Mi smo valjda jedini narod u kojem je najveći kompliment za čovjeka reći da je budala. Da nije tako ne bismo trpjeli 
silne budaleštine koje nam se dešavaju, a glavni uzroci istih jesu oni sa vrha vlasti. Ne kaže se uzalud da riba smrdi od glave. Pitam se postoji li država na svijetu koja može istrpjeti više šegačenja svojih «glavonja» nego što to čini Bosna i Hercegovina. Kad glavonja opsuje novinaru mater, masa se smješka i kaže: «Vid’ budale, jest’ pravi!», kad glavonja pjeva pod šatorom za vrijeme predizborne kampanje, masi to imponuje, pa veli: «Vidi budale, jeste faca!», kad glavonja kaže da ga zaboli ona stvar za državom u kojoj obnaša vlast, masa opravdava: «Vidi budale, što je pametan!». I tako ispada da u ovoj državi najbolje uspijevaju budale i da jedino budalu narod hoće, može i želi da sluša.
Dakle, Bosna i Hercegovina je država u kojoj svaka budala može da se domogne vlasti i poslije pljuje po toj istoj državi koja mu omogućava lagodan život uz sve moguće privilegije. Poslanici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, najvišem zakonodavnom i državnom tijelu ove zemlje, koji bi, po svoj logici i etici, trebali da poštuju «firmu» za koju rade i koja ih hrani, to ne čine. Šta se dešava u ovoj zemlji čuda? E pa dešava se da poslanik Parlamentarne skupštine BiH, tačnije poslanica, izjavi kako država Bosna i Hercegovina ustvari nije moguća i da je njena poslanička grupa prisiljena da sjedi u Parlamentu i dosađuju se po cijeli dan, a sve to iz prevelike ljubavi prema svome entitetu Republici Srpskoj. Pa tu stvarno lud zbunjenog praši, i to momački! Kako očekivati da će jedna takva radna grupa išta da doprinese društvu kada su poslanici iz iste, kako tvrde, prisiljeni da sjede i dosađuju se za dobrobit entiteta. Pa u svakoj normalnoj državi to bi bila izdaja njenih interesa i naglavačke bi bili izbačeni iz svih mogućih institucija koje imaju veze sa upravljanjem zemljom. Ne znam samo ko i šta ih je prisililo da se bave poslom zvanim politika, prazni stomaci ili lijena dupeta?! Gospođa parlamentarka ne zna, ili se pravi da ne zna, da je politika najhumaniji posao kojim se čovjek može baviti i da je u osnovi takvog ljudskog djelanja ustvari samoodricanje. Baviti se politikom znači ulagati meksimum svoga umijeća i znanja zarad dobrobiti cjelokupnog društva i države. Pa dobro, izvinite gospođo, da li ste onda spremni da svoju platu date u dobrotvorne svrhe crvenom krstu ili nekoj humanitarnoj organizaciji u svome entitetu kad priznajete da ste prisiljeni da sjedite ne čineči ništa za dobrobit građana države BiH? I ako želite da sudjelujete u politici samo jednoga dijela države, zašto niste, naprosto, postali narodni poslanik R.S.? Na to pitanje odgovora nema, jer je jasno kao dan da takvi kao ona imaju zadatak da remete rad državnoga parlamenta, a što se tiče pitanja u vezi sa novcem, ne vjerujem da bi se iko od tih besposličara odrekao svoje dnevnice. Nećemo spominjati užine, vozanja, oblačenja i svlačenja. Narod ih dakle plaća da ne rade ništa. Da sjede i boga mole da se zemlja raspadne, to jest socijalno i društveno-ekonomski odapne, kako bi se u tom slučaju kao strvinari obrušili na lešinu grabeći posljednje ostatke državne crkotine.
Ono što će krasiti 2010. godinu osim recesije, jesu i parlamentarni izbori, pa se već na samome početku godine počela voditi mrtva trka ko će izvaliti veću glupost. U tome, naravno, prednjače oni koji inače i imaju najviše vlasti. Recesija i ekonomska kriza se ne spominju, to nije interesantna oblast. Ali ima zanimljivih pojmova koji su zagospodarili njihovim vokabularom, te se ništa drugo iz usta političara ne čuje osim: referendum, ustavne promjene, samostalnost, nacionalni interes, otadžbina… Neke budale su počele spominjati i imenicu rat, pa se drugi zajapuriše i priprijetiše da bi ista imenica mogla postati glagol! I naravno, nastala je totalna tarapana u kojoj se ne zna ko je zbunjen, a ko lud. Bezvizni režim, koji nam obećaše da će se desiti sredinom tekuće godine, više niko i ne spominje.
Kao u svakom lošem vicu o Sulji i Mili, budale se počeše praviti pametne i na vatru krenuše nadolijevati kojekakva jestiva i nejestiva ulja. Mile odluči manje voljeti Sulju, Suljo se još više namrgodi na Želju, Željo kao nema želju da razgovara sa Nebojšom, a ovaj opet sa Harijem, koji ne podnosi Zlaju, i tako u krug. U nas je odavno stvorena baza za infantilna politička prepucavanja namrgođenih dječaraca, koji žive na državnim jaslama i igraju se sa narodom kao kada se beba zaigra zvečkom. Iako je sve već viđeno, hipnotisanoj gomili neće biti teško da ponovno odgleda istu predstavu do kraja i nekima čak i aplaudira na dobro odigranoj ulozi zaštitnika svog plemena i roda. Naravno, radi se samo o glumi!
Ali može se njima, i te kako im se može. Vladari Bosne i Hercegovine, premijeri i predsjednici entiteta, ministri kantona i kojekakvih distrikata, parlamentarci, narodni poslanici, ma nema kakvih titula nemaju, umrežali su se tako jakim međuentitetskim optičkim kablom pomoću kojeg se dozivaju i interno pregovaraju, bez da javno mnijenje zna o čemu se tu radi. Sastaju se po privatnim, motelima, hotelima, vikendicama, tako da problemi države više nisu javna nego su postali privatna stvar. Njihova konekcija je toliko čvrsta da ih ni stotinu izbora ne bi moglo svrgnuti sa vlasti. Ta, za javnost, latentna koalicija između vladara iz Sarajeva, Banjaluke i Mostara pravi igranku ovom jadnom napaćenom narodu već dvadeset godina. Štiteći kvazinacionalne interese, svađaju se čije su vlade bile bolje u zaštiti svog nacionalnog korpusa, one prethodne ili ove današnje, kako bi zamazali oči obespravljenih građana i skrenuli im pažnju na neke sasvim banalne, nevažne i trivijalne stvari. Organizujući predizborne parade, pozivaju narod da odluči da li je skupina današnjih vladara bolja od onih od juče, i da li je onaj od juče fantastičniji od onoga od prekjuče! Ustvari, radi se o jednoj dobro organizovanoj vladajućoj strukturi koja se oligarhijski i nepotistički smjenjuje i ponovno postavlja. Ponaša se kao zmija. Presvuče košuljicu, navuče drugu, naizgled je drugačija, ali, ipak, ostaje ona stara, dobro poznata, otrovna zmijurina.
Imena stranaka ne znače ništa kao ni njihova tobožnja ideologija, platforme i strategije. Rekli bi, kada zbrojimo šta su učinili za svo ovo vrijeme bitisanja na vlasti, odnosno šta nisu učinili, da oni nemaju pripremljen čak ni najobičniji stranački reklamni pamflet, a kamoli politički program. Nisu socijaldemokrate, nisu liberali, nit’ su socijalisti. Uopšteno gledajući, tu nema ni „d“ od demokratije. Demokratija se svodi na pravo građanina na svoj glasački listić, sa kojim mogu da obrišu … nos, i tu je svršetak čitave priče. Ti lijevi, kvazinarodni, demokratski pokreti i desničarske, kvazipatriotske, demokratske akcije narodu u BiH ne donose ni boljitka, ni zajedništva, ali zato traće vrijeme. Ubiše se pričajući o demokratskim i socijalnim pravima građana, a građanin, kao takav, u ovoj zemlji nigdje i ne postoji. Postoje samo Hrvati, Srbi i Muslimani, a oni iz reda ostalih ne mogu ni prismrditi vlasti, a kamoli doći do neke bitnije funkcije. Za individue, koje naoko uspiju u tome, brzo saznamo da nisu oni za koje smo ih smatrali, jer odavno su već i retorički, i ideološki, i tradicionalno, i nacionalno, nagrđeni na neku od ovih ponuđenih strana.
Trebalo bi se zapitati da li danas u Evropi postoji sebičniji i egoističniji narod od ova tri gore spomenuta?! Ali to se upravo i dešava zbog toga što smo, priučeni, navikli, ovih posljednjih decenija, da vladare biramo po tome kojem toru pripadaju, a ne po onome šta mogu i žele učiniti za dobrobit društva i države.
Bosna i Hercegovina je takva država u kojoj se njeni građani gnušaju reći da su Bosanci i Hercegovci. Bosna i Hercegovina je država u kojoj se ljudi stide svoga porijekla i stalno se kite nekim tuđim tradicijama i manirima. Više volimo pusto tursko, golemo rusko i prefinjeno švapsko od pitomog bosanskog. Bosna i Hercegovina je država u kojoj najnerazumniji obavljaju poslove na kojima bi trebalo da budu najrazumniji. Bosna i Hercegovina je država koju najviše mrze oni koji su od nje najviše dobili. Bosna i Hercegovina je zemlja bez riječi za himnu, jer njeni građani ne žele o njoj lijepo da pjevaju i po dobru da je spominju. Ipak, koliko god nekome pogrdno zazvučalo izgovoreno ime Bosne i Hercegovine, ne možemo a da ne primijetimo da ona zaista postoji i institucionalno i geografski.
I, na kraju, da zaključim. Ne znam šta nam sve neće do izbornog oktobra obećati kojekakvi Mile, Sulje, Hariji, Gagiji i Zlaje, koliko će ispljuvati jedni druge, pa onda lizati, iznositi prljevi veš, pa ga zajedno prati i peglati. Ne znam šta će nam obećati, ali znam da od obećanja neće ostati ništa osim praznih riječi. Zato, neradni i željni svega moj narode, ako želite da vam djeca što prije emigriraju u zemlje dalekoga zapada, bliskoga istoka, hladnoga sjevera, ili toploga juga, i ovog puta zaokružite svoj srećni broj, koji ste mnogo puta do sada zaokruživali. Neka se svako pridrži za svoga Sulju, Milu i Gagija, pa u kolo sa njim.
Život je lutrija, možda i nas zvekne sreća, pa će se postojeće stanje, dok smo mi u vrzinom kolu, promijeniti samo od sebe.