„Bilećanka“ je prije rata zapošljavala 1 800 radnika, bavila se proizvodnjom u tekstilnoj industriji i svoje proizvode izvozila na 
tržište desetak zemalja, radnici su imali zadovoljavajuće i redovne plate a preduzeće veliku imovinu. Ali, 1998 godine dogodila se najveća nesreća hercegovačke privrede – privatizacija u kojoj je „Bilećanka“ čija je imovina procijenjena na 3,8 miliona km prodata za 45 000 km stare devizne štednje. Nakon te čudesne privatizacije počele su muke radnika koji su ostali bez posla a privatizacija prekinuta. U međuvremenu dok su radnici štrajkovali, nova vlast prodala je mašine i imovinu preduzeća u Bileći, Herceg Novom, Beogradu, Skoplju i mnogim drugim mjestima. Danas, 12 godina poslije u preduzeću radi 30 radnika za minimalac od 400 km, ostali radnici ostali su bez posla, duguje im se 30 plata a doprinosi nisu uplaćeni deset godina… Nadu radnicima i cijeloj Bileći unijela je najava Vlade RS da će provesti reviziju privatizacije ovog preduzeća. I proveli su a rezultat krajnje ponižavajući: sve je provedeno u skladu sa zakonom – napisao je Borislav Bijelić, predsjednik komisije za reviziju privatizacije. Kako je moguće da je Bijeliću potpuno zakonito da se preduzeće sa imovinom vrijednom 3,8 miliona maraka proda za 45 000 maraka stare devizne štednje. Možda je to Bijelić i primijetio ali nije smio da se zamjera svojim šefovima koji su kako u vrijeme privatizacije „Bilećanke“ 1998 godine, tako i danas vodili ovu zemlju.
Priču o Industriji alata, trebinjci uglavnom počinju sa „nekad bilo“ i potpuno su u pravu. IAT je nekada imao 1 300 radnika, nekoliko fabričkih pogona, hranio je više od 5 000 hiljada hercegovaca i predstavljao primjer uspješnog preduzeća ali, kao i sva ostala hercegovačka preduzeća, dočekala ga je privatizacija, otkazi, dugovanja, štrajkovi i ostali privatizacioni performansi. A onda 2006 godine u Trebinju se pojavio premijer RS Milorad Dodik i predstavio spasioca trebinjskih alatničara Rodoljuba Draškovića koji je odmah obećao da će kao uspješan privrednik, uložiti vlastita sredstva, sve radnike vratiti na posao i pokrenuti proizvodnju. Ali, umjesto toga uslijedila su razna muljanja, prijetnje povlačenjem, razgovori i pregovori i na kraju se nije desilo ništa. Ili, zapravo jeste. Od 1 300 radnika najvećeg privrednog kolektiva u Trebinju ostalo je 150 radnika koji za platu od 370 km proizvode eurokrem, grisine i bombone. Naravno, Bijelićeva komisija ni ovdje nije utvrdila ništa suprotno zakonu i za njega je sasvim normalno što od 1 300 radnika radi samo 150, što se umjesto alata proizvodi eurokrem i što više od hiljadu bivših radnika ovog preduzeća danima štrajktuje u Trebinju.. Izgleda da Bijelićeva komisija nije ni pogledala privatizacioni ugovor u kojem se Drašković obavezao da će zadržati sve zaposlene, isplatiti sve zaostale plate i uplatiti doprinose radnicima kao i zadržati osnovnu djelatnost preduzeća. Iako ništa od toga nije uradio – ipak je sve po zakonu, tvrdi komisija za reviziju privatizacije a i kako da ne bude po zakonu kad je sve u ovoj zemlji što blagosilja Milorad Dodik urađeno po zakonu bez obzira šta u zakonu piše.
Nisu „Bilećanka“ i „Industrija alata Trebinje“ jedini ali jesu svakako najupečatljiviji primjeri kako je na kriminalan način privatizovana i opljačkana hercegovačka privreda a komisija za reviziju privatizacije utvrdila – da je sve po zakonu.
U međuvremenu, dok radnici ova dva preduzeća već danima štajkuju i protestvuju tražeći ništa drugo nego ono što su zaradili, onaj od koga očekuju pomoć odnosno premijer Milorad Dodik odlučuje da se zaduži u njihovo ime. Prvo je zaduženje od 32 miliona evra za izgradnju „Mahovljanske petlje“ koja bi trebalo da poveže još uvijek neizgrađeni auto-put Doboj-Banja Luka i još malo (sutra) izgrađeni auto-put Gradiška-Banja Luka (inače, najskuplji put u Evropi po cijeni kilometra od preko sedam miliona km) a imaće i priključak na aerodrom Mahovljani. Isti onaj aerodrom sa kojeg ništa osim, nekoliko lasta u jesen, ne polijeće. Ali, zato je premijer donio drugu odluku a to je da se zaduži 56 miliona km kako bi kupio dva aviona za „nacionalnu avio kompaniju – Skaj Srpska“. Ako se ostvare ova dva premijerova plana, imaćemo petlju koja povezuje ništa sa ničim i avio preduzeće koje ne leti nikuda osim što vozi premijera na utakmice voljenog mu kluba.
Ipak, da nije sve tako crno pokazao je i nedavni premijerov dopis opštinskim filijalama njegovog SNSD-a prema kojem su „njihovi“ direktori javnih preduzeća dužni da zaposle što više njihovih članova. Pa, možda će poslije svega i radnici „Bilećanke“ i alatničari zakucati na vrata premijerovog SNSD-a. Zašto ne ako će im to vratiti posao?
Preuzeto sa prijateljskog portala www.banjalukain.com