Tokom predizborne kampanje 1990. godine Alija Izetbegović upitao je pristalice u ilidžanskoj sportskoj dvorani da li je SDA vjerska partija, na šta su prisutni uzviknuli da jeste. Na to je bošnjački lider pojasnio da nisu, nego da ih njihovi protivnici optužuju da jesu. Ovaj anegdotalni primjer zapravo 
ulazi u srž odnosa vjerskog, etničkog i nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini. Vjerski i etnički identitet neraskidivo su povezani i, kao što događaji tokom posljednjih dvadesetak godina pokazuju, od primarnog značaja za građane. Nacionalni identitet, međutim, koji bi značio identifikaciju s državom a ne etničkom skupinom, ugrožen je i nerazvijen upravo zbog snage prva dva i njihovog prevladavanja.
Terminološki je problematično raspravljati o ovome u Bosni i Hercegovini upravo zbog poistovjećivanja nacije sa etničkom skupinom, što je samo po sebi indikativna činjenica. U ovom tekstu, međutim, pod etnijom se podrazumijeva jedna od tri dominantne etničke skupine, dok se nacija odnosi na državu Bosnu i Hercegovinu.
Religijski temelji etničke identifikacije
Za osobu je bitno identifikovanje sa grupom zbog osjećanja pripadnosti, članstva, diferenciranja od drugih te, konačno, zbog sopstvene, subjektivne identifikacije. (Moore, 28) Iako je opštepoznata višeznačnost i višestrukost kolektivnog identifikovanja svake individue, za ovo razmatranje potrebno je zanemariti sagledavanje različitih identiteta upravo zato što su u bosanskohercegovačkom društvu etnički i religijski principi kolektivne pripadnosti toliko dominantni. Kao takvi, upravo oni ometaju razvoj nacionalnog identiteta, koji se obično izražava kroz politizovano ostvarenje etničkog identiteta u uspostavljenju samoodređenja. Upravo ova odrednica nacionalnog identiteta je problematična za Bosnu i Hercegovinu kao državu, jer tri etnije imaju vrlo različite tendencije u samoodređenju.
Moglo bi se reći da je slična situacija i u okruženju države, ali ova je zemlja posebna upravo po tri konstitutivne grupe, za razliku od susjedstva, gdje su različiti procesi, najčešće vojno-politički, doveli do formiranja (mono)nacionalnih država u kojima druge etnoreligijske grupe imaju manjinski status. Stoga je izuzetno značajan različit odnos prema samoodređenju među tri etnička identiteta u Bosni i Hercegovini.
Samo ime države sugeriše različit identitet između Hercegovaca i Bosanaca, koji se bazira na regionalnim razlikama, dijalekatskim varijetetima te geografskim i klimatskim odlikama terena koje su uticale i na diferencijaciju mentaliteta ljudi nastanjenih u različitim dijelovima države. Istorijske prilike su bile donekle drugačije, čemu su doprinijeli politički razlozi u prošlosti – npr. Hercegovinu su Turci okupirali tek nakon Bosne. Kako razlike u mentalitetu nisu još uvijek dovoljno istražene, ovakve tvrdnje se zasnivaju uglavnom na anegdotalnim dokazima, ali takav utisak nije neuobičajen među posjetiocima ovih krajeva. Međutim, događaji tokom posljednjih dvadesetak godina dokazuju da su ovi identiteti zapravo od drugorazredne važnosti, u najboljem slučaju. Tokom rata devedesetih godina potpuno su zanemarene razlike između Bosanaca i Hercegovaca, a kao bitnija odrednica za identifikaciju među žiteljima ovih prostora pokazala se etnička pripadnost.
Za shvatanje ove problematike nužno je uvidjeti čvrsto povezani odnos religijskog i etničkog identiteta među etnijama Bosne i Hercegovine. (Velikonja, 2003:91) Etnički identiteti u Bosni i Hercegovini primarno su bazirani na religijskim značajkama (Velikonja, 2003:288), jer ako se uzmu u obzir drugi mogući faktori u razvoju nacionalne svijesti, izgledno je da su oni skoro sasvim ignorisani. Jezički faktor, na primjer, koji je u većem dijelu Evrope zapravo bio određujući u stvaranju nacija, mora se odbaciti, jer etničke grupe u Bosni i Hercegovini zapravo govore isti ili vrlo slične jezike. Istorija i kultura bile su zajedničke do posljednjih velikih sukoba, kao što mnogi autori primjećuju poredeći “bosanske Srbe i bosanske muslimane” i navode kako je upravo to predmet odlučnog negiranja fanatika i ekstremnih političkih snaga na obje strane. (Coady,2006:62) Pošto se diferencijacija nije mogla provesti ni na osnovu teritorijalnog principa, kao što se vidi iz primjera dva dijela sadržana u samom nazivu države i predratne etničke heterogenosti teritorije BiH, osnova za kolektivno identifikovanje u Bosni i Hercegovini bila je religijska.
Ovdje dolazimo do osnovnog paradoksa društva: da interpretacija religije kakvu nude nacionalistički političari mutira do takvih razmjera da upravo religijsko određenje sprečava toleranciju koja je u osnovi svih masovnih religijskih učenja praktikovanih u Bosni i Hercegovini. Ovo bastardiziranje religije poprimilo je ekstremne razmjere tokom dvadesetog vijeka, kada su zapravo i zabilježeni najveći sukobi među religijskim, odnosno tada već izgrađenim etničkim skupinama.
Prevlast etničkog nacionalizma u političkom diskursu
Ovakav karakter identifikacije i dominacija etničke pripadnosti nad svim ostalim kolektivnim pripadnostima su opšteprisutni u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, i nema nikakvih naznaka da bi se ovakva vrsta tumačenja osnova kolektivnih identifikacija mogla promijeniti u doglednoj budućnosti, što u potpunosti potvrđuje predizborna kampanja 2006. godine, rezultati izbora te komentari nakon izbora.
Svi bosanskohercegovački nacionalistički pokreti uspješno politizuju navedene razlike preciznim etničkim argumentima, za koje je stanovništvo, pogođeno ekonomskim nedaćama, vrlo prijemčivo. Utoliko se može govoriti o potpunoj prevlasti etničkog nacionalizma u političkom prostoru BiH, uz puke zametke onog građanskog. Naime, nacionalizam je, slijedeći Gellnerovu definiciju, politički princip koji tvrdi da je sličnost kulture osnovna socijalna veza. (Gellner, 1997:3) Ukoliko se uproste mnogi izrazi nacionalizma do podjele na dva osnovna tipa, onda su to etnički i građanski. (Syzman, 1999:7) Etnički insistira na etničkoj kulturi kao primarnom izvoru kulturne identifikacije i etničkoj pripadnosti kao osnovnom principu utemeljenja političke zajednice. Građanski, međutim, u prvi plan stavlja političke vrijednosti koje mogu biti zajedničke različitim etničkim skupinama, te je otud odgovarajuća politička manifestacija ove vrste nacionalizma upravo nadetnička državna zajednica ili politička nacija kako je definisana na početku teksta. Trenutno u BiH kulturno poistovjećivanje postoji uglavnom samo unutar vjerskih, a samim time i etničkih, skupina. Kulturne veze uspješno su prekinute na međuetničkom nivou i stoga građanski nacionalizam postoji više kao potencijal, ne kao stvarnost.
Pokušaju li se uporediti različiti etnonacionalistički pokreti, čak i unutar iste etnije, nemoguće je naći značajnije ideološke razlike, jer su argumentacija tokom predizbornih kampanja kao i politike po dolasku na vlast gotovo identične. Na taj način, glas za SNSD ili SDS nije toliko različit kao što bi možda bio prije desetak godina, jer je ova prva partija u međuvremenu bitno izmijenila odnos prema nacionalizmu i od opozicije srpskom nacionalističkom pokretu postala takmac u borbi za glasove na nacionalističkoj osnovi. Međusobna politička borba dva HDZ-a ima gotovo isključivo personalne osnove i među ove dvije stranke nema nikakve ideološke razlike, a slično je i u slučaju SBiH i SDA. Originalna pseudomultietničnost SBiH ubrzo je kopirana u SDA, pa tako obje bošnjačke nacionalističke partije imaju u svojim vodstvima po nekoliko marioneta iz drugih etničkih skupina.
Retorika ovih stranaka bazirana je na ekonomskim interesima, što ih izjednačava sa multietničkim ili nenacionalističkim partijama, ali im dodatnu težinu daje emocionalna argumentacija koja lako nalazi put do svijesti potencijalnih glasača, što je uobičajena karakteristika pretkonfliktnih i postkonfliktnih društava. Eric Hobsbawm opisao je da “nema efektivnijeg načina od udruživanja neskladnih, pobunjenih dijelova naroda nego ujedinjenje protiv vanjskih faktora”. (Velikonja, 2003:257) U slučaju svake od tri etnije u Bosni i Hercegovini, nema univerzalne političke mobilizacije na nivou cijele države, već se ona vrši u odnosu na druge dvije etnije te, u bošnjačkom slučaju, u odnosu na susjedne zemlje. Pri tome se svaka nacionalna mobilizacija u regiji neizostavno odražava u BiH i rezultira mobilizacijom unutar etničkih skupina i dodatnom razgradnjom društva i države.
Pošto je sva partijska ideologija sadržana u etnoreligijskom nacionalizmu, logično je da je osnova svih problema u funkcionisanju društva i države upravo u takvoj politici. Uzme li se u obzir da je nacionalizam politički princip koincidiranja kulture i politike, te ukoliko je nacija jedinica političke autonomije, odnosno da svaka nacija nastoji ostvariti političku autonomiju baziranu na lingvističkim i kulturnim posebnostima, ako su te posebnosti zapravo etničke – onda će se težiti političkoj autonomiji za tu etničku skupinu, odnosno ona preuzima prerogative nacije kao političke jedinice. Vjerovatna posljedica su, stoga, zahtjevi za političko-teritorijalnu autonomiju.
Uobičajeno je da manjinske grupe svoje političke zahtjeve baziraju na nekom od pet ključnih argumenata. (Pavković, 123-124) Bosna i Hercegovina u tome nije izuzetak. Kulturna posebnost je najnoviji argument koji se poteže u javnim diskusijama, iako istorijski krupne razlike ne postoje i zapravo se tek sada razvijaju kulturne posebnosti, kao dio etnonacionalističkog programa, unutar bosanskohercegovačkog društva. Istorijski argument je vrlo popularan u nacionalističkoj retorici, ali za to nedostaje teritorijalna koncentracija jedne etničke skupine u prošlosti BiH. Etnička teritorijalizacija stanovništva nastupila je kao posljedica posljednjeg rata, odnosno počinjenih ratnih zločina.
Pozivanje na nepravednu prošlost vrlo je djelotvoran argument, jer pojedinci lako nalaze opravdanje za sopstvene neuspjehe u tvrdnji da je sve to posljedica nepravde prema kolektivu. Četvrti argument više je liberalnog karaktera i ogleda se u pozivanju na opštu jednakost svih grupa u društvu, koji nacionalisti prihvataju i onda dovode do apsurda u njegovoj primjeni. Konačno, peti argument u zahtjevima za političku autonomiju etničkih kolektiviteta čisto je nacionalistički jer, shodno njemu, nacionalne grupe, u ovom slučaju – etnonacionalne, toliko su posebne da zaslužuju posebnu državu ili posebne organe uprave koji isključivo mogu zadovoljiti ovako izražene posebnosti. (Pavković, 2006:123-124)
Dodatno opterećenje za zajedničku državnu zajednicu predstavlja identifikacija dvije od tri konstitutivne etničke skupine, Srba i Hrvata sa susjednim državama, što neminovno vodi ka poistovjećivanju sa državom među najbrojnijom grupom bez nacionalne države u susjedstvu, Bošnjacima. Paradoksalno, upravo takvo naglašeno identifikovanje Bošnjaka s državom BiH udaljava Srbe i Hrvate od ideje bosanskohercegovačke države kao njihove zajedničke i usmjerava ih ka nacionalnim državama Srba i Hrvata. Ovdje se problem dalje komplikuje usljed bošnjačkog poistovjećivanja s drugim Slavenima islamske vjeroispovijesti, iako ih malo šta istinski povezuje, a što dodatno svjedoči o već razmatranim vjerskim korijenima etničkih identiteta u BiH. Teško je drugačije razumjeti nazivanje makedonskih muslimana Bošnjacima u sarajevskim medijima. Ovakvo velikobošnjačko shvatanje nekih susjednih etničkih grupa dodatno doprinosi i tako problematičnim odnosima u regiji. Šta je ovdje reakcija, a šta korijen problema, nije od značaja za samu dijagnozu. Čak i kad bi se i našao opšteprihvatljiv odgovor, on ne bi vodio napuštanju etnonacionalističkih politika.
U tom smislu, koliko god se činilo apsurdnim, možda bi neophodno bilo da se oslabi ovakva identifikacija Bošnjaka sa državom, jer je to jedini način da se ista ta država učini potencijalno dovoljno privlačnom za Srbe i Hrvate i da se i oni počnu snažnije identifikovati sa sopstvenom domovinom bez sada već uvriježenih strahova od majorizacije i bošnjačke hegemonije. U odnosu na spoljni svijet, ove dvije etnije također moraju pronaći modus vivendi za identifikaciju sa Srbima i Hrvatima u njihovim nacionalnim državama, bez narušavanja državnosti BiH. No, jednostavno rješenje nije jednostavno primijeniti u državi na koju pravo polažu tri etničke skupine.
Podijeljena država
Problem u Bosni i Hercegovini jeste da postoje tri nacije-etnije ili etno-nacije, a samo jedna država. Iz tog razloga etnonacionalistički pokreti, kao dio svojih strateških poteza, obavezno napadaju legitimnost državnog poretka. Oni po definiciji insistiraju da je jedina legitimna forma vladavine državom ona nacionalna, što u njihovoj terminologiji znači zapravo etnonacionalna. (Syzman, 1999:13) Ako se stoga pokuša sagledati srž većine političkih sukoba unutar vlasti u postdejtonskoj državi, pokazuje se da su ključni problemi određenja, odnosno stepena i opsega autonomije (nota bene, ne suvereniteta) teritorija na kojima su određene etničke elite uspostavile vlast, što samo ukazuje na kontinuitet politike iz doba mirovnih pregovora. Različito artikulisanje zahtjeva dolazi iz nekoliko razloga, od kojih se neki mogu objasniti postojanjem izvjesnih razlika među nacionalističkim partijama, te različitim stepenom politike tolerancije, ali opšte karakteristike zajedničke su za sve etnički bazirane partije u Bosni i Hercegovini.
Krajnja posljedica ovakvih zahtjeva nacionalističkih stranaka mogla bi biti teritorijalna podjela BiH, formalna ili praktična. Prvi korak je podjela vlasti; ona se svodi na međusobni dogovor koja nacionalistička partija preuzima kontrolu kojeg ministarstva. Ovaj dio je obično najlakši, jer se zapravo svodi na imenovanja državnih službenika koji svojim kasnijim radom tu istu državu podrivaju jer rade isključivo u interesu sopstvene nacionalističke elite. Kada takva politika postane potpuno neprihvatljiva partnerskim nacionalistima, slijedi podjela teritorija na područja kojima bi u potpunosti upravljala samo jedna nacionalistička grupacija.
No, pošto na istu teritoriju više grupa polaže pravo, nastaju sukobi koji se prevladavaju suspendovanjem legitimne vlasti tako da državom faktički upravljaju izvana nametnute institucije poput Visokog predstavnika. Ovo je lako moguće dokazati mnogobrojnim primjerima iz poslijeratne istorije države, u kojoj je sve odluke koje se zapravo tiču izgradnje političko-nacionalne identifikacije i stvaranja nacionalnih simbola donio strani gubernator, pošto domaće političke vođe nisu mogle pronaći zajednički imenitelj za Bosnu i Hercegovinu koji bi ujedno zadovoljio i zahtjeve etničke identifikacije. To je bio slučaj sa monetom, zastavom, grbom, himnom, automobilskim registracijama – da pomenemo samo one najočiglednije. Sve ove nacionalne simbole etnički organizovani entiteti imali su u sopstvenim paradržavnim tvorevinama. Popularno prihvatanje i saživljavanje građana s tim prethodnim, paranacionalnim simbolima zapravo je odraz opšteg stanja društva u Bosni i Hercegovini i paradigma podijeljenosti. Kolektivna identifikacija čini se da je prešla tačku iza koje više nema mogućnosti preusmjeravanja istorijskog procesa kojim bi se osnažio političko-nacionalni, bosanskohercegovački identitet. Slijedi potpuna razgradnja društva, ukoliko se ne desi neka revolucionarna promjena ovog trasiranog istorijskog puta.
Stoga bi se bosanskohercegovačko društvo moglo kretati u jednom od dva smjera. Prva, trenutno vidljivija opcija, jeste nastavak jačanja etničkih identiteta, insistiranje na njihovoj prevashodnosti. Krajnja posljedica tog razvoja jeste potpuna razgradnja društva, te vjerovatno i same države. Druga varijanta je djelimično suzbijanje etničke identifikacije kod svih grupa, pažljiviji odnos prema prošlosti te razvijanje razumijevanja izvjesnih različitosti koje postoje kod drugih, bez insistiranja na istovremenom reciprocitetnom uzvraćanju. Dugoročno gledano, pod takvim okolnostima, bilo bi moguće izgraditi snažniji nacionalni identitet Bosne i Hercegovine. Bilo kojim putem da krene, cjelokupno bosanskohercegovačko društvo, ili separatna društva, vjerovatno bi doživjela snažniji ekonomski i društveni razvoj, jer bi se čak i formiranjem nacionalnih teritorija s kojima bi se grupe lako identifikovale, omogućilo jačanje institucija sistema i uređenje društava kao ekonomski racionalnih i održivih jedinica.
Jedino u slučaju dugotrajnijeg statusa quo sva tri društva unutar države i skupa s njom nastaviće razvoj suprotan savremenim evropskim trendovima i proklamovanom društvenom blagostanju. Nacionalizam nije stran evropskim društvima, i moguće je čak govoriti i o njegovoj renesansi, ali identifikacija sa etnijom ponekad ustupa mjesto drugim procesima zarad napretka i opšteg prosperiteta. U Bosni i Hercegovini to nije slučaj, pa etnička identifikacija, te nadasve ispolitizovani etnonacionalizam, u skoro svim oblastima života primarni su oblici iskazivanja pripadnosti. Da li je moguća Bosna i Hercegovina bez bosanskohercegovačkog identiteta pitanje je na koje se neće predugo, istorijski gledano, čekati na odgovor.
Citirana literatura
Coady, C.A.J., ‘Nationalism and Identity’ in: Primoratz, I. & Pavkovic, A., (eds.), Identity, Self-Determination and Secession, (Burlington: Ashgate Publishing Company, 2006)
Gellner, E., Nationalism, (New York: New York University Press, 1997)
Moore, M., ‘Identity Claims and Identity Politics: A Limited Defence’ in: Primoratz, I. & Pavkovic, A., (eds.), Identity, Self-Determination and Secession, (Burlington: Ashgate Publishing Company, 2006)
Pavkovic,A., ‘Self-Determination, National Minorities and the Liberal Principle of Equality’ in Primoratz, I. & Pavkovic, A., (eds.), Identity, Self-Determination and Secession, (Burlington: Ashgate Publishing Company, 2006)
Syzman, Mark, Ethnic Nationalism and State Power, (London: MacMillan Press Limited, 1999)
Velikonja, M., Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, (Texas A&M University Press, 2003
Arhiv BUKE