jednom za svagda prihvatiti činjenicu da je u Srebrenici počinjen monstruozni zločin (Tadić) i da ga Srbija osuđuje, ispričava se rođacima žrtava – pa tim činom i prihvaća svoju odgovornost.
Nedovršenost ove deklaracije znači još nešto: da usprkos nekim očekivanjima izvana, Srbima neće donijeti katarzu. Ne bi se stoga trebalo previše zanositi mogućnošću njezinog dometa, ali ona ilustrira političku volju i tako barem otvara vrata temi ratnih zločina i genocida u kojima su sudjelovali. Srbi, naime, ne mogu više tvrditi da su u ratu bili žrtve; prema ovoj deklaraciji, bili su i počinitelji zločina.
Ipak, parlament je ovom deklaracijom učinio premalo za pomirenje. O tome su Srebreničani koji su izgubili svoje već rekli što misle. Njima riječi – ma kako one bile važne i politički i simbolički, ma kako dobronamjerno izrečene bile – ne znače dovoljno. Za pomirenje je potrebno pokajanje, što znači puno više od mlakih riječi i političkog kalkulantstva. Potrebno je da ih žrtve shvate ozbiljno – a to sada nije slučaj. Tek bi izručenje Mladića za njih predstavljalo ozbiljan korak u tom pravcu. Tadić je, u ime Srbije, i to obećao.
Tekst preuzet sa www.tportal.hr