Nedavno mi je, čitajući ne pretjerano pitak tekst o filozofskoj antropologiji, siva masa memorisala jednu misao Gerda Hafnera, koju ću parafrazirati. On je istražujući istoriju odrastanja čovjeka posebno akcentirao djetinjstvo. Hafner kaže, kako su svi klinci sa 6 godina genijalci, a sa 15 obični mediokriteti.
E, sad, ovo se može činiti kao pregruba definicija jednog od najpriznatijih antropologa, ali i nije.
Ako prihvatimo osnovnu teoriju da su mediokriteti srednja sredina sredine, osrednjost kao takva, da su to ljudi koji se po definiciji slažu sa svim i svačim, a sve zarad konformiteta svojih malih života i života najmilijih, nismo daleko od pitanja, kako se postaje mediokritet i zašto uopšte stvaramo mediokritete?
Ugrubo bi rekli da se u djetinjstvu kreira ovakava jedinka, a sve zarad njene kvazi-sigurnosti.
Šestogodišnji dječarac, voljen i pažen od svojih roditelja, na kreaciju podstican, sasvim sigurno dolaskom u prvi razred sa sobom nosi čitav jedan svijet mašte i igre, individualnog i specifičnog načina borbe sa realnošću i unikatnog rješavanja problema. Prvi kalup u kojeg ga okolina gura je unifikacija opštosti. Od djeteta se zahtijeva uniformisana mašta. Oblikuje se u svima nam poznatim bajkama, basnama, skaskama… Na početku školovanja poznavanje fabularnosti Ivice i Marice, Pepeljuge, Trnoružice, predstavlja stvar opšte kulture. Ali ne samo to. Klinac priznaje legitimno postojanje 7 patuljaka, nikako 3 ili 10. Odreći se 7 patuljaka i izmaštati nekog novog, samo svog, predstavlja grijeh, koji i učitelj i vršnjačka grupa sankcioniše. Društvo stimuliše mališana, koji može da repetira neko znanje.
Tako se utabava put za buduće priznavanje tročlanog predsjednika, Obora kao takvog i nepromjenjive stvarnosti uopšte.
Roditelji i školski sistem čine strahovitu grešku u ovom periodu. Možemo je nazvati i zloupotrebom dječije memorije i otvorenosti. Možda je najbolji primjer učenje stranih jezika. Dijete, na zadovoljstvo roditelja, familije i učitelja, prosto upija npr. engleski jezik. Ubrzani razvoj govornog aparata, kao i odličan sluh postaju ogromne prednosti u učenju i reprodukovanju glasovnih grupa, njihovoj artikulaciji i besprijekorno tačnom akcentu i dijalektu, inače nepoznate i apstraktne grupe riječi. Dijete, poput kikirikijem nagrađivanog papagaja, uči i reprodukuje…Novo i novo…Jedino, postavlja se pitanje, čemu to?
Odrasli, valjda u svemogućem egoizmu, smatraju kako šestogodišnjaku još nije vrijeme da sazna zbog čega naizust uči ove apstraktume. A, kad sazna, sve će mu se samo kazati. Ili neće? Ili će već biti ušrafljeni dio amorfne mase?
Mirne duše mogu reći kako je desetogodišnjak već završio i oformio naučen, tuđi, sistem mašte, maštanja, kao i irealne forme postojanja. U tim sferama već žive Djeda Mraz(kom1), Snjeguljica, Crvenkapa, Trnoružica, Štrumfovi, Šrek, Transformersi te ostala kamarila super i manje superheroja. Izmaštana odavno po komercijalnim filmskim studijima diljem svijeta, napisana odavno u djelima velikih svjetskih skupljača mitova i legendi. Djetetu eventualno ostaje da se u svojoj najdubljoj intimi povjerava nevidljivom drugu, da se druži sa antropomorfnom dekicom, da priča naokolo o velikom hodajućem drveću sa kojim noćima luta…Čak i tad ovi ultimativni gestovi individualizacije nailaze na osudu sredine. Tako se i ono malo zrnaca genijalnosti jednostavno se zatomljuje. Tako su se roditelji pobrinuli za prve dječije korake u sigurnost. I otvorili mu širom vrata u svijet mediokriteta. Put do pakla ipak je popločan najboljim namjerama. To će, na žalost, veliki broj djece shvatiti 20-30 godina poslije kad se na njih sruče prave egzistencijalne krize. I duhovne i materijalne.
Djevojčice će imati uzor u bjesomučnoj Barbi-kuji, koja će im uz majku biti najbolja prijateljica, od silnih restrikcionih dijeta do kupovine tona nepotrebnih stvari. Tako mame svojim ćerkama kroz simbol plastične spodobice objašnjavaju ono što su njima majke i majke njihovih majki hiljadama godina verbalno prenosile: ,,Ćerko, najvažnije za tebe i tvoje potomstvo je da se dobro udaš!“
Dječaci se identifikuju sa superherojima, tatom i tatinim prijateljima. Polako im se provlači priča o tzv. muškom ekskluzivitetu. Od sporta, do automobila, kampovanja i sitnih, odobrenih grubosti. Ono što je nekad rješavalo plemensko vijeće staraca danas rade kreditne kartice i novac. Dječačići će najbolje i najbrže riještiti svoj edipalni kompleks kompeticijom sa ocem. A najžešće takmičarsko polje je muškost. Muškost je ring, gdje su ponekad i udarci ispod pojasa mogući, poželjni čak. Društveno je verifikovana borba sve dok se vodi na relaciji otac-sin. Muško si, učiš, tučeš se, štediš, šta god, a sve da bi zaradio. Novac je moć i poslušnost, a roditelji te vole i poštuju moćnog i poslušnog. Mlada jedinka je spremna da prihvati nove eutoritete same po sebi.
Vrhunski i nesporni zemaljski autoritet su vođe i očevi nacije. Njih oponašaju roditelji, a djeca po automatizmu imitiraju svoje roditelje. Društvo i pogotovo država kao superstruktura, podržaće ovu borbu jer, logično je da nova generacija podanika mora pobijediti svoje očeve i produžiti prirodno stanje.
Čist darvinizam na dijelu, umotan u staniol neoliberalnog kapitalizma. Pevrtljiva, ali smjerna djevojka i moćan ali poslušan mladić, spremni su da ruku pod ruku svečano uđu u Oboski srednji sloj klimoglavaca.
Država kao apstraktna kategorija nastoji ostati nepromijenjena, neokrnjena. Ona je bitno nepotistički nastrojena. Od praskozorja do danas. Naravo da je nekad vlast išla bukvalno po porodičnom stablu sa oca na sina, no ni danas se nije nešto promijenilo. Ono što se žargonski zove ,,društvo podjednakih šansi“, predstavlja zapravo ,,društvo jednakih šansi u okviru svoje društvene grupe“.
A klinci već do 15. godine savršeno dobro znaju kojoj društvenoj grupi pripadaju. Makar i podsvjesno, ali znaju. Porodica, škola, vršnjačke zajednice, mediji, već su ga itekako pripremili. Pripremili i dobrano obmanuli.
Floskula ,,Znanje je moć“ nije ništa drugo do nezavršena rečenica sa kojom se mladi pubertetlija susreće. Od Ramzesa II do Lenjina, od očeva američke nacije do Stiva Džobsa, ova poštapalica imala je nikad ne izgovoren nastavak ,,sve dok je to u mom(državnom, privatnom) interesu“.
I u zori novog dana njegovo veličanstvo mediokritet je stvoren!
Tinejdžer je postao čovjek. Sve oko njega zajedno sa njim je isprogramirana pokretna traka. Fakultet, posao, žena, djeca, partija, rodbina, vikendi, radne sedmice, roštiljanje, bioskop, odmor, penzija, unučići, bolest i smrt. Tako treba život proživjeti! Tako treba prenijeti svoj genetski potencijal! Suštinske razlike između imaginarnog Matriksa i realizovane stvarnosti nema. Kratak je i dobro utaban put od porodilišta na Paprikovcu do groblja na susjednom brdu.
Ono što je u Matriksu baterija-čovjek, u realnosti je mediokritet. Topovsko meso, statistički promil, zarez, glasačko tijelo, društvena masa, upravni odbor, inflacijom pogođeni, prevareni, vjernik….i na kraju dobar otac i muž. Ostaje da svako od nasljednika baci grumen zemlje na grob. Grob u kome je on, u najboljem odijelu i sa partijskom knjižicom u džepu sakoa. Knjižicom koja truli zajedno sa mrtvim srcem.
Ono što zaista piše na njegovom nadgrobnom spomeniku je epitaf koji samo treba znati isčitati i koji glasi:
,,Ovdje počiva mediokritet, njegove kosti su položene tik uz kosti predaka mediokriteta. Grobnicu podižu poštena djeca mediokriteti, tek oženjeni sin-pisar, nasljednik oca pisara i kćerka sa dvoje unučadi, sretno udata za zeta advokata. Tako je zapisano, bilo je i biće!“
Znam da je teško, gadljivo i nepodnošljivo. Ali ako je sve već tako, ako znate ovo, onda niste mediokriteti. Vi ste najjednostavnije rečeno BUDNI!
Probuđeni čovječe, za početak, malo uživaj u stvarnosti! Zastani, pogledaj poneku sitnicu. Ljepotu zime. Neponovljivo čudo svake pahulje. Uživaj u čaroliji muzike. Pokušaj pratiti njen ritam. Ne moraš se svaki put baš istom stazom vraćati kući sa posla. Osluškuj svoje tijelo, svoje nagone, želje i emocije. Budi iskreni prema sebi.
Vidjećeš kako se pred tobom polako otvara jedan novi svijet, koji nije sazdan od 7 dana u nedjelji, 7 patuljaka, količine novca, sreće u gramima…
A, onda kreni i počni mijenjati Obor. Svako ima svoj i u isto vrijeme, svima nam je zajednički. Grijeh je proživjeti tuđim perom ispisan život.Grijeh je trčakarati stazom nečijeg stranačkog plana i programa. Ako ste svega ovoga svjesni, mediokritetstvo u vašem životu ne postoji, zar ne! Epitafe ostavite drugima!