Ako bi se sudilo po podatku da u svijetu danas živi više od trećine sadašnjeg stanovništva BiH, jasno bi postalo da nešto u ovoj državi pokvareno, da bazdi (a upućenima je jasno i bez toga). Zvanični podaci govore o 1.350.000 građana bh. porijekla u dijaspori, a od 2006. godine BiH je, prema nekim podacima, napustilo preko 100.000 mladih.
Šta se dešava sa identitetom ljudi koji odlaze, sa potomcima emigranata koji ostaju u državama emigracije, koliki je postotak asimilacije, kolike mogućnosti obrazovanja na maternjem jeziku i sl., ko je orao a ko pile? Kako se etnički odnosi u BiH prelamaju na dijaspori i šta to govori o budućnosti bosanskog identiteta uz tendencije kakve danas postoje? Pitanja interesantna za neko istraživanje.
Najviše građana bh. porijekla nastanjeno je u Australiji, Austriji, Belgiji i Luksemburgu, Danskoj, Holandiji, Hrvatskoj, Italiji, Kanadi, Norveškoj, Njemačkoj, SAD-u, Sloveniji, Švedskoj, Švicarskoj, Velikoj Britaniji i Irskoj.
Dijaspora komunicira međusobno uglavnom u okviru udruženja, klubova i vjerskih zajednica.
Svjetska banka procjenjuje da postotak emigracije visokoobrazovanih iz BiH iznosi 28,6%, dok istraživanje koje je provedeno za UNESCO 2005. godine govori da je BiH napustilo 79% inženjera istraživača iz oblasti tehničkih nauka, 81% magistara i 75% doktora nauka.
I da se sve završava samo na broju emigranata iz BiH ili broju visokoobrazovanih i stručnih koji su to učinili, problem bi bio izuzetno složen. Ali sve se ne završava na emigraciji, nego se nastavlja u realnosti neriješenih pitanja dopunskog obrazovanja za djecu porijeklom iz BiH.
Kako stoji u brošuri „Dopunsko obrazovanje“ koju je izdalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, „uspješna integracija bosanskohercegovačke djece u njihove socijalne sredine može biti realizirana samo kada im bude omogućen nesmetan kognitivni i komunikativni razvoj, što svakako podrazumijeva i adekvatan pristup pitanjima maternjeg jezika, porijekla i tradicije, posebno u pogledu izgradnje samouvjerenja i vlastitog identiteta“. Ali, uslovi za to nisu obezbijeđeni.
Ostaje činjenica da veliki dio djece u iseljeništvu ne poznaje maternji jezik i većina njih bolje komunicira na jeziku države u kojoj borave. U spomenutoj brošuri stoji da je samo 4.490 djece bosanskohercegovačkog porijekla obuhvaćeno dopunskim obrazovanjem u inostranstvu.
Šta je razlog ovome? Nepostojanje strategije, nedosljednosti u organizovanju nastave, nedovoljna angažovanost institucija BiH, nepostojanje finansijskih sredstava za plate nastavnicima, a uz to ne postoji ni strategija povratka stručnog kadra iz dijaspore, kakva postoji u najmanje 56 zemalja svijeta.
Ako je poznato da se najveći dio nastave organizuje u okviru udruženja, klubova i vjerskih zajednica, ako Ministarstvo kaže da, na primjer, nema podatke o dopunskim školama na srpskom i hrvatskom jeziku u Njemačkoj, nego je u stanju samo da pretpostavlja da djeca bosanskohercegovačkih državljana iz reda srpskog i hrvatskog naroda pohađaju srpske ili hrvatske dopunske škole koje su povezane sa udruženjima susjednih zemalja, to govori o jednoj vrsti nebrige o emigranatima iz reda ova dva naroda. Da li ovo treba čitati: odričemo vas se?
Nema namjere da se ode u pravcu prozivanja na etničkoj osnovi zbog činjenice da u je publikaciji Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH pod nazivom „Ko je ko u dijaspori“ od navedenih 140 doktora nauka i naučno-istraživačkih radnika u bh. dijaspori najmanje 90% njih iz reda bošnjačkog naroda. Pitanje je ipak da li je to rezultat odluke emigranata iz reda druga dva naroda da se ne nađu u publikaciji ili se ne izjasne kao bh. dijaspora, a ako je tako, zar to nije nešto što bi zalaganje Ministarstva i naših diplomatskih institucija u drugim zemljama moglo da promijeni, ili je i to simptom potpune nebrige i nezainteresovanosti nadležnih u BiH.
Ako emigranti iz reda hrvatskog naroda djeluju i obrazuju se u udruženjima i na nastavi koje organizuje ili finansira Republika Hrvatska, 
a s druge strane paralelna situacija važi za emigrante iz reda srpskog naroda, to znači da dobar dio iseljeništva izlazi iz okvira bosanskog identiteta. Ma koliko malo tog bosanskog identiteta postojalo u njima i ma koliko trenutne velikim dijelom politički konstruisane pozicije tri naroda bile većinom u znaku odricanja od tog identiteta, ova činjenica ipak mora da zabrinjava.
Da li bh. dijaspora postaje bošnjačka dijaspora? Može li se sagledati gubitak za BiH, kada jednom možda postane izvjesno da će ona ostati jedinstvena, makar i u obliku u kojem postoji danas, ako se Srbi i Hrvati u iseljeništvu odreknu u potpunosti bosanskog identiteta?
Emigriranje se nastavlja. Posljednja prijetnja došla je od ukidanja dvojnog prebivalište za Hrvate, na šta upozoravaju mnogi mediji. Mnogi od njih, kažu, mogli bi da se opredijele za Hrvatsku, a dvojno prebivalište ima oko 90.000 Hrvata u BiH.
Ne ostvarila se ona: ko posljednji izađe nek’ ugasi svjetlo.
Razmišljanja potencijalnog emigranta ili orao i pilići
Goran iz Banjaluke, odnedavno nastanjen u Sarajevu, jedan je od građana BiH koji već nekoliko godina pokušavaju da napuste državu, a njegova razmišljanja, može se osnovano pretpostaviti, predstavljaju suštinu razmišljanja velikog broja građana koji kritički posmatraju svoj položaj. Koji su razlozi želje za odlaskom, kakav je njegov odnos prema BiH, te koliko bi mu bilo bitno stvaranje bosanskog identiteta kod njegove djece…
Kako namjeravaš da napustiš BiH?
Iseliću se u Kanadu ili Australiju, jer je najjednostavnije. Da mogu da biram, vjerovatno bih ostao u Evropi. Cilj mi je da dobijem njihovo državljanstvo.
Šta očekuješ da dobiješ u drugoj zemlji što u BiH nemaš?
Normalne uslove za život. Sposobne ljude na odgovornim mjestima. Očekujem društvo koje pod sposobnošću podrazumijeva sposobnost za rad i znanje, a ne sposobnost za ‘laktanje’, za štele, za veze i prevare…
Društvo u kojem nije normalno da svi primaju mito, od konduktera u vozu, preko doktora do premijera. Da država funkcioniše meni u korist, a ne protiv mene, naročito kad plaćam poreze. Da ne znam i da me ne interesuje ko su predsjednik i premijer. Da mogu putovati kad i gdje želim bez čekanja u redovima ambasada. Da kad platim za uslugu i robu ne razmišljam da li će mi neko htjeti reklamirati robu ili da li će me službenica na šalteru potpuno nijemo ignorisati na postavljeno pitanje, kao da i nisam ispred nje, jer sam došao 20 minuta nakon što je vrijeme uplata prošlo.
Manje nacionalizma na svakom koraku. Manje trovački nastrojene medije. Državu u kojoj niko ne pokušava da zapamti niti da zaboravi neke zločine i ratove. Ovo je aluzija na čestu frazu: „Da se ne zaboravi“. Gdje ratovi i zločini nisu glavne teme svih mogućih medija, dok se u isto vrijeme društvo i materijalno i duhovno sve više srozava.
Državu u kojoj uloga intelektualaca nije da dokažu superiornost i dužu tradiciju jednog naroda u odnosu na drugi.
Da li ti je bitno da se tvoja djeca, ako ih budeš imao, obrazuju na nastavi iz oblasti maternjeg jezika, porijekla i tradicije?
Nisam o ovom razmišljao, pretpostavljam da ću ih sam pokušati naučiti nekim stvarima i zainteresovati ih za jezik i kulturu, a poslije mogu da uče i sami ako ih interesuje.
Da li si se raspitao da li u gradovima u koje namjeravaš da se odseliš postoji organizovana nastava iz spomenutih predmeta? Npr., prema podacima iz 2008, takva škola ne postoji u Brizbejnu, kao ni u Vankuveru, koje imaš u vidu za selidbu.
Nisam se o ovom raspitivao.
Koji su razlozi zbog kojih ne bi htio da odeš iz BiH, odnosno za čim ćeš žaliti kad odeš?
Porodica, prijatelji. Teško je reći, vjerovatno mi je Bosna pomalo u krvi nakon 33 godine života ovdje. Valjda ću tek kad odem znati šta mi nedostaje.
Kakav je tvoj odnos prema BiH kao zemlji u kojoj si rođen i živiš?
Ja sam rođen u Jugoslaviji.
BiH smatram svojom zemljom, ali nemam neki poseban osjećaj pripadnosti njoj. Volim neke stvari kod ovdašnjih ljudi, ali trenutno je mnogo više onih koje ne volim. Isto tako nemam osjećaj pripadnosti ni Srbiji samo zato sto sam Srbin, što je čest slučaj kod ljudi – jednostavno više ne osjećam pripadnost nijednoj zemlji.
Na kraju želim da dodam, ono što je meni nekako važno je da vidim da li je neki normalniji život fikcija ili zaista postoji. Da li je život ‘vani’ dobar ili loš, bolji ili gori od života u Bosni. Ako bude loš ili gori od ovog ovdje, lako je vratiti se.
To je kao ona priča o orlu koji odrastao sa pilićima i nikad nije naučio da leti. Želim da vidim šta dobijam a šta gubim životom u drugoj državi.