I u skoro potpuno praznom parku, istočno od ulice Sheridan, naiđem na par penzionera: žena drži čovjeka pod ruku, a on u drugoj ruci, blizu uha, drži tranzistorski radio 
prijemnik – tj. tzv. tranzistor – veličine ozbiljne knjige, tako da mora da rastegne šaku i ukliješti ga palcem i malim prstom. Moja je glava, na čelu sa ušima, bila priključena na iPod, tako da nisam čuo sta je čiko slušao, ali sva je prilika da je bio u pitanju neki program na ruskom. U tom dijelu Edgewatera, u malim stanovima u neboderima uzduž Sheridana, živi dosta starijih ruskih Jevreja. Povrh toga, tetina pletena kapica i zdepasta tjelesna struktura (kombinacija koja je čini nalik na vrganj sa kratkim nogama), čikin futrovani mantil, kunduraste cipele i tranzistor iz prošlog vijeka, kao i činjenica da tako (polako, penzionerski) šetaju – sve to odaje činjenicu da pripadaju potpuno drugom, dobrim dijelom iščezlom, svijetu.
Vazda rad da promišljam iščezle svjetove, ja sam se, cijelim putem do grada, obliven znojem i milinom, prisjećao iščezlih svjetova u kojima penzioneri poklopljeni francuskim kapama i naoružani tranzistorima nedjeljom hodaju po Željinom stadionu (pošto Željo igra u gostima) i slušaju prenos utakmica tog prvenstvenog kola, a kad se reporter uključi da objavi da je u Prištini, recimo, pao gol, malo zastanu da ne propuste neki detalj, da čuju zveketanje žičane ograde iza gola gostiju; u kojem tranzistor ima vlastitu kožnu futrolu sa rupicama na sitnom zvučniku, a stigao je iz Njemačke, gdje je dati penzioner bio na poslovnom putu dvadeset godina prije toga, na kojem je, jedan jedini put, prevario svoju ženu; u kojem je tranzistor najdragocjenija stvar za svakoga na odsluženju vojnog roka na potezu od Vardara pa do Triglava, pošto se noću, na straži, može uhvatiti radiostanica rodnog grada – Radio Sarajevo, naprimjer.
U tom iščezlom svijetu, ljudi šetaju. Šetnja je tu ne samo oblik transporta, nego i fizičko zadovoljstvo, a gotovo uvijek i jedina fizička aktivnost svijeta preko određene dobi, svijeta koji bi se, otud, rijetko pretjerano ugojio. U proljeće bi se roditelji s posla pješke vraćali kući, a omladina bi lako poslije škole odustala od prepunih tramvaja i krenula polako Vilsonovim. Mnogi su se omladinci (naročito budući roditelji) prvo spazili dok su ukrug, sizifovski, šetali po korzu ili glavnoj štrafti, ašikujući u hodu pogledima, a skontavanje bi se ozvaničilo nakon što bi omladinac kući pješke otpratio omladinku i u haustoru joj svečano položio jezik u usta. U tom iščezlom svijetu sve se moglo pješke, zato što se često nije moglo drugačije. Automobili su bili nepojmljivi luksuz, urbani prostori, dizajnirani u prošlim stoljećima, bili su namijenjeni stopalima i kopitima, a ljudska tijela su bila oruđa, skoro sve se radilo rukama i nogama – uvijek sam volio to što se, kad se (odavno zaboravljeno) računanje olovkom na papiru (za razliku od računanja digitronom, tj. kalkulatorom) zvalo računanje pješke.
Hodanje je bilo intelektualna aktivnost, skoro svako je bio bodlerijanski flaneur – sofisticirani besciljni šetač koji geografiju grada uči nogama, njegovu historiju čita tabanima, a urbanu poeziju crpi na potezu od kafane do kafane. To nije bilo teško u gradu u kojem su svi prijatelji, sva rodbina, svi voljeni ljudi i lokali, bili unutar trideset minuta laganog hoda. Svuda se šetnjom moglo dobaciti. Pješke se živjelo, autom se išlo na put.
Nakon što sam se u Chicagu našao spočetka onog rata, imao sam potrebu da naučim grad hodajući po njemu, kao što sam sve o Sarajevu naučio pješke. Tako bih, budući nezaposlen, izabrao film u nekom čikaškom bioskopu, raspitao se gdje se isti nalazi, a onda se u tom komšiluku ukazao dva sata prije predstave (obično jeftini matine) i hodao besciljno oko bioskopa u koncentričnim krugovima upijajući urbano znanje koje je isključivo tako dostupno. Prije svog dolaska u Chicago, u Sarajevu sam živio pješke, te je tako prvi i najlogičniji pristup novom urbanom prostoru bio pješački.
Ali težak je život pješaka u američkom urbanom prostoru. Gradovi su preveliki, ulice su najčešće dizajnirane za automobile, pločnici nisu namijenjeni šetačima, a kamoli flaneurima, nego im je glavna svrha da se iz auta ne stupi direktno na cestu. Automobili su ljušture koje štite ljude od svijeta – od navodnog uličnog kriminala, hladne have i zloglasnog gubljenja dragocjenog vremena. Ljudi žive i skapavaju u automobilima, koji su, smatram, glavni razlog epidemije američke gojaznosti. A oni koji hodaju, hodaju iz razloga samounapređenja, u prostorima ili na mašinama predviđenim za to, što će reći da nikad ne prošetaju – jedan od uobičajenih prizora ovdje, prizor zbog kojeg me redovno obuzme nepokolebljiva tuga, je usamljeni, često gojazni, hodač, koji u punoj sportskoj opremi (atletsko odijelo, patike, znojnici, slušalice) hoda sam sa sobom, u potpunoj osjetilnoj i ljudskoj izolaciji, često gledajući na sat, da vidi je li dobacio do zadatog cilja. Hodanje je mnogima ekstremna aktivnost, stvar očeličavanja i prevazilaženja vlastitih ograničenja, kao maraton.
Ja se volim transportovati biciklom i javnim prevozom, pošto me u autu obično obuzme mješavina depre i huje. Gospođa i ja također volimo prošetati. Kad smo onomad bili u Parizu, prijestolniciflaneurluka, hodali smo tri-četiri sata dnevno, a u Chicagu živimo u komšiluku gdje se to može – pločnici su široki, kafane su na svakom koraku, do svega od važnosti (do pekare, do brice, do videoteke, do mesare, pa čak, ljeti, i do pijace) se može pješke dobaciti. Svaki dan se tako po komšiluku malo prošeta.
I kad spazim dvoje penzionera koji, uz pomoć tranzistorskog vremeplova, šetaju ulicama i parkovima koji i jesu i nisu u Americi, osjećam se kao bogumil koji na ulicama Vatikana prepozna drugog bogumila.
Preuzeto sa www.pescanik.net