Tada se iskopa dovoljno materijala za blebetanje, pa ljudi bi načisto pomislili da živimo u Diznilendu. Pa, ustvari, možda i živimo. Sve ovo stvarno liči na jedan veliki zabavni park, samo ima jedan problem u tome, kad malo bolje razmislimo, skupa nam ta zabava dođe, jer da bi se nekoliko ljudi smijalo i bili srećni, većina mora da sa gorčinom ustaje i liježe, tako da ipak nisam za ovakvu vrstu zabave.
Da se izgradilo, jeste. Tu stvarno nemam riječi, pa to i ptice na grani vide. Tendere, račune , izvođače, rokove i sve druge jasnoće i nejasnoće ne želim ovaj put uopšte da komentarišem. Koliko god da su kritički raspoloženi pojedinci u pravu, toliko sa druge strane ima i “pumpanja” od onih koji bi isto to uradili, ali nisu u prilici, tako da o onom za šta nemam jasne argumente nego samo slutnje, neću ni da govorim. Da ne ispadne kako je Đorđe osoba koja samo kritikuje i pronalazi greške u radu, a pri tom liječi neke svoje lične komplekse i nedostatke, ovaj put ćemo se osvrnuti malo na drugu stranu, na one koji konzumiraju sve ono što čike sa kravatama rade.
Pa, da ponovimo, jesu stvarno izgradili. To se bar vidi. Ima i promašaja i raznih negodovanja, ali, eto, uzećemo kao činjenicu da se Banjaluka, kao što je i normalno, u poslednjih 10 godina vidno izgradila i samim tim promijenila izgled. Međutim, da li se u korak sa gradom izgrađuju i građani koji ga predstavljaju i u njemu žive?
Odgovora na ovo pitanje se plašim, ali hajde da popričamo malo na tu temu.
Ne radi se samo o tome šta će neko ko dođe u ovaj grad misliti o nama, mene lično više zanima gdje će mi dijete danas – sutra odrastati i među kakvim ljudima. E, zbog toga mi smeta što neki mladi ljudi subotom voze tatina kola po glavnom šetalištu, što neke kolege studenti na četvrtoj godini ne znaju sve padeže, što mnogi Banjalučani o Vrbasu znaju samo ono što vide sa mosta, što ima ljudi koji žive u ovom gradu, a o njemu ne znaju ništa više nego o nekom tamo u koji nikada nisu kročili, što u navijače gledaju kao u gradski ološ, a ne kao u ljude koji vole svoj grad i klub. Glavno pitanje je: Gdje je taj LOKAL-PATRIOTIZAM? Pokušavao sam da shvatim da postoje ljudi koji ovaj grad ne vole, jer su protiv svoje volje došli u njega, ali te godine su prošle i njihova djeca, rođena u njemu, su već velika. Na žalost, ta ista djeca sada bacaju otpatke po ulici, ta ista djeca nemaju pojma šta je to dajak, ko je to Beneš i koje su to legende ovog grada. Ta ista djeca imaju pogrešne idole, mahom sa tv-a i neta, daleko od svoje realnosti i pravog života.
Takvim građanima u suštini i nije bitno da li će Vrbas biti pregrađen ili neće, da li je mali Borčev trebao biti srušen ili nije, čast izuzecima, naravno, ali i ta populacija polako prelazi u manjinu i zaborav. Zato i kažem da je jako bitno kome se kreira lokalna politika, a ne toliko ko je kreira. Ako je i loša, proći će, jer nema ko da kaže da je loša. Ko će da ukaže na ono što je loše, kada ne postoji svijest i ljubav prema svom gradu i, uopšte, prema sredini u kojoj živimo. Više od pola naših sugrađana nikada nije čulo za Švrakavu, kanjon Suturlije, Muflon stijenu. Koliko ljudi zna da je Banjaluka imala svoje skijalište i da i danas postoje konstrukcije iznad Starčevice i Obilićeva na brdima? Postoje oni rijetki koji se bore da ovaj grad zadrži dušu i ono što ga odvaja od drugih i čini prepoznatljivim.
Ali nije samo vlast kriva za sve propuste, krivi smo mi, kao građani. Krivi smo, kao prvo, zato što se ponašamo neodgovorno prema okruženju, a, kao drugo, zato što i kada nešto vidimo i osjećamo, samo zažmirimo i pravimo se blesavi, umjesto da se borimo. Ne mislim pri tome na revolucije i nerede, ali građanski pritisci su legitimni.
To je ono što nedostaje, to je bunt, to je reakcija na ono što nije dobro. To se zove svijest i savjest. Ne da bi se nekome otimala stolica, nego samo da se skrene pažnja na ljude za koje se nešto kreira, a koji u odlukama učestvuju samo jednom u četiri godine. Zato je bitno da se izborimo da se čuje glas naroda i glas običnog građanina, koji puni taj isti budžet. Prije svega treba krenuti od izgradnje sebe i svog djeteta, rođaka, komšije, pa sve do vladajućih struktura, a sve sa istim ciljem da svoje okruženje učinimo zdravijim za mlade ljude koji dolaze. Treba ostaviti dobru poruku ljudima koji dolaze, jer ovaj grad je nekada odisao mladošću i sportom.
Danas djeluje moderno i izgrađeno, ali plašim se da polako prestaje biti grad koji poznajem. Oni koji pamte neka druga vremena imaju osjećaj da su zalutali kada izađu u šetnju Krajiškom ljepoticom i imaju utisak da su u nekom filmu, gdje su droga, pištolji, prostitucija, brza kola, lažni sjaj obavezan dio scenarija.
Okrenimo se oko sebe i pogledajmo šta se to dešava oko nas, pa tek onda recimo ko je zapravo kriv. Koliko je do onih koji vladaju, a koliko je do onih nad kojima se vlada. Pokušajmo dati svoj maksimum u izgradnji zdravijeg okruženja za naraštaje koji dolaze, jer i oni koji imaju mnogo novca i oni koji ga nemaju, i oni koji su svoj stekli legalno i oni koji su ga stekli nelegalno i, uopšte, svi mi ćemo i dalje koristiti iste ulice i isti grad. Naša djeca neće na sebi nositi etiketu ko im je otac. Zato, trgnimo se i poradimo na očuvanju istinskih vrijednosti ovoga grada, jer ako ne treba nama, trebaće onima koji se rađaju, možda upravo sada, dok čitate ovaj tekst.
Neka su nam dobro došli!
Ovdje je sunce nekada sijalo jako lijepo, zato se probudite i sklonite sive paravane sa svojih prozora. Pokušajmo da stvorimo osnov za zdrav život onih koji dolaze, a to možemo samo koristeći svijest i savjest. Hodajte ulicama sretni i zadovoljni sa osmjehom na licu, ali ne onim ludačkim, onim koji je nastao od briga i problema, nego onim koji je rezultat vaseg društvenog angažmana i doprinosa lokalnoj zajednici.