I pošto ste se odredili za nerazum, već na prvoj stopi svojoj morate preći gaz na Savi, gdje su nekad kaluđeri prečasnog kralja Nikole sakrivali čamce u gustiše i žabljake i glagoljali narodu kako će nečastivi doći samo i upravo iz Rima.
Selom se pokraj puta, suhim kao odbačena zmijska košuljica, znala čuti meka pjesma djevojaka-žetalica, Lijevčanki, meki kikot uštirkane i čiste sirotinje, moglo se čuti zveckanje pozlaćenih dugmadi nadute žandarmerije što se brkato smješkala toj ženskadiji. One, pak, nagnute nad toplom crnom zemljom i njenom vrelom parom, povijene u struku poput prelomljenih stabljika, njihale bi okrajcima sukanja kao kukuruznom svilom i draškale sve živo sto se putem kreće. Mladi žandarmi ostajali bi u njima dok im kresiva ne zarđaju i barut u fišeklijama ne ovlaži. Krtice bi zanoćivale u njihovim ulaštenim čizmama, smrdljivim na suferice i imalin.
I ako se otmete tom iskušenju što ga rađa zemlja i sakriva nebo, ako pregazite tu savsku vodurinu, masnu od ribljeg mesa i crne zemlje, vi se nađete u oranici zagubljeni i mali kao sjeme metljike, vrpoljite se po njoj nemilice, vjerujući da se čudom krećete i pomičete. Možda biste i sagnjili gdjegod u nekoj njenoj brazdi i otkosu, da vas otud ne pokupe sažaljivi i usputni trgovci i spasu. Trgovci svim i svačim. Ponajviše otetim.
Već kod prvih gradskih straža dočekuju vas filistri i žene namiguše, vojnikuše-udovice, uskih strukova i širokih obećanja. Hotel ”Balkan” vam se čini nadomak ruke. Obećava vam udoban ležaj, dobru hranu i sigurnost od sjecikesa i hakmana. Iz hotela ”Bosna” Emerik Paskolo vam odašilje pozive da zaboravite poslove zbog kojih ste došli u ovaj grad, ciganskim strunama sapliće vam razum i ono malo pameti što vam je ostalo od lijevčanskog lopovluka, tiska vas u tijesne stolice da se tučete zbog ciganske riječi, neizgovorene, a još više zbog izgovorene. Zbog nečijeg pasjaluka, kao po običaju i kao dar pridošlici, nameće vam krađu i vi spavate do jutra u bajbuku.
I tako, između dva ponuđena hotela, ”Balkana” i ”Bosne”, najprije u ovom gradu upoznate Crnu kuću, njenu stražu, njihove gojzerice i njemački dijalekat. Budi vas mukanje krava sa nedaleke govedarnice, mirišu vam izgnjila stajska prostirka i jagnjeća mokraća, a vi se domišljate otkud ste se tako lako i najednom preselili iz lijevčanskih sukanja u sobe apsanske. A kada se isljednici uvjere da vam otac nije potkradao kasu Josifa II, a mati nije zarađivala na ”konjskoj kostrijeti” – vas puštaju kao potpuno nepotrebnog i odašilju na gradske ulice.
I možete šetati tim gradom dok vas je volja. I raditi što vam je drago. Pokrivena čaršija će vas prevariti za ono malo preostalog što u vama i na vama valja, poješćete brašnjav somun na Haništu i popiti kahvu, gledajući oko sebe kako se vrzmaju ljudi u čakširama i vrpolje pod zarom smrknute muslimanke, kako se djeca domeću štapovima i žigicaju u prašini.
I bacićete im poneku krajcaru. Oni će se potući i cjelivati vas u ruku. Nazivaće vas bogom i pjevaće za vas koješta. Kasnije će se okolo po sokacima razbiti u paramparčad.
A do vas, evo, dopire neka smirena blagost, opuštate se usred ove preplanule divljine. Sa Sahat-kule čuje se zveckanje kazaljki. Vrijeme se pomiče sporo kao tijesto i u nedogled. Vi ste posrkali kahvu i na dnu fildžana nije ostalo ništa. I mujezin je sa Ferhadije odučio svoj aksamski ezan. Arnaudija ćuti pod Pobrđem kao zaspali potomak. Smračuje se. Pale lojanice. Ljudi počinju da se povlače u svoje kućerke, škljocaju brave kapidžika i magaza, odnekud miriše prosut zejtin, a vi ostajete sami-samcati u ovom polumraku znajući dobro da morate potražiti prenoćište u nekom od ovdašnjih haništa.
Tamo, pak, tanko ćebe navlačite na glavu i uhukivanjem pokušavate da se ugrijete pod njim. Drugi vas gledaju čudno, puno ih je, i čekaju da zaspite. Vi spavati ne možete. Buđelar iz opreza stiskate pod vrelo pazuho misleći da ćete ga sačuvati. Septembar je i noći su sa duhovima. Sve se migolji i kreće. Sve izvirkuje i saznaje. Sve je radoznalo i nadasve okato. Sve je budno oko vas da budnije ne može biti. Samo vas obuzima neka mlaka blagost, samo vas san priziva. Djeca se neka čuju u avliji, premeću u daljini meko kamenje i vama to godi. Meškoljite se u toplini njegovoj, čini vam se da ste u isparenju sve dok ne usnite. Spavate bez sluha, ravnomjernog disanja i bešćutnog hrka, a jutro vas svojom javkom budi kao bijelo dijete u kolijevci. Uspavano.
Obazrete se. Nikoga oko vas nema. Vi spavate sami. Drugi su već odavno na putu. U poslu i lopovluku. Vlaga miriše iz komušine na kojoj ste svu noć ležali i ne obećava ništa dobro. Opet će vas apsanski žandarmi privesti ako ne platite handžiji spavanje iz šlajbuka koji vam je netom nestao. Prepipavate još uvijek topao pazuh i pod njim nema ništa. Čudite se čudom, pamet prizivate, a poslije vas nanovo pitaju da li vam je otac potkradao Josifa II ili nije, i da li vam je majka obnoć posjećivala mladu žandarmeriju banjalučku.
I spasa vam nema. Bar sada uviđate i sami. Pa pametni ste već. I odrasli, najednom!
* * *
A oni zaludjeli, mahniti i jadni, misle da je zato bolje ne ići na ovu stranu, nego valja ući u ovaj grad onamo, od Jajca. Tu tabanate usječenim puteljkom u kosi kamen, nadneseni ste nad crevuljak vode što se lamata urvinama pored puta. Vode koja se naglo gomila i jos brže nestaje. Prestajete i pomišljati da vas ta rijeka neprekidno prati. Ali kada vam se njene ribe nanovo izbeče svojim vodnjikavim očima, kada se jave udbine i zazelene dubinom i lakomošću, vi osjećate strah od tog prizivanja u dubinu i koračate brže, ulazite u tijesan kamen, stisnut porebarke, i probijate se do tog nesuvislog grada kao kroz životinjski šupak.
Možda Banjalučani zato i ne vole ljude koji dolaze odovud. Podsjećaju ih na isprdak ili govno. I bježe od njih.
Možete ostati tu neko vrijeme. Možete. Ljudi će vas zagledati poizdalje, ali neće primjećivati. Osjećaćete se kao balega netom izbačena. I nećete se pravo ni sasušiti, a već ćete dobiti želju da odete odakle ste i došli. Mještani neće znati ni da ste bili, ni da ste otišli. Ništa se pomaknulo nije, niti pokrenulo. S vama kao i bez vas.
Eeeee, druga je priča ako imate kesu. Ne škrtu, ne usitu. Već kesu razvezanu i dostupnu. Voli ovaj narod razmetanje i budale.
Prilaze vam oprezno i neprimjetno kao opaka bolest. Blagošću i lagarijom podmeću vam sebeso i mirisnu prostirku. Prinose vam rijetka istočnjačka ulja, nude pastrmom i đinđuvama. Odasvud vas salijeću svilom donesenom od Arnauta, svilom sjajnom i purpurnom, svilom na čijim rubovima je sakrivena pokoja mlada Arnautkinja, tek rođena za dodir i milovanje. Rakija vam pomaže da zaboravite ovaj svijet, da dobijete krila, pernata i mehka, krila dženetska, da letite iznad hana kao bulbul-ptica što leti. Pomaže vam da se podnimite cvjetnim jastucima od zlata satkanih rajskih ptica. Nebeskih. Let vam je maglovit, nježan i vi se pitate kako ste to do sada mogli živjeti bez ovolike sreće! Kako to da se spoznali samo sirotinju, glad i besparicu!
I opipavši sve što je mehko i nježno, dotaknuvši sve što je mirisno i glatko, vi se upuštate u san od blagog rakijskog napitka, osjećate da vas neko dotiče perjem i mirisima, i vi sanjate božja prostranstva i njegova davanja.
Poslije bježite glavom bez obzira. Konjima vas ganjaju kirijaši i zaptije. Bez razloga i – djeca! Ona ista djeca kojima ste jučer bacali krajcare. Sada se na vas umeću kamenjem i trstikom.
I ako hoćete da spasite glavu, tabani vam moraju biti brži od trepavica, lastavice vam moraju biti posestrime. Jer ako vas ukeba ruka neka čvornata, jakih zglobova i grube kože, možete ostati u jendeku zakovrnuta vrata, gurnuti u plitak Vrbas kao isprane ponjave. Izlaz vam je bezimen i tajan. Izlaz na obje gradske strane: u Savin gaz ili natrag u kameno guzno crijevo.
I radovaćete se ako stignete bilo kuda. Radovaćete se što vidite plavo nebo nad sobom i prašnjav put pod oputkom. Dalek i suh. Što vidite put koji vas vodi u Peštu ili Dubrovnik, gdje će vas bezopasno grliti podbuhla Mađarica ili opijati malvazija. Gdje nećete misliti na goli život i njegov spas. Gdje će vam mlak lahor s mora ili s Fruške gore dodirivati kosu i škakljati po tabanima.
Naravno, ako vas ne sustignu.
Arhiva BUKE