Temelj produkcije je rad, iz kojeg je, slijedeći Davida Ricarda, polazio i Karl Marx. No njegova radna teorija 
vrijednosti, a s njom i čitav marksizam, ostala je stvar 19. stoljeća. Zato je sadašnje vraćanje Marxu, kad smo već s onu stranu produkcije i čak organizacije, tužna samoobmana. Rad je doduše važan, temeljno je ishodište, podloga koju ne smijemo previdjeti ili zanemariti. To najbolje vidimo upravo sada, kada se pokazuje da novac može biti i fiktivan, da može biti virtualna ”magla” međunarodnih financija. No, svejedno, rad i proizvodnja sami po sebi nisu dovoljni, nužni su, ali ne i dovoljni uvjeti produktivnosti. Puko produženje radnog vremena, odnosno radnog staža, ne vodi nikuda. Već smo prije sto godina bili svjedoci prvim oštrim odgovorima na sve veću krizu rada i produkcije, naime krvavim revolucijama 20. stoljeća, kako komunističkoj tako i nacionalsocijalističkoj, odnosno fašističkoj.
Presudna je sve više postajala organizacija. Osnovna je greška marksizma bila u tome što to nije vidio, što je u kapitalisti vidio samo vlasnika i eksploatatora, a previdio je njegovu glavnu ulogu, ulogu organizatora, što je danas preuzeto u nazivu Svjetske trgovačke organizacije. Bez prave organizacije, koja preko okretanja kapitala seže od proizvodnje do potrošnje, rad unatoč mogućem krajnjem izgaranju ne znači ništa. To je Lenjin uvidio i umjesto Marxovog gesla ”rad je sve” proglasio geslo ”organizacija je sve”, no budući da je sve podredio boljševičkoj Partiji, istrijebio je kapitaliste, odbacio kapitalizam, a s njim i slobodnu konkurenciju, tržišno određivanje cijena preko ponude i potražnje.
U 20. stoljeću radnu teoriju vrijednosti konačno je istisnula pametnija teorija ponude i potražnje. No ne izolirana, nego u povezanosti s organizacijom, odnosno u povezanosti s regulacijom i deregulacijom tržišta. A one se događaju pod okriljem države.
I u vrijeme deregulacije država je prisutna, naime prisutna je svojom odsutnošću, svojim nemiješanjem. Nakon pola stoljeća zadržanosti države i time velikog njihanja u neoliberalizam, sada smo opet pred njezinim rastućim interveniranjem na tržište financija, odnosno kapitala. No ujedno je riječ i o nečemu drugome. Nije više riječ samo o korekcijama od strane države, o njenim lokalnim ili nacionalnim negativnim popravljanjima. Nalazimo se pred globalnim, međudržavnim ili čak već naddržavnim usmjeravanjem svjetske trgovine. Zato nije moguće reći da klizimo u nekakav državni kapitalizam. Nigdje ne klizimo, nego smo samo svjedoci oblikovanja globalne i holističke ekonomije. Ne samo kapitalizma kao načina (prema Marxu) produkcije, nego i kapitalizma kao načina (prema Keynesu) organizacije. A to ne znači drugo nego da u središte stupaorijentacija.
Sada u 21. stoljeću postaje dakle očito da ni princip organizacije nije više dovoljan. Radnu teoriju vrijednosti srušile su imaginarne potrebe modernog čovjeka, teoriju vrijednosti na podlozi ponude i potražnje sve brže ruše imaginarne želje postmodernog doba. Umjetne potrebe preobražavaju se u iluzije i fantazme. U krizi nije više samo Marxov pojam rada, nego i Freudova analiza želje.
Na prvi se pogled čini da kako Marxa tako i Freuda istiskuje Nietzsche sa svojom metafizikom volje za moć/volje za vlašću, pretpostavkom svake organizacije. Ne označavaju li globalni terorizam i globalni antiterorizam oblike sukoba oko toga tko će biti konačni gospodar svijeta? Nije li u Iraku i Afganistanu, u Čečeniji i Tibetu riječ o globalnoj nadvlasti, pokušaju ovladavanja, od strane svjetskih centara moći, svega još ne ovladanog? U svakom slučaju. No to za sadašnji položaj čovjeka u kozmosu, kako bi rekao Max Scheler, nije presudno. Ključan, zapravo krizan postaje problem same orijentacije. Morali bismo znati, već sada znati, što radimo, zašto radimo to što radimo i ukoliko radimo, zašto smo organizirani tako kako smo organizirani.
Ako niti rad niti ponuda i potražnja ne određuju više, barem ultimativno ne, vrijednost stvari, ako bludimo kako u području ekonomije tako i u području ekologije, pitanje o tome o čemu je riječ, odnosno što zapravo hoćemo, prestiže nas. I ukoliko nemamo odgovor na to pitanje, ukoliko ne znamo u čemu je smisao, štoviše, ukoliko ne znamo gdje tražiti i posljedično naći smisao, nalazimo se posred nihilizma, čiji je puni razmah već prije sto i pedeset godina nagovijestio Friedrich Nietzsche, a njegov vrhunac postavio upravo u naše doba. Kao da se još nismo oslobodili užasnog nihilističkog mota: bolje htjeti ništa nego ništa ne htjeti.
Ne načelo dobiti i u sjeni toga načela po potrebi i ubiti, nego načelo do-pustiti da bude jest ono načelo koje nas jedino može osloboditi tog nihilizma. Ako bismo bili uvjereni u potpunu dominaciju volje za moć/vlast, u to da se s obzirom na globalnu demografsku ekspanziju i nadolazeću klimatsku katastrofu možemo očuvati samo ovladavanjem svijeta kao takvog i u cjelini, tada bi morao Zapad, kad je to dakako bilo moguće bez opasnosti uzvratnog uništavajućeg protuudara, baciti nekoliko atomskih bomba na Kinu i Indiju, a Afriku prepustiti njenoj vlastitoj sudbini. To nismo uradili. Zašto? Zašto danas ne promislimo tu svoju suzdržanost i svoju budućnost ne osmislimo upravo na podlozi tog promišljanja? Naravno, to ne ide bez rizika. Jer naša se budućnost može osloniti jedino i samo na našu vjeru da dobrota drugog prethodi njegovoj zlobi, da se dobro vraća dobrim i da zato zlo neće prevladati dobro.
Preuzeto sa prijateljskog portala www.pescanik.net