Prema dosad prebrojanim listićima, ubjedljivu pobjedu odnio je Savez nezavisnih socijal-demokrata, za koga je glasalo preko 70% od ukupnog broja izašlih glasača. Koalicija PDP-SDS-Narodnjaci i priključenija, osvojila je nešto manje od 12% glasova.
Iako su podaci, kao što smo rekli, nepotpuni i nezvanični, kako saznajemo, u Glavnoj kancelariji SNSD-a, sinoć je otvoren šampanjac i, po svemu sudeći, slavilo se do duboko u noć.
Socijaldemokrati imaju razlog za dvostruko slavlje. Kako saznajemo, novi predsjednik Republike Srpske je Milorad Dodik! U svojoj prvoj izjavi za medije, saopštio je kako je pobjeda sasvim zaslužena i kako ništa drugo nije niti očekivao. Osvrnuvši se na pojedine opštine, poput Drvara, Čajniča, Rudog, gdje je SNSD, izgubio većinu, Dodik je istakao da je sad SNSD jači nego ikad, a te opštine i njihovo stanovništvo će na svojoj koži osjetiti šta je snaga ove partije. Dodik je još dodao, kako će Srpska ovako ojačana raditi na ubrzanoj konstituciji nove skupštinke većine i svakako nove-stare vlade. Dodik nije krio kako će imati slatke muke u izboru svoga nasljednika na mjesto Premijera.“
I šta onda????
Probudićeš se toga jutra, možda, ali samo možda, razočaran. Biće to samo jedan novi, kišni oktobarski dan. Podsjetićeš se kako je bilo ove godine na EXIT-u i pogledati neke fotografije sa koncerta Chemical Brothers-a. Biće ti bolje. Kobajagi. Niko ionako nije dirao tvoj metafizički izmađijan svijet. Svijet sazdan od imaginarnog otpora, tihe i samo sebi čujne patetike. Pa, po kome bi pljuvao da je Mile & co. izgubio nekim čudom izbore? I dobro je što nisi izašao juče pred kutiju. Pametnije ti je što si mamurao od subotnjeg toplog piva. Tvoj glas ionako ništa nije mogao promijeniti.
Čućeš glas stara majke, koja će ti triumfalno reći kako ti je sad i definitivno poslednji čas da se učlaniš u Sveprisutnu Stranku, pod uslovom da te prime.
,,Sve je isto“, pulsiraće ti glavom ponavljajući impuls, gnusno imitirajući misao.
Da se iseliš, nisi htio, kad si mogao. A sad kad hoćeš, nemaš gdje, nemaš kod koga, nemaš sa kim i od čega i što je najvažnije nemaš odakle. Tvorevina u kojoj ti živiš odavno je prokuženi i obilježeni, sad već i imenom znani Obor! Čekao si bijeli šengen, koji su ti još u julu obećali, ali znaš i sam, zbog predizbornog znojavog ljeta, čekao se taj oktobar.
E, da, taj jebeni 4.oktobar.
Dan kada je sve stalo, bolje reći Ostalo, ovdje u Oboru. Teško tebi ako neprijatelj tvoj likuje nad tvojim vođom. Ni sa vođom, ni sa tobom pogotovo, nešto nije u redu. Možda ćeš i pročitati nešto…
Ako si inteligentniji, već oko podneva postaće ti jasno da ti nigdje ne ideš. Ni fizički, ni duhovno. Ideš jedino u tridesete bez, pa onda stavi dvije tačke, pa nabroj bez čega već, pa na kraju lupi tri, ma šta tri, sto i tri tačke. I na kraju još jednu, onu najgoru. U boljem slučaju bićeš penzionerski, proleterski, studentski slučaj. U gorem, samo slučaj.
Kako bi odagnao, sada već uobličene crne mislice, malo ćeš maštati, to si oduvijek dobro znao. Vidjećeš sebe pred kutijom 24 časa prije. Sebe i mnoge kao ti! Upravljaš sudbinom svojom. Nije blistava, nije sjajna, nije izvjesna, ali Ti držiš džojstik u vidu plajvaza i hartije. Pluća ti se pune kiseonikom, srce pumpa adrenalin i gotovo euforično ulaziš u improvizovanu kabinu. Kroz glavu ti prolazi poslednjih 4, 6, 8 godina, ma prolazi ti čitava nepostojeća mladost, vascijeli život! Kao u kakvom kliše-flešu, vidiš silne vrpce, presječene, vidiš baruštinu od Vlade preko puta hotela Bosna, vidiš Mordor sa sve pepeljarama, zavjesama, tapiserijom i inim enterijernim bahanalijama, vidiš cijene i pepeljara i radnih mjesta u Mordoru. Vidiš prevarenu i opljačkanu bijedu, svoje roditelje, koji se trude da te nahrane sa 200 maraka penzije. Vidiš biro ispred kojeg svaki drugi mjesec glancaš pločice patikama. Već te je sramota od ljudi oko tebe, pa pogledom pratiš glancanje. Pod sve sjajniji, a patike sve ofucanije. Da, rođače, to se zove zamor materijala! A, onda rukom kao na tač-ekranu sklanjaš te gluposti i glasaš protiv užasa koji te je pratio cijeli život.
Glasaš i rušiš taj Vontrirovski užas i mučalinu! Izlaziš sa glasačkog mjesta kao pobjednik…
,,Jovaneeee, popij već jednom tu kafu i ajde do prodavnice po hljeb i mlijeko. I da znaš, pozajmila sam od Cvijete 5 maraka, pa kupi sebi dvije kutije cigara, ali to ti je do petka, pa ti puši“, pogodiće te materinska haubica realnosti.
To je taj 4. oktobar, tvoj, i ne samo tvoj, Dan mrmota. Tvoja, i ne samo tvoja, mantra, na koju je neko drugi udario muhur da traje još, najmanje 4 godine. Zvali su i tebe ta kažeš nešto u svoju odbranu, ali krevet je bio suviše topao, a ti suviše mamuran…
Probudio sam se u znoju. Znam da nije, ali ne lezi vraže, pogledam ja na mobitelu piše 3. april, narečene 2010. Bi mi drago, iskreno. Vožnja biciklom i pisanje, moje je samokažnjavanje. Tako se osjećam bolje. A i zdravo je, tvrde lokalni dušebrižnici. Mene to ne zanima. Pedalirajući supraznom Banjalukom, nekoliko sati poslije vrati mi se ovaj san u pamet. E, sad mi ne bi drago.
Dakle, za samo 6 mjeseci mogu pustit ovaj tekst u eter. Hoću li mnogo pogriješiti? Sigurno u estetsko-statističkim sitnicama.
Pogotovo kada si Ti u pitanju! Ja ću za svaki slučaj 3. oktobra pred kutiju, jer mrzim Dan mrmota.
Tekst objavljen u aprilu 2010 godine