Nigdje nije najavljeno da će pitanje iz naslova biti postavljeno na nedavnoj tribini u zagrebačkoj Booksi u povodu 
objavljivanja digitalnog izdanja svih brojeva Feral Tribunea, od početka izlaženja 1993. do gašenja 2008. godine. U pozivu poslanom medijima stajalo je samo da će tema tribine biti “Poslije Ferala – budućnost nezavisnih medija”, naravno uz informaciju gdje i kada će se stvar održati.
Isti takav poziv poslan je i sudionicima tribine (Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Drago Hedl, Petar Luković, Rade Dragojević, Senad Pećanin, Marinko Čulić), i moram reći da nismo potrošili ni sekunde na nekakav dogovor što ćemo i kako govoriti. A kako se i inače ne čujem baš prečesto s većinom spomenutih kolega i prijatelja, malo sam, moram priznati, ostao paf kada sam čuo da na tribini dvojica od njih (glavni urednik beogradskih E-novina Luković i glodur sarajevskih Dana Pećanin) iznose gotovo u dlaku isti stav kakav i sam imam.
To je da je nezavisnim medijima bilo bolje i lakše u sumornim devedesetima, opterećenim svim i svačim – od ratova, besposlice i neimaštine do sirovih “demokratura” različitih fela – nego danas. Stav je, prihvaćam, prilično iščašen, za one koji nisu u tome izravno sudjelovali sigurno i gotovo apsurdan. Ali, kada čuješ Vlasti su odlučile otprilike ovako: Nezavisni mediji zapravo više nisu potrebni. Slobode koje su oni zagovarali devedesetih sada su navodno ostvarene i s njihove strane zajamčene, a kako su od tih medija pokrale i ubacile u svoj frazeološki riječnik većinu ideja, nisu htjele pored sebe ni neugodnog svjedoka za to. Ukratko, nezavisnjaci mogu pod led da se on potvrđuje na iskustvu triju ex-jugoslavenskih država ( Hrvatska, Srbija, BiH) jednostavno ne možeš pobjeći od toga da u tome nešto ima.
Ajde da vidimo čega. Iznijet ću to ovdje prvenstveno na bazi onoga što sam ja govorio u Booksi, jer sam to obrazlagao više od drugih, ali i zato što to obrazloženje mogu ovdje i dodatno širiti, njihovo, naravno, ne. Dakle, nezavisni mediji bili su u boljem položaju devedesetih nego danas. To proizlazi već iz elementarnih činjenica, koje su svima poznate, samo što neki nisu obratili pažnju na njih, ili jednostavno na to gledaju kroz drukčije naočale. U devedesetim su nezavisni mediji stajali na tri stupa: Feral Tribune, Stojedinica i Novi list (bilo ih je još – Danas, Slobodna Dalmacija, Glas Slavonije.. – samo što su ih vlasti u prvoj “revolucionarnoj” fazi ugasile, ili uzele pod svoje).
A danas? Jedan od ta tri stupa već je srušen (Feral), drugi se klima i ne zna se što će s njim biti (Stojedinica), a treći (Novi list) je priča za sebe. Ima dobre novinare i urednike, i što se toga tiče budućnost bi mu morala biti osigurana, ali ima i vlasnika koji toliko malo, zapravo nimalo, zna o novinarstvu da bi svoju novinu mogao ubiti i iz čestog nehata. Zasad mu to, srećom, nije pošlo za rukom, ali ako nastavi koristiti Novi list kao oglasnu ploču za prodaju zemljišta na Krku, pa to još proširi i na druge dijelove svog naftno-prerađivačkog imperija, to bi se sasvim lako moglo dogoditi. Moglo bi se dogoditi i ako pređe mjeru i previše se uvuče nekom političaru, čemu je čovjek, pokazalo se, također izrazito sklon.
Ajmo sad o tome zašto je sve to izgledalo drukčije devedesetih. Prije svega, postojala je jasna razlika između “nas” (nezavisnih medija) i “njih” (vlasti), koja se U međuvremenu se pojavio novi igrač koji gušenje medija obavlja sofisticirano i bez nezgodnih tragova, kao dželat koji vodi sa sobom Tarantinovog “čistača” Winstona Wolfa, a ovaj, zna se, ne ostavlja za sobom ni kapi krvi danas izgubila, kao što se izgubila i puno čistija podjela posla koja je ranije postojala. Mi smo te vlasti napadali, karikirali, ismijavali. One su to različitim metodama – špijunsko isljeđivanje, oporezivanje zbog tobožnjeg “šunda”, milijunske odštete za “duševne boli” etc. – pokušavale spriječiti, ali – ne i ugasiti nas. Ocjenjivale su da im nismo ozbiljna opasnost, što je zbilja i bilo tako dok god su iza sebe imale onako visoko homogeniziranu sljedbu.
Tek kada je ta homogenizacija počela kopniti, malo su se ozbiljnije pozabavile nama, pa vjerujem da se nije slučajno poklopio prvi veći gubitak HDZ-a na izborima (Zagreb) sa suđenjem Feralovcima zbog navodnog “vrijeđanja” Tuđmana, te s pokušajem gašenja Stojedinice. Drugi razlog zbog kojeg su nas trpjeli je taj što su te vlasti, i ovdje u Hrvatskoj i drugdje u regiji, imale tako mršav i jadan međunarodni demokratski legitimitet, da nisu htjele riskirati da zbog nas ostanu i bez te tanušne spone sa svijetom. Današnje vlasti tu su u puno komotnijoj poziciji, taj legitimitet ili tzv. legitimitet, kako tko voli, im je na ključnim međunarodnim adresama priznat, i mogu slobodnije odlučiti što će i kako s nezavisnim medijima.
I odlučile su otprilike ovako. Nezavisni mediji zapravo više nisu potrebni. Slobode koje su oni zagovarali devedesetih sada su navodno ostvarene i s njihove strane zajamčene, a kako su od tih medija pokrale i ubacile u svoj frazeološki riječnik većinu ideja, nisu htjele pored sebe ni neugodnog svjedoka za to. Ukratko, nezavisnjaci mogu pod led. No, nove vlasti nisu se smjele pri tome služiti močugom pritisaka i harangi, kao one prijašnje, a za to zapravo više nije bilo ni potrebe. U međuvremenu se pojavio novi igrač koji to za njih obavlja sofisticirano i bez nezgodnih tragova, kao dželat koji vodi sa sobom Tarantinovog “čistača” Winstona Wolfa, a ovaj, zna se, ne ostavlja za sobom ni kapi krvi.
To su moćni oglašivači, koji su putem marketinga i marketinškog ucjenjivanja kolonizirali medije, i, obično se kaže, postali neokrunjeni vladari medijske scene. No, to nije sasvim tako. Ti oglašivači uopće nisu zainteresirani za politiku, osim ako ih direktno ne tangira, i oni uzde medija predaju svojim partnerima iz političke stratosfere, koji onda odlučuju kome će produžiti “licencu” na medijskom tržištu, kome ne. Jasno, licencu u pravilu ne dobijaju nezavisni, i to navodno ne zbog političke nepoćudnosti, nego zato što su nezanimljivi oglašivačima. I tako nezavisnjaci jedan po jedan nestaju, a da nikoga ne možeš optužiti za njihovo okrutno ubojstvo. Oni su pridavljeni svilenim gajtanom.
O da, za to je nađen alibi u tome što je val komercijalizacija zahvatio i medije diljem Evrope (i šire), gdje također prevladavaju žuti, reklamama načičkani mediji (tzv. “infotainment”), tako da je onih koji ozbiljno i kritički informiraju sve manje. Uopće ne treba sumnjati da se i ondje to događa iz istog ili sličnog dahtavog kurvanja medija i velikih oglašivača kakvo gledamo i kod nas. Ali, ima neke simbolike u tome što je iste 2008. godine, ako se dobro sjećam i istog mjeseca, kada je prestao izlaziti Feral, poznati njemački filozof i komunikolog Jurgen Habermas napisao tekst-apel koji je imao velikog odjeka, u kojem se zalaže da države preuzmu sufinanciranje sve ugroženijih nezavisnih medija u Evropi.
Argumentacija mu je bila, sasvim slobodno prepričano, da ako država brine za fizičko zdravlje svojih građana, onda mora ulagati i u njihovo duhovno zdravlje, kao što uostalom već čini kada je riječ o kazalištu, književnosti, filmu etc. Zvuči logično, zar ne? Dovoljno logično da će uskoro, kada nestanu i zadnji patrljci nezavisnog novinstva u Hrvata, i ovdje netko možda sjesti i razmisliti o tome. Rekoh, možda!
Preuzeto sa prijateljskog portala www.h-alter.org