Secesiju mnogi smatraju malo vjerovatnom ali Dodikova prijetnja pojačava strahove da bi trenutni krhki status quo mogao pući. I dok niko ne očekuje masivno nasilje iz devedesetih da se ponovi, to ipak ne opravdava diplomatsku indiferentnost i nečinjenje.
Dejtonski sporazum iz 1995. godine je okončao etničko čišćenje koje su započeli bosanski Srbi i uspostavio mir u BiH. Ali taj sporazum nije stvorio funkcionalnu centralnu bh. vladu koja bi imala kapacitete da preduzme reforme potrebme da bi se ispunili uslovi za pristup Evropskoj uniji.
Da bi zadovoljili bosanske Srbe koje su vodili Slobodan Milošević (koji je umro za vrijeme suđenja za ratne zločine), Radovan Karadžić (kojem se sudi za ratne zločine) i Ratko Mladić (koji je optužen za ratne zločine i koji je još u bijegu), Zapad je prihvatio teritorijalnu podjelu BiH na kraju rata. Ovo prihvatanje se pokazalo u ustavnoj strukturi koja je regionu bosanskih Srba dala kvazi-nezavisnost i moć da spriječe stvaranje efikasne centralne vlade u Sarajevu.
EU, koja je spasila BiH od njenje prošlosti tako što je njenu budućnost stavila pod hipoteku, se ne žuri da promijeni status koji je sličan čistilištu. Evropske vođe su dozvolile da se njihovo nekada najkorsnije oruđe za očuvanje mira i nametanje promjena – nekada poštovani Ured visokog predstavnika – smanji do te tačke da se bh. zvaničnici trenutnom vršiocu te dužnosti obraćaju sa prezirom. Treba, međutim, naglasiti da se u poslijehladnoratovskoj Evropi pokazalo veoma opasnim kada se dozvoli da se ukorijeni nepoštivanje evropske svrhe i odlučnosti.
Šta će se onda desiti ako Bosancima i Hercegovcima nedostaje sposobnosti da promijene čelični korzet koji im je namijenjen u Daytonu, EU je nezainteresovana, a Sjedinjene Države zaokupljene Bliskim Istokom, Jugoistočnom Azijom i Kinom? Ostaviti Bosance i Hercegovce da razmišljaju o mogućnostima koje ima propala država (sa muslimanskom većinom), koja je locirana u Evropi ali je na marginama njenog prosperiteta, jedinstva i relativne socijalne kohezije, znači priznati bankrot politike koja je do toga dovela i pustiti druge da bacanmjem kocke odluče o načinima za izlazak iz zastoja.
Tri tačke
Neki u Evropi smatraju da će vremenom strane u BiH uvidjeti pogodnosti veće saradnje i da do disolucije neće doći ili da će, ako se desi, biti relativno mirna. Takve pretpostavke ne ulijevaju povjerenje. Nasilje je tradicionalni bio agent promjene na Balkanu i nivo frustracije na Balkanu raste.
U nedostatku boljeg rješenja, Amerikanci su dozvolili da teret bavljenja ovim poslom i rješavanje neriješenog posla iz Daytona padne na EU. Evropska unija je već trebala preuzeti diplomtsko vodstvo u popravljanju onoga što je ostale nezavršeno u Dejtonu. I dok nova struktura EU, bar na papiru, dozvoljava robusniju akciju na Balkanu, stare diplomatske navike teško odumiru i Unija će morati prevazići svoje nasljeđe oslanjanja na mrkvu, bez štapa, kada se bavi rješavanjem zamršenih balkanskih problema.
Bez obzira na nesretnu diplomatsku prošlost Evropske unije na Balkanu, najpraktičniji način za napredak je traženje političke reforme u BiH, a ne nadanje da će SAD preuzeti lidersku ulogu. Svi napori moraju počivati na sljedećim elementima:
• Konferencija sa tri bh. strane ovog proljeća da bi se dejtonski sporazum popravio jačanjem centralne vlade kako bi ona mogla ispuniti uslove za pristup EU, uz istovremeno ostavljanje entiteta. Ovaj skup bi trebao uključiti i Vlade SAD i Srbije kao aktivne posmatrače. Evropski i američki lideri bi Bosancima i Hercegovcima i drugima trebali prenijeti da neuspjeh nije opcija i uvjeriti ih da ja minumum ispod kojeg Evropska unija neće ići neprihvatanje opozicije od strane onih koji koče proces pridruženja EU.
• Budući da je Srbija ključna za daljnje postojenje Republike Srpske, mora se primjeniti pritisak na njenu Vladu koja traži članstvo u EU, kako bi se stavilo do znanja obstrukcionističkim vođama bosanskih Srba da ne mogu održati referendum o nezavisnosti i da moraju prihvatiti pojačane ovlasti centralne vlade.
• Podrška grupama civilnog društva i demokratskim strankama uoči oktobarskih opštih izbora. EU i SAD moraju podvući potrebu za političkom promjenom i za kandidatima koji podržavaju članstvo u EU kao neizostavno za politički i ekonosmki napredak BiH.
Alternativa – krpiti reformu i nadati se da će vrijeme, evropski novac i brižno oko pomoći trima bh. zajednicama da postignu političku harmoniju – nije pametna.
Tekst preuzet sa www.slobodnaevropa.org