Romi su najveća etnička manjina u Europi. Trenutno ih u njoj živi između 7 i 9 milijuna, uglavnom u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi, a najbrojniji su u Makedoniji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj i Slovačkoj, dok je u Hrvatskoj njihov broj malen i iznosi oko 1 posto od ukupnog broja 
stanovnika. Romi su i najsiromašnija i najdiskriminiranija europska manjina. Prema novijim istraživanja javnog mijenja, građani Europske Unije su vrlo tolerantni spram drugih narodnosti. Na ljestvici od 1 do 10, građani Unije su susjeda druge narodnosti ocijenili visokom ocjenom prihvatljivosti (8.1). Međutim, kada je riječ o Romima prihvatljivost znatno pada na 6.0. Zanimljivo bi bilo znati podatke za zemlje Jugoistočne Europe, no za vjerovati je da u zemljama u kojima Romi čine značajniju populaciju stopa netolerancije prema njima još veća.
Proširenjem Europske Unije na tranzicijske zemlje kršenje prava Roma predstavlja najgore oblike diskriminacije i u Uniji. Slovenija, kao najnaprednija tranzicijska zemlja, je ne tako davno bila pod povećalom Europske Unije zbog prisilne
deportacije Roma. Sjeveroistočnom Mađarskom je dugo vremena harala grupa serijskih ubojica. Ubojice su napadale izolirane romske kuće, palile ih, a nakon što bi Romi pobjegli iz svojih gorućih kuća ustrijelili bi ih. Prošlog ljeta je policija privela četvero osumnjičenih za ove zločine. Jednako opasne su i svakojake “paravojne” jedinice poput Mađarske garde, udruge čiji je cilj “jačanje nacionalne samoobrane” i “čuvanje javnog reda”. Organizacija djeluje pod okriljem radikalne desničarske stranke Pokret za bolju Mađarsku i smatra se odgovornom za širenje netolerancije prema Romima i Židovima. Slična stranka, Velika Rumunjska, djeluje i u susjednoj Rumunjskoj, i koristi sličnu retoriku prema manjinama – osobito Romima i Mađarima.
Ova stranka je odgovorna i za kolaps kluba stranaka radikalne desnice u prošlom sazivu Europskog parlamenta. Naime, stranka je iz protesta napustila klub nakon što je talijanska fašistička princeza Alessandra Mussolini izjavila da Talijani ne vide razliku između Rumunja i Roma.
U Češkoj je, pak, komercijalna televizija Nova TV pokrenula egzodus nakon objave dokumentarca o životu Roma u Kanadi. U filmu Through your eyes, Kanada je prikazana kao raj na zemlji – rasizma nema, a socijalna pomoć izdašna je i lako dostupna. U jednom trenutku jedna od imigrantica poziva sve Rome da dođu u Kanadu, jer da će ovdje živjeti “poput kraljeva, poput Kanađana”. Mnogi su poslušali taj savjet i ubrzo je kanadsko veleposlanstvo u Češkoj bilo pod opsadom Roma. Čak je 
premijer Vaclav Klaus morao intervenirati i upozoriti Rome da ne nasjedaju na pristrane izvještaje. Hrvatska također nije izuzeta od kršenja romskih prava. Primjerice, u jednom slučaju je dospjela pred Europski sud za ljudska prava zbog diskriminacije i segregacije romske djece u školama u Međimurju. Međutim, u prošlosti su Romi na područjima Istočne i Jugoistočne Europe bili puno bolje tretirani nego u Zapadnoj Europi.
Cilj ove serije članaka je dati pregled i razvoj diskriminacije Roma u Europi od njihovog dolaska u Europu pa do današnjih dana.
Romi se prvi put u Europi spominju u Bizantu u 11. stoljeću. Međutim, dugo se nije znalo odakle su došli. U početku ih se nazivalo Egipćanima, što se vidi i u mnogim suvremenim jezicima. Naime, engleski Gypsy, španjolski Gitanos i francuski Gitans dolaze upravo od riječi Egipćanin. U slavenskim jezicima se nazivaju Cigani. Kao i njemački Zigeuner, Cigan dolazi od grčke riječi Atsinganos koja označava sektu iz Male Azije koja je bila poznata po prakticiranju magije. Tek u 19. stoljeću potvrđeno je da su Romi došli iz Indije, točnije, iz današnjeg Rajastana. Ovu ideju je prvi iznio mađarski jezikoslovac Istvan Vali, koji je pronašao sličnost između jezika nekolicine njegovih cejlonskih studenata sa sveučilišta u Leidenu i mađarskih Roma. Romi su također doprinosili zbrci oko svojeg porijekla, jer su tvrdili da dolaze iz Egipta. Zanimljivo je da danas postoje grupe u Makedoniji i na Kosovu koje su se tradicionalno smatrale Romima. Međutim, oni sebe smatraju Egipćanima.
Romi se u Zapadnoj Europi prvi put spominju 1414. godine u južnoj Njemačkoj, a ubrzo zatim se pojavljuju u svim dijelovima Europe – početkom 1425. na Pirinejskom poluotoku te početkom 16. stoljeća u Britaniji i Skandinaviji. Gdje god su došli, svojom neortodoksnom pojavom izazivali su čuđenje lokalnog stanovništva. Zbog svoje tamne puti često su bili zamijenjeni za Tatare ili Saracene. Tako ih njemački svećenik Cornelius 1417. godine opisuje kao “vrlo ružne, crne poput Tatara”. U Rusiji, pak, postoji uzrečica prema kojoj “isto sunce koje izbjeljuje tkaninu, pocrnjuje Cigane”. Druga neobičnost je bila njihov nomadski način života, za koji su sami Romi bili svjesni da će izazvati sumnju među sedentarnim europskim stanovništvom. Stoga su “izmislili” priču o hodočašću. Naime, u 15. stoljeću diljem Zapadne Europe izvori spominju pisma o sigurnom prolazu koja su Romima izdavali razni vladari, među kojima je najznačajniji Žigmund Luksemburški, mađarski kralj i car Svetog Rimskog Carstva. U tim pismima se tvrdi da su Romi pod Turcima prešli na Islam, te da im je kao pokora određeno da sedam godina
moraju lutati Europom. Iako su svojom pričom o vjerskim pokajnicima stekli simpatije mnogih, vrlo brzo su Europljani shvatili da Romi malo mare za kršćanstvo. U svom Univerzalnom rječniku znanosti i umjetnosti iz 1735., Johann Zedler opisuje Rome kao “vječno bezbožne, zle ljude”. Romi nisu pohađali misu niti se pridržavali vjerskih obreda i pravila. Stoga su vrlo brzo na sebe usmjerili bijes Crkve. Tako je švedski nadbiskup iz 15. stoljeća Petri zabranio krštenje i sahrane Roma. Romi su Crkvi stali na “žulj” i svojim prakticiranjem proricanja budućnosti i magijom. Naime, mističnost i proricanje budućnosti bile su sfere u kojima je Crkva imala monopol, i nije ga se kanila odreći samo tako. Zbog svoje različitosti, Romi od najranijih dana nisu bili omiljeni niti u jednom europskom društvu. Već su se u Bizantu nazivi za Rome koristili kao uvreda. U jednom izvoru se izriče optužba “lažov, lopov i Cigan”.
Neprijateljstvo prema Romima prenosilo se i u zakonodavstvo. Međutim, postojala je razlika u razmjerima diskriminacije između Istočne i Zapadne Europe. Najgori oblici diskriminacije, ono što bismo danas nazivali etničkim čišćenjem, provodile su zemlje Zapadne Europe. Romi su protjerivani pod prijetnjom zatvaranja, mučenja ili čak lišavanja života. U mnogim zemljama su čak organizirani lovovi na Rome. U Nizozemskoj i zapadnoj Njemačkoj organiziran je niz lovova na Rome početkom 18. stoljeća. U drugim dijelovima Njemačke i u Danskoj oni su trajali još i u 19. stoljeću. Jedine zemlje koje nisu imale zakone o protjerivanju Roma bile su Mađarska, Rusija, Tursko Carstvo i turski vazali Vlaška i Moldavija.
Razlozi protjerivanja Roma bili su različiti. Nekad su se smatrali turskim špijunima. Tako je na saboru Svetog Rimskog Carstva u Augsburgu 1500. protjerivanje Roma opravdavano postojanjem “autentičnih dokaza da su izdali kršćane Turcima”. Godine 1541. Romi su protjerani iz Češke nakon što su optuženi da su kao turski špijuni podmetnuli požar u Pragu. Drugi razlog je navodno kanibalstvo među Romima. Ovu optužbu iznosi i Herman Grellman u prvom znanstvenom radu o Romima, Die Zigeuner, 1783. godine. Upravo je ova knjiga korištena kao dokaz u okrugu Hont u današnjoj Slovačkoj, gdje je grupa od 151 Roma optužena da su ispekli i pojeli nekolicinu mađarskih seljaka. Njih 41 su osuđeni na smrt i pogubljeni. Sam austrijski car Josip II šokirao se ovim slučajem te je osnovao posebnu komisiju koja je utvrdila da su Romi bili krivi samo za niz krađa u okrugu. Priče o Romima kanibalima, koji su ubili i pojeli svećenika kolale su i Španjolskom u 17. stoljeću. Međutim, nikakvi dokazi o kanibalizmu među Romima nisu pronađeni. Plejadi smiješnih razloga za protjerivanje Roma svakako treba dodati i slučaj iz Bavarske, gdje je zatraženo njihovo protjerivanje jer Romi nisu primjenjivali znanstvene metode u čitanju iz dlanova.
Najčešći razlog protjerivanja Roma sastojao se u tome što se Rome smatralo beskorisnim i nepopravljivim lopovima. Tako se u Diderotovoj Enciklopediji navodi da su “jedini talenti Cigana da pjevaju, plešu i kradu”. Važno je napomenuti da Diderotova Enciklopedia nije bilo kakva knjiga. Albert Soboul, jedan od vodećih povjesničara Francuske revolucije, ovu knjigu naziva manifestom buržujskog duha. Slično tomu, u najranijim izdanjima Encyclopaedia Britannica navodi se da će Romi ukrasti “sve što im dođe pod ruku”. U biti, Encyclopaedia Britannica samo ponavlja Chambersovu Enciklopediju iz 1728. godine. Razlika je samo u tome što Chambersova Enciklopedija pobliže daje opis stvari koje su Romi krali, a to je “sve što nije prevruće ili preteško za nositi”!
Dosta se raspravljalo jesu li ove optužbe istinite, i ako jesu, što je razlog tolikih krađa među Romima. Budući da se optužbe o krađama ponavljaju u svim razdobljima i svim zemljama, osobito zapadnoeuropskim, teško je vjerovati da su sve izmišljene. Razlozi tih krađa su mnogostrukih. Među njima spominju ekonomsku nuždu. Naime, zbog ograničenih mogućnosti zarađivanja, Romi su bili prisiljeni krasti kako bi preživjeli. Ovome su svakako pridonijeli i loši zakoni europskih zemalja, koji su u pokušajima da asimiliraju Rome zabranjivali njihova tradicionalna zanimanja, i tako im dodatno onemogućavali da radom zarađuju za život. Najbolji primjer je zakon Karla II u Španjolskoj iz 1695. godine, prema kojem je Romima jedino dozvoljeno da se bave poljoprivredom, što oni nisu mogli jer niti su posjedovali zemlju, niti su imali ikakve vještine vezane uz zemljoradnju. No, Walter Weyrauch napominje i da su postojali kulturni razlozi među Romima koji su doprinosili raširenosti krađa. Naime, prema romskim zakonima krađa je kažnjiva samo ako Rom krade od Roma. Krađu od ne-Roma nisu smatrali nedjelom ukoliko nije bilo fizičkog nasilja, i ukoliko se uzimalo samo ono što je nužno za preživljavanje.
Nepovjerenje i predrasude prema Romima postojali su i na europskom istoku. Razlika je u tome što na tim područjima postoji i mnoštvo dokaza o ekonomskoj važnosti Roma. Upravo zbog toga su izostajali zakoni o njihovom protjerivanju.
Preuzeto sa www.h-alter.org