Blaženi internet, više ne moramo da se raspitujemo kod gasterbajtera ”kako se tamo živi i ka'ka je to zemlja?” – fino vidimo imaju ljudi kraljicu Margaretu i njenoga sina Frederika, a i fino su pravnu državu uredili pa imaju i premijera, vladu… Ipak prvi komentari naših ljudi bili su da je Danska izuzetno skupa. Međutim, danski standard ipak je prevazišao sva naša očekivanja i nekoliko dana na sjeveru dobro nas je opaučilo po džepu!
Za četiri studenta arhitekture, dolazak na aerodrom u Kopenhagen bio je svojevrstan blagi šok jer je zgrada napravljena tek četiri godine unazad, i potpuno dizajnirana po svim modernim principima u arhitekturi. Naše odredište bila je Danska kraljevska škola arhitekture koju nije bilo toliko teško pronaći samim tim što gotovo svaki Danac govori engleski jezik i što je za nju bila vezana interesantna priča ona se danas nalazi smještena u nekadašnjoj kopenhagenskoj luci, u starim vojnim objektima koje je grad ustupio školi, u srcu starog dijela Kopenhagena. Međutim lakši orijentir za taksistu (a kasnije saznajemo i za sve ostale građane Kopenhagena) jeste mnogo komentarisana nova zgrada opere koja se gradi tik uz fakultet. Njena kontraveznost je u tome što se gradi na rijeci, po najnovijim tehničkim dostignućima, a samo njeno oblikovanje i veličina toliko se razlikuju od ambijenta u kome će biti izgrađena, tako da danska javnost dijeli podijeljena mišljenja o njenoj vrijednosti. Čini se ipak da je Dancima najveći trn u oku to što je zgrada zapravo poklon za dansku kraljevsku porodicu od strane najbogatijeg brodovlasnika i što se nalazi na vizuelnoj tranfserzali koja povezuje sve starije, ljepše i značajnije objekte u Kopenhagenu.
Iako smještena u stare vojne zgrade, Danska kraljevska škola arhitekture nas je oduševila organizacijom, studentskim životom, uslovima studiranja, radionicama dostupnim svakom studentu, tehnologijom, gostoljubivošću, pa na kraju ako hoćete povlasticama koje tamo studenti uživaju. Naime, država prima na školovanje onoliki broj studenata koliki je potreban zemlji sa otprilike 5,33 miliona stanovnika (to je oko 1200 studenata arhitekture na dva Univerziteta, Kopenhagen i Arhus) i svi studenti dobijaju državnu stipendiju od 500 EURA, što znači da im nakon svih odbijenih taksi ostaje oko 400 EURA za studentski život. Ova cifra nije mnogo velika u Danskoj, kao kod nas, ali uz još neki part-time posao sasvim je izvodljivo studirati i normalno živjeti. Da ne pominjemo sada brojne druge stipendije koje su na raspolaganju.
Ponovni susret sa starim drugarima sa kojima se družimo već nekoliko proteklih godina na ljetnim kampovima i kongresima, bio je vrlo dirljiv, pun poljubaca i pitanja u Joe-ijevom stilu “How're U doin’?”.
Nakon okupljanja i obilaska kampusa, te klopanja poznatog danskog slanog putera, krećemo u luku kako bismo se zaputili na ostrvo Bornholm do kog, saznajemo, treba da se vozimo čitavu noć. Ako se izuzme ljuljanje i mučnina, te činjenica da smo skoro cijeli put prespavali, onda možemo reći generalno da smo brzo i udobno stigli. Ostrvo Bornholm najveće je dansko ostrvo i nalazi se skroz na istoku, mnogo bliže Poljskoj, Švedskoj i Njemačkoj na kraju nego Danskoj. Inače je značajno jer je to područje Danske sa najvećim brojem sunčanih sati u toku godine, a kada ste u posjeti Danskoj u novembru ova činjenica u prvi mah može puno da vam znači.
Međutim, naivno smo sebi dopustili da nas ovaj podatak zavara, jer ipak Danska je na sjeveru i što reče Šekspir, tamo je ipak nešto trulo. Tu smo veliku istinu na kraju povezali sa vremenom, rastinjem, i umrtvljenom atmosferom. Zubato sunce sija samo koji sat ujutro, a onda uživate u sivkasto maglovitoj vlažnoj atmosferi tokom cijelog dana.
Ostrvo Bornholm inače je imalo jako burnu prošlost, bilo pod vladavinom švedskih i danskih kraljevstva, osvajano u brojnim mornarskim ratnim pohodima a kako saznašmo i najposjećenije turističko mijesto Danske poslije Kopenhagena.
Gradić u koji smo otisli zove se Nexo i mi smo ga odmah prekrstili u Neeeeeho, zbog one Vukove “Čitaj kako je napisano!”. Smješten na obali mora, sa stanovništvom koje se uglavnom bavi poljoprivredom i ribolovom, a svo svoje slobodno vrjeme provodi uglavnom sjedeći u kući. Bornholm je inače poznat i po sušenim haringama koje su postale i nacionalni specijalitet Danske pa se čak pripremaju na razne načine uključujući poznati specijalitet haringi u prelivu od topljenog šećera.
Da je kojim slučajem bilo sunca, već bismo pomisli da smo zakoračili u svijet bajki, ali smrznuti prsti su nas uvijek podsjećali da smo mi krhka dječica sa Balkana potpuno neotporna na “uobičajenu dansku temperaturu”; Neeeeho je jedan od najvećih stambenih naselja i u njemu sve funkcioniše savršeno – mada sudeći po pustim ulicama nikad ne biste rekli da tu uopšte iko živi, a kamoli da je to turistička destinacija Danske – mora da se jadni turisti navuku na onu činjenicu o sunčanim danima! Ipak mora se priznati da ima nečega jako romantičnog u niskim unificiranim kućicama od crvene cigle sa visokim kosim krovovima. Sve radnje, pošta, prodavnice i nadaleko poznate pekare otvorene su do 17:00 sati a onda je sve potpuno mrtvo ( A i nešto ranije nije mnogo življe!). Svaki st
anovnik ostrva ima biciklo, pa su se organizatori našeg susreta potrudili da nas malo približe duhu ostrva i tako nam nabaviše bicikla, zahvaljujući kojima smo se malo provozali i vidjeli obalu Baltika, brojne crne i bijele labudove, albatrose, galebove i druge najneobičnije ptice koje žive na plaži, te sve značajnije objekte u gradu, od kojih su najbrojnije neobično građene drvene crkve u bondruk stilu sa neobičnim završetcima tornjeva. Ima ih nebrojeno na ostrvu! Naveče smo posjetili pub koji nije zapamtio bolji promet, jer čak ostadoše raditi do 11 naveče zbog nas, a inače im je radno vrijeme do 9 – moguće je samo naručiti pivo ili đus.
Naš smještaj nikad bolji, prosto smo se onako umorni komirali od spavanja. Gradske vlasti su odlučile da nam pruže smještaj u objektu koji je nekad bio fabrika, a sada se pretvarao u manji lokalni centar za kulturu i okupljanje, pa je u svom kompleksu imao i manji studentski hostel čiji smo prvi konzumenti bili upravi mi. Mi smo naravno imali predavača koji nas je sproveo okolo i objasnio nam ideju arhitekte.
Glavna tema susreta bio je novi trend u arhitekturi, a to su nove ekološke kuće. Tako nam Danci dovedoše poznate svjetske arhitekte da nam održe predavanja, pa smo svako veče uživali u injekcijama znanja koje smo dobijali. Kako su mišljenja o tome šta je ekološka kuća bila potpuno različita, jer neki smatraše da je ekološkom čini oblik i uklopivost u ambijent, a drugi da je čine ekološki materijali od kojih bi se izgradila (ovaj trend u arhitekturi još se razmatra!), odlučismo da sprovedemo mali eksperiment i vidimo ko je od nas u pravu i koliko mi kao studenti možemo dati odgovor….
Tako je sutradan počeo najzanimljiviji poduhvat – krećemo na ekskurziju ostrvom, a potom ćemo se upoznati sa lokacijom gdje bismo brzinski mogli napraviti ekološku kuću!
Ostrvo nas je sviju očaralo, bez obzira na hladnoću – obiđosmo tako sve prirodne ljepote, stare vjetrenjače, noviji drveni vodotoranj koji je projektovao Jorne Utzon (Autor sidnejske opere!), uski kanjon Randklove u koji se uvlači Baltičko more, gdje samo vidite kamen i vodu; staru crkvu Osterlarsh Kirsche iz 11. vijeka u koju su bježali stanovnici cjelog ostrva i krili se kada bi im gusari došli u pohod! Iz radoznalosti smo se uskim stepeništima popeli u krov crkve i ispitivali krovnu konstrukciju u obliku kišobrana koja stoji na principu vješaljki (a smatra se da je ovakav statički sistem proizvod modernog doba!!! Kontaj Danaca šta su radili još u 11. vijeku!). Najljepši turistički prizor bila je definitivno tvrđava Sandvig Allinge izgrađena na litici mora, cijeli kompleks, jako dobro očuvan, a zatim rekonstruisan i sređen u romantičnom duhu za posjetioce. Naime, za tvrđavu je vezana priča (a i istorijski potvrđena) o izvjesnoj danskoj princezi koja je željela da se uda za švedskoga princa, (ah ta ljubav!). Međutim starci su im bili u ratu baš radi prevlasti nad ostrvom, pa je danski kralj naredio da se na samom sjeveru ostrva izgradi tvrđava u koju će zatvoriti nesretnu ćerku kako bi se dozvala pameti. Izgradiše prelijepu tvrđavu i to na sjeveru, skroz blizu švedskog kopna, da bi sa visine mogla da u doba sunčanih dana (?) da promatra kako joj je dragi “tako blizu a tako daleko”. Nesretnica je jednom pokušala pobjeći, i to pomoću plahta spuštenih niz otvor tvrđave, dole ju je sačekao brod dragoga (ima li danas ovakvih hrabrih srca?), ali bajka se ipak završila tragično jer su odbjeglu princezu vidjeli ribari i to prijavili straži koja ih je na vrijeme uhvatila. Život je završila nadajući se spasenju koje nikad nije došlo.
Mada mora se priznati da su je tretirali kao pravu princezu i da je utvrda sa palatom prelijepa kao i dvorište, ako se još našao koji interesantan mladić u straži, možda joj ipak i nije bilo toliko nepodnošljivo.Tek nam tad postade jasno zašto su turisti očarani ovim ostrvom zaista dobijete osjećaj da ste dio romantične prošlosti!
Usput na povratku navratišmo u NATUR KINDERGARTEN nešto što nam se svima urezalo u pamćenje za sva vremena, a čiju ćemo istinsku vrijednost otkriti tek u naredna dva dana – samo ime kaže – “prirodnjački dječiji vrtić. Mala kolibica od drveta smještena na sred poljane. Rekoše nam da ćemo tu sutra graditi malu ekološku kuću od slame i blata za klince.
Sutradan se zaista desio najuzbudljiviji dan…. Dok smo došli na lokaciju upoznasmo se sa tim šta je zapravo prirodnjački vrtić. U Danskoj vlada trend ponovnog zbližavanja ljudi, pa je tako neko pametan napravio unosan posao kad je došao na ideju da napravi prirodnjački vrtić – mjesto koje predstavlja kolibu na livadi, gdje roditelji dovedu ujutro dobro obučenu i ušuškanu dječicu starosti do 6 godina, koja se potom uvuku u svoje prljave skafandere i koji dan provedu napolju, igrajući se u blatu. Ukoliko ogladne ili ožedne, naučeni su da nalože vatru i skuhaju čaj ili nešto ispeku, a sve kao u prirodi. Ne postoje igračke, koliba im služi samo kao presvlačionica, niko im ne govori da nešto ne smiju ili ne mogu, sve im je dozvoljeno – mada ne mogu mnogo stvari baš ni da izmisle! Zamislite koliko smo se oduševili kad smo ih vidjeli onako musave i blatnjave kako se igraju sa granama i trče unaokolo potpuno sretni. Naravno da smo i njima radi prisnosti i lakše komunikacije i razumijevanja odmah dali naša imena – Radojka, Momčilo, Peeeero…. i sl. Ovaj trend sve je popularniji u Danskoj, jer se tako premorena djeca toliko istrče da nikad ne traže da naknadno idu van, a da ne pričamo o zagarantovanoj mogućnosti intimnih časova roditelja čija su djeca premorena zaspala kao klade!
Mi smo se sa upravom vrtića dogovorili da “brzinski” napravimo malu okruglu kućicu za dječiju igru, potpuno po ekološkoim principima, u obliku cilindra čiji je prečnik osnove 2,5 m, a visina 2 metra, sa malim ognjištem u centru i sa lanterna prozorom na vrhu.
Gradnja kućice je bila najzanimljivija atrakcija – djeca su zdušno pomagala, donosila drvene grede, bale slame, kante šljunka, objašnjavali su nam nešto na danskom, mi smo sve saslušali i razmotrili,(?)pa po pravilu tri puta mjeri jednom sijeci počeli sa gradnjom kuće. Ko kaže da se Evropa ne može ujediti?-samo kad imate jedan cilj pred sobom onda sve ide kao podmazano! Za dva dana, uz veliku pomoć klinaca završili smo kuću od slame, povezanu drvenom konstrukcijom, temeljenu na ostacima od skoljki i šljunka, malterisanu blatom. Tim iz Bosne bio je podijeljen na dvije grupe – nas dvije uspjesmo nekako da otkravimo i šarmiramo kolegu iz Hrvatske pa smo na kraju zajedno uz puno šale napravili kameni prag i pristupne stepenice, te tepali jedno drugom “moj fugista”, a drugi dio tima je pravio drvenu konstrukciju i konstrukciju otvora na krovu zajedno sa Ircima i Švajcarcima. Čak je nacionalna danska televizija došla da snima poduhvat -na kraju otvorismo šampanjac, i ostavismo klince da uživaju, a zaista ih je bilo prelijepo gledati onako sretne!
Svako veče partiji, detaljno prokomentarisani novi trendovi u svijetu i buduća dešavanja za studente, bezbroj prelijepih snova u preudobnim krevetima i toplim sobama i na kraju se sa svima izljubismo i zaputismo u dvodnevnu avanturu u Kopenhagen prije nego što se vratimo ovamo južnije.
Kopenhagen je zaista pitom grad, pun ljubaznih ljudi, daleko od hladnoće koju smo očekivali na sjeveru. Istresosmo se dobro za ta dva dana, tako da smo stigli ljudima kupiti tek pokoji suvenir, ali Kopenhagen pamtimo po bezbroj lijepih stvari. Iskoristismo trenutak da odemo do SAS hotela koji je od faze projektovanja do posljednjeg detalja enterijera uradio poznati danski arhitekta i dizajner Arne Jacobsen, čiji dizajn stolica i dan danas nije prevaziđen u svijetu po svom obliku, modernom izgledu i udobnosti. Sem toga, vidjeli smo i Danski muzej dizajna, zabavni park Tivoli u centru grada, staru luku New Havn koja predstavlja najšarenolikiji dio grada u kome osjećate istoriju, kraljevsku palatu, spomenik maloj princezi sireni (liku iz bajke od poznatog Danca Hansa Kristijana Andersena), nađosmo i poznatu “ala Gospodsku” ulicu sa buticima i prodavnicma, brojne poznate objekte, nove moderne stambene zgrade, velelepne poslovne zgrade skandinavskih banaka i na kraju uživasmo u ljepoti enterijera i arhitekture tzv. “Crnog dijamanta” – nove nacionalne biblioteke, izgrađene prije svega nekoliko godina. Biblioteka zaista predstavlja dizajnersko čudo, sva u staklu i crnom kamenu, nadograđena na zgradu stare biblioteke iz 18. vijeka, smještena na obali uz veliki trg, otvorena za javnost. Fascinira vas bogatim enterijerima, staklenim pregradama, brojnim eskalatorima i rampama, i prijatnošću atmosfere.
Pored svih bisera Kopenhagena uputismo se i u muzej moderne umjetnosti i dizajna Louissianu, mjesto Humlebaek, koje je najposjećenije turističko mjesto okruga Kopenhagena.Kad smo došli tamo imamo da vidimo zašto je tako. Izuzetno vrijedna dijela Pikasa, Kandinskog, Pita Mondriana, Roya Lichtensteina, Cesara Baldaccinija, i na kraju sva dizajnerska djela Arnea Jacobsena imaju svoje odijele u muzeju. Muzej je inace posvećen Jacobsenu., pa je moguće pronaći i posljednji predmet koji je majstor svih Danaca ikad dizajnirao, te sjesti i ljuljati se u nekoj od njegovih stolica.
Veče provedosmo u lokalnom pubu sa prijateljima, izljubismo se sa njima, prebrojasmo posljednje kronere u džepu, te uz puno smijeha imitirajući neke smiješne ljude i situacije, puni utisaka shvatismo da se ipak sutra vraćamo u realnost i da je sjever, otvarajući nam puno novih mogućnosti i ideja, od sutra samo jedna fina uspomena, koje se i danas sjećamo sa nostalgijom kada neko od nas u šali izgovori “Yeah, I am quite sure…” imitirajući našeg druga sa radionice… ili kada negdje ugledamo onu poznatu Šekspirovu ” Nešto je trulo u državi Danskoj”….