Eto, ko bi rekao da su dušmani okupatorski učinili i nešto dobro za našu zemlju. Pored toga što su nas aneksirali, okupirali, eksploatisali i genocidisali, nešto su bome sagradili i uredili.
Za prve banjalučke drvorede zaslužan je divizijski general – baron von Joelson. On je 1880. godine izdao naredbu da se otpočne sa sadnjom drvoreda. Sadnice lipe su dominirale, a donesene su sa Kozare. Ni tada stanovnici BL nisu dobronamjerno gledali na sadnice koje je švabo posadio. Mnogi su proklinjali švapskog okupatora jer je uklonio tadašnje nepravilo postavljene „drvorede“ koje su činile voćke (najviše ‘ašlamke, kruške i jabuke) kojima su se krijepili umorni putnici namjernici. Dešavalo se da prilikom branja plodova berači unište grane, a bome i svoje ekstremitete, te je švapski general odlučio da to promijeni.
Tako su umjesto voćaka u banjalučke drvorede stigli: lipa, bor, divlji kesten, platani, omorike. Та promjena se nikako nije sviđala tadašnjim stanovnicima grada na Vrbasu, pa su pojedinci iz huje i revolta lomili i čupali sadnice. U prvo vrijeme, sadnice su čuvali vojnici (ova rečenica je jako važna).
Većina drvoreda koje je zasadio dotični okupatorski general i dan danas je sa nama. Bilo je potrebno 130 godina da bi zasadi drveća dostigli ove dimenzije i ovu ljepotu, te napravili naše divne aleje. Izgleda da akcija dotičnog švabe i nije loše ispala na kraju?
Danas imamo totalno drugačiju situaciju. Okupatora u starom obliku nemamo, a ove nove okupatore zaboli za drvoredima. Ma zaboli ih i za nama. Današnji okupator je tu da zaradi sebi odličnu platu i još bolju penziju, popuni svoj CV i ode dalje na novo ra(t)dno mjesto da miri zaraćene.
Sada smo, konačno, svoji na svome i po prvi put u prilici da sebi nešto sagradimo, unaprijedimo i ostavimo u amanet potomstvu, kojeg možda neće biti (bijela kuga hara i satire). Želja da se nastavi sa imidžom Banjaluke kao grada zelenila, održala se i do današnjih dana, s tim da više sadnice ne sade švabe i okupatori, već naši domaći ljudi. Još da nema vandala, sve bi bilo super. Na žalost, vandala ima i to je problem. Renesansa vandalskog djelovanja iz godine u godinu dobija na težini.
Vandali (iako to tako zvuči) nisu pripadnici nekog drevnog izumrlog naroda podno piramida u Visokom. Vandali su pravi retardi, bez obzira na godine, vjeru ili partijsku pripadnost, jer kako okrakterisati nekoga ko ide okolo i lomi nedužne sadnice. Vjerujem da usljed današnje hrane pune aditiva, šećera i drugih govana, mladi čovjek osjeti istinsku potrebu da nešto polomi, devastira ili slično, ali nek ode u šumu pa nek tuče svoju sjebanu vandalsku glavu o kakvo drvo dok mu krv ne krene i zvijezde ne vidi. Čak ne mora ići ni do šume, imaju švapski drvoredi, dovoljno čvrsti i kvalitetni da svoj bolesni um može da liječi danima. Možda sam ja glup pa ne kontam, ali molim nekoga ko ovo bude čitao da mi nađe jedan valjan razlog koji tjera mladog vandala da lomi drveće? Drvo nema ni vjeru, ni naciju, ni entitet, drvo ne može da te ružno pogleda, drvo raste i koristi.
Ovakve stvari se ne dešavaju samo u BL, imamo i primjer iz Sarajeva, gdje je npr. Aleja velikana redovno vandalizirana istim metodama. Vandal je aktivan i u Mostaru.
Sjećam se dobro da su ukrali nun-čake Brusliju par dana nakon što je postavljen. Možda bi vandale trebalo okupiti u neki NVO Vandal, na državnom nivou (i Federacija i Republika), te im napraviti mjesta za slobodni vandalizam, organizovati takmičenja, a najuspješnijim vandalima uručiti besplatne sate kod sociologa, psihologa ili nekih drugih službi koje bi detektovale njihov problem i porive.
Očito da život u besperspektivnoj zemlji, koju tare bijela kuga, ima za posljedicu ogromnu količinu huje, bijesa i vandalizma u mladom čovjeku, a tu samo pomažu ili dobra batina ili neki ljekić (prozak, bens, loza, hors ili nešto sl.)
Prema podacima koje mi je na uvid dao moj Bog Google, možemo zaključiti da svake godine iz gradskog budžeta veliki broj maraka ode na sanaciju vandalskih aktivnosti. Npr. u 2005. godini na sanaciju vandalskih aktivnosti je otišlo oko 300 000 KM. Pored lomljenja sadnica, vandali su lomili govornice, klupe, saobraćajne znakove, semafore. Vrhunac vandalizma se desio 30. aprila 2005. godine, po završetku koncerta Nedeljka Bajića Baje, održanog u dvorani Borik, kada su vandali u aleji polomili i uništili 77 mladih stabala. Očito da je Baja u njima podstakao najfinije vandalske emocije i razgalio snagu mladalačku. Ma, samo naprijed, seljani Srpske. Niste mogli po selima da polomite šume, pa sada po gradovima lomite krhke sadnice. Jebo vas Baja!
Kako li nas tek doživljavaju članovi japanske NVO, IPIL-IPIL No Kai, koji su gradu Banjaluci donirali 200 sadnica trešnjinog drveta, a od kojih je veliki broj vandaliziran. Vjerovatno se čude i trepću zakošenim očima.
Murija kaže da oni nisu nadležni za kontrole u ovakvim slučajevima (a ko je onda?), ali da je prema Krivičnom zakonu RS utvrđeno da novčana kazna za vandale iznosi 200 maraka.
– Ako je vrijednost ukradenog predmeta, ili u ovom slučaju polomljene sadnice, iznad 200 maraka, onda je kazna za počinioca godinu dana zatvora – rekla je Gospa Arsenović, portparol CJB, i dodala da je u ovakvim slučajevima teško otkriti počinioce i da tu uglavnom sve zavisi od svjedoka.
Svjedoka naravno nema, a ja se pitam koji je to vandal odležao godinu dana u nekom našem zatvoru zbog svojih idiotskih aktivnosti? Kod nas ubiješ čovjeka i puste te, k’o ono neki dan u Doboju. Dovoljno je da si neuračunljiv. Aleluja, pravosuđe Srpske!
Nije stari švapski general bio glup kada je postavljao vojsku da čuva sadnice. Eto odličnog primjera kako dohakati vandaliziranim idiotima. Ionako su nam policajci premasni, bolje da idu gore dolje čuvajući nove sadnice, nego što love pješake za cvaju.
Da stvar bude još gora, u parku Petra Kočića sretnem prije par dana čika Dražu, koji je veliki ljubitelj šaha i bensedina. Pravi penzioner. Inače, Draža je stari udbaš i db-ovac, on sve vidi i sve zna. Veoma često se poziva na teorije zavjere. Svi rade protiv naroda. Od stranaca do domaćih izdajnika što nisu vidjeli ni dana ratišta, a sada se šakama lupaju u patriotska prsa, k’o majmuni kada hoće čoporu da istaknu svoju važnost. Jebo ih Darwin. Nikada ničim nije dokazao da je radio za sve te agancije, al’ uvijek priča o svojim udbaško/DB podvizima. Možda je samo lud? Možda je to od bensedina i šaha. Kaže ti on meni: „Volim ja doći do Petar Kočić parka na Davidovića pojilo da se opustim, čujem malo klasike i vidim ima li koji golub za ručak. Šta tebe muči, Grofe? Šta si se smrko i upečio. Tebi bar ništa ne fali. Mlad si, možeš jesti, jebati, imaš sve zube“.
„E, moj ti, vandali su u pitanju, dušu mi kida njihov aktivizam. Lome i čupaju sadnice. Zamislite! Pišem tekst za jedan portal, pa nikako da privedem kraju. Treba mi zaključak.“ – odgovorio sam Draži.
„E moj Grofe, ti si prava budala, ne kidaju to nikakvi vandali, već ljudi od ovog Tamarisa. To je stara fora. On dobije tender da održava zelenilo po gradu, 200 KM košta jedna sadnica, plus ruke. Onda kada to posade, plate neke klince da idu i lome, pa onda opet sade. Sve je to Lijevče tal. Znam ja sve, rekli mi ovi moji organi.“
Prosto nisam mogao vjerovati u čika Dražine riječi, a i pročitao sam da i ljudi iz Tamarisa apeluju na vandale da iskuliraju od lomljenja, al’ eto, stari udbaš/DB-ovac tvrdi suprotno.
Draža nastavi sa monologom (kod njega dijalog ne postoji): „Nije samo mutna voda oko sadnica, već i oko Borčevog stadiona. Taj gazda je počasni predsjednik FK “Borac” i, pazi molim te, šta je maher uradio. Prije par dana, na gradski stadion su greškom deportovane kalifornijske gliste, koje prave humus i super su za cvijeće, al’ ne i za stadionsku travu. Sada se te gliste jedino plinom mogu potamaniti, a šteta na stadionu je milion maraka, a ko će da to sanira??? Naravno, On!“
Stari udbaš me totalno šokirao ovim podatkom. Pitao sam ga kako je to uopšte moglo da se desi.
„Nije glista sama došla tamo, moj Grofe. Propusti u kontroli. On je, kao neka čivija, trebao da vodi računa o takvim stvarima, al’ eto, očito nije, jer ga je ta nebriga uplusala za milionče. Mili moj, budale smo i ti i ja. Vidiš kako se posao radi i kako se milion zaradi. Znam ja dosta toga i govorio sam ja to mnogima, al’ ne smije niko da objavi, boje se za posao, za poziciju, za donacije“.
Kontam ja nešto, mogao bih ovo objaviti, nemam posao, još manje poziciju, a tek donacije ni od koga ne primam. Ako laže čika Draža, i ja lažem Vas.
Čika Draže se nasmija, zahvali na društvu, poljubi tablu ispod Petra Kočića i ode. Bez obzira što je gladan i na bensedinima, Draža je uvijek živio po principu: „Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.“
Ostavio mi je dva bensedina da se smirim. Popio sam. Sjelo mi je. Nisam mogao da skontam je li me lagao ili je istinu govorio. Sa njim nikada nisi načisto, a i onako ga vidim svake prestupne. Ja sam njegov monolog podijelio sa Vama, pa šta bude.
A vandalima poručujem: „Navucite se na heroin, sigurno će vam biti lijepo i opušteno“.
Iskreno Vaš i nikad svoj
Grof Ђураз