Mi živimo karikaturu, eto to je, a to je možda i razlog što je pravih karikaturista na ovim našim prostorima malo. U stvari i nije ih malo, ima ih, ali gotovo bez šansi da svoj rad objave. Starije generacije pamte karikature iz “Ošišanog ježa”, autore Pjera Križanića, Đorđa Lobačova…”Vjesnika” i čuvenog Peru autora Otta Reisingera, ništa manje čuvenog Srećka Puntarića – Felixa iz “Večernjaka”. Mračna vremena nekako su zakačila i karikaturu, jer kome je još bilo do šale, a bilo je potrebno još neko vrijeme nakon završetka ratova kako bi se profilirali neki novi klinci, odrasli na gorespomenutim, ali i na satiri Alana Forda, Monty Pythona, Feralovaca…Ispostavilo se da je ono čemu smo se smijali postala naša svakodnevnica – pokvareni i korumpirani vlastodršci, ministarstva za gubljenje vremena, sirotinja i sa njima neizbježni Superhik koji istoj toj sirotinji otima i dijeli bogatima. Idealna situacija za satiričare, ali rijetki uspjevaju na ovom balkanskom tlu. Plodno je, ali klima nikako ne odgovara. Rijetki su uspjeli pustiti korjenje, a jedan od njih je Nikola Plečko, poznatiji pod umjetničkim imenom Nik Titanik. Točno desetljeće je prošlo otkako je Nik ozbiljno započeo bavljenje političkom karikaturom i ovo je priča o njemu. Deset godina svakodnevno on uveseljava nas, i red je da mu se odužimo
Čestitke za početak. Deset godina nije malo. Međutim ti se karikaturom baviš i duže. Kako si ušao u taj svijet?
Naša generacija je odrastala na Alanu Fordu, Bleku Steni, Zagoru…Meni je strip uvijek bio broj jedan. Devedesetih je međutim ta scena zamrla i nestala i sticajem okolnosti sam se zainteresirao za karikaturu. Još kao klinac sam precrtavao ono šta sam vidio na televiziji, a crtao sam i u vrtiću. Stari još čuva neke crteže kad sam imao tri godine. Strip mi je bio najveća želja, pa onda slikarstvo. Bio sam opčinjen sa Vlahom Bukovcem. Istinski sam u jednom perodu žalio što sam se rodio 100 godina prekasno, kada je umjetnost bila nešto drugo nego danas. Htio sam imati barem dobre okvire kao što imaju njegove slike, ali nisam upao na Likovnu akademiju. Klik sa karikaturom se desio ‘99. godine u tržnom centru “Importane” kod željezničkog kolodvora. To je bio prvi šoping centar u Zagrebu, u Hrvatskoj, gdje danas klošari spavaju. Tamo su se prvi put u knjižari pojavile razglednice sa karikaturama Gary Larsona. Ne mogu opisati taj osjećaj. To je bilo to! Nikad prije toga nisam razmišljao o karikaturi. Otišao sam u knjižaru i kupio sve njegove knjige koje sam proučavao kao Bibliju. To mi je bio ulaz u svijet karikature. Puno puta su mi govorili da ga kopiram i to ne krijem. Sa ponosom to uvijek ističem, ali ne kopiram ga što se tiče tema.
U početku sam se više bavio portretnom karikaturom. Tako sam ‘99. postao član Hrvatskog društva karikaturista (HDK), počeo sam slati karikature širom svijeta i 2000. godine sam dobio prvi ozbiljniji angažman u “Nedjeljnom Vjesniku” gdje sam počeo praviti karikature koje su imale kao temu aktuelna politička događanja.
Bilo je teško doći do mjesta za objavljivanje, što je za čovjeka koji se želi profesonalno baviti karikaturom vitalno za djelovanje. Došao sam u kontakt sa ljudima iz portala monitor. hr i njima se to svidjelo. Počeli smo funkcionirati na principu – oni meni publicitet a ja njima sadržaj. Tako sam prije 10 godina otvorio i domenu niktitanik.com i to je bilo to.
Tvoji počeci su se poklopili sa smrću Franje Tuđmana, padom HDZ-a i dolaskom Stipe Mesića na mjesto predsjednika, koji ti je koliko znam i omiljeni lik i kojeg ovih dana ispraćaš u zasluženu penziju. Vremena su se izmijenila, a kako je sa pritiscima?
Sudbinski tajming sa Mesićem je bio nevjerojatno podešen. Zvijezde su sve složile. Nemoguće bi bilo raditi ovo što sada radim prije 10 godina. Tada sam puno puta imao pokušaje bavljenja političkom karikaturom u nekim tjednicima ali to je bilo cenzurirano. Karikature su proglašavane opasnim za postojanje države i društva u cjelini kao i za svekoliko hrvatstvo na kugli zemaljskoj.
O kojim tjednicima je riječ? Znam da si imao problem u “Danasu” gdje ti je urednica bila Hloverka.
Da, to je bilo u prvoj polovini devedesetih. Radio sam portrete karikatura tadašnjih političara i dobio sam prostor u “Danasu” gdje je ona bila glavna urednica. Sve je počelo idilično da bi nakon dva mjeseca završilo poprilično ružno. Doživio sam sudbinu kao što je ona doživjela na HRT-u. Bez ikakvog razloga i objašnjenja mi je prekinuta saradnja i to mi je misterij. Nadam se da ćemo se jednog dana susresti i da će mi objasniti. Valjda je nekom zasmetala neka karikatura na kojima su najčešće bili Tuđman, Šeks, Manolić. Sve je bilo groteskno i to je nekome vjerojatno zasmetalo.
Zašto ti je Mesić omiljeni lik?
U početku sam se dosta bavio vanjskom politikom, a onda mi je urednik rekao da bi se možda više trebao orjentirati na novog predsjednika. Stipe Mesić je fizički interesantna osoba, posebno famozne obrve, što se nevjerovatno spojilo sa karakterom. Jednostavno, bio je nezamjenjiv zbog čega će ostati zapamćen kao osebujan. Osobno mi je simpatična osoba ali sam ga dosta površinski i površno promatrao i doživljavao. Nisam se duboko bavio njim i aferama koje su ga pratile. Zahvalan sam mu jer mi je dao puno materijala za posao.
Da li si imao neki feedback od političara o tome kako doživljavaju sebe preko karikatura?
Jedini feedback je bio preko glavnog urednika “24 sata” koji je jednostavno prenio Sanaderovo pitanje: “a zašto mene taj vaš karikaturist toliko ne voli?” Imam sreću što se puno kritika filtrira kroz redakciju. Puno stvari ni ne saznam što je donekle dobro, mada bi zbog vremena u kojem živimo, u kojem pažnju javnosti otimaju Simona Gotovac, Karleuša, Seka Aleksić, Nives Celzijus, bilo dobro da me netko negdje tužio. To se cijeni u medijima. To je grozno ali za nekakvu promociju bi bilo dobro. To se nije desilo, niko me nikad nije tužio, nemam silikonske sise i možda zato nisam popularan u mainstreamu.
Da li si zbog spomenutih likova iz estradnog polusvijeta napravio jedini ženski lik u karikaturi – Štefice Jambroščak, kao nekog tko upravo predstavlja tu javnost, kao ženu iz naroda?
Donekle. Štefica je davno nastala. Pratio sam u djetinjstvu sve velike karikaturiste – od Otta Reisingera, Puntarića, Boljevicu… Svi su imali glavnog lika. Kad sam odlučio postati profi karikaturist shvatio sam zašto imaju glavnog lika – ljudima je lako identificirati se sa čovjekom iz naroda. Prepoznaju se kroz sve probleme koje proživljava i vide da netko misli o njima, o problemima. Bio to Pero, Grga…svjesno sam htio stvoriti nekakav lik. Postoji istinita anegdota. Krajem 90-ih sam imao koleginicu za vrijeme studija. Često smo se svađali i kada sam fizički stvarao lik dao sam mu dosta njenih karakteristika, tako da je to bila podsvjesna osveta. Svjesno sam crtao fizičke osobine izbočene vilice. Nije bila toliko debela, niti je imala takvu frizuru ali tako se izvrtilo u mojoj glavi. Ona to ne zna, mada se jesmo sreli puno godina poslije i sada smo u dobrim odnosima.
Kakva je reakcija čitalaca na tvoje karikature? Koliko su ti oni, s obzirom na rečeno o javnosti bitni?
Bitan mi je taj feedback. Nastojim razvijati karikature u svakom smislu – od crteža, do načina na koji nešto kažem. Od samog početka na sajtu imam komentare i jako mi je bitno da vidim kako ih ljudi percipiraju. Konstruktivne kritike prihvatim i primjenjujem. Politika je toliko ušla u sve pored društva, u svakodnevno razmišljanje ljudi i to nevjerojatno određuje danas naš život. Aveti prošlosti se još uvijek vuku, a sa druge strane hrvatski znanstvenici ostvaruju čuda, umjetnici osvajaju nagrade ali sve je to slabo evidentirano u medijima. Rade se bombastični članci gdje se analizira kakav je Jadranka Kosor imala broš na svom reveru zadnjih pet dana. To je ljudima interesantno.
Tome se moram prilagoditi jer od toga živim. Idem linijom manjeg otpora pa obrađujem politiku i dnevne događaje više nego bih želio. Rado bih se bavio nekim drugim stvarima, bizarnim događajima i životnim pizdarijama ali to ljudima nije interesantno. Primjetio sam da im u zadnje vrijeme nije zanimljivo niti obrađivanje estrade kroz karikature. Daj politiku svaki dan, a toliko je pala kvaliteta kritičkog razmišljanja među čitateljima. Ma čak ne žele ni razmišljati. Najsretniji bi bili kad bi svaki dan nacrtao političara koji je izvrijeđan i to mi se ne sviđa.
Pa dobro. Politika je odavno postala estrada. Toliko su otišli u tu krajnost da ne žele ni raditi ako ih kamere ne snimaju. Mislim na poslanike, bilo Sabora ili srbijanske Skupštine. Koliko je satira značajna kao obrana od svega što nas okružuje?
Ljudima je dosta afera, lopovluka, negativnih stvari…Oni žele vidjeti nokautiranog nekakvog bad guya, kojeg već godinama gledaju na televiziji kako je bahat, kako ih podcjenjuje…Tu nalaze odušak, satisfakciju. Kao karikaturisti to je bitno prepoznati ako želim na pravi način obavljati posao, makar ne želio to.
Međutim ti isti ljudi, koliko god uživali u opisanoj sado disciplini ipak uživaju i u onom drugom poremećaju – mazohizmu pa tako na izborima rijetko kad kažnjavaju. Pamćenje je poprilično kratko.
Svi birači su ovce, a tu ubrajam i sebe. Zašto se povijest ponavlja? Zato što su ljudi ovce. Koliko god te neko gazio, koliko god postoje brojke da je došlo do pada kvaliteta života to neće ništa značiti jer su ovce na ovom prostoru zatrovane borbama za pašnjake koje su se dešavale prije 60 godina. Ideologija još uvijek vlada biračem ovih prostora. Populizam je još uvijek na cijeni, glupost je na cijeni. Ni sebe ne shvatam informiranim i inteligentnim onoliko koliko bi želio biti, koliko bi želio čitati, skupljati informacija. Lakše mi pogledati slike i ne ulaziti dublje u problem i većina to tako radi. Ne uči na svojim greškama i zato dolazi do toga da na vlast dolaze oni koji su nas gazili. Povijest se kratkoročno i dugoročno ponavlja.
Afere su svakako već neizostav
an dio naše povijesti. Ti si prošle godine čak napravio i izložbu pod nazivom “Retrospektiva afera 2009”.
To je bila super ideja sa jednim kafićem u Zagrebu. Slučajno smo došli to toga da napravimo jednu neobaveznu izložbu. Karikature sam isprintao na printeru, povukli smo 4 štrika i zakačili ih. To je bila izložba bez otvaranja, govorancija i ispalo je super. Bilo je oko 40 ljudi na početnoj večeri, družili smo se, pili…a bila je tematski napravljena da se ljudi podsjete na sve afere koje su drmale Hrvatsku u 2009. Možda postane i tradicija. Biće materijala sigurno.
Osamdesetih smo se smijali sličnim aferama, podmićenim gradskim vlastima u Alanu Fordu. Ne čini li ti se da su se likovi iz stripa preselili u naše stvarne živote?
Danas zaista živimo strip pa nije toliko ni interesantan koliko je bio osamdesetih. Zašto da netko čita o svojim mukama još i u stripu. To je možda krivo razmišljanje ali objašnjava zašto je bio popularan. Uz originalni prijevod, strip je remek djelo u svakom pogledu.
Kad govorimo o Alan Fordu, neizbežno mi je pitanje sa čim te Bandić posebno inspiriše? Bio si poprilično aktivan karikaturama tokom predsjedničke kampanje.
Bandić je takav populist, takav čovjek gaf koji je idealan za karikirat. Ni Mesić nije bio toliko dobar. Ovaj ga dere. Mi u Zagrebu smo posebno iziritirani. Većinu Zagrečana iritira kad kaže “kaj” jer to radi na takav nesimpatičan način. Samo to njegovo “kaj” je inspirativno. Nema tu nekakvog objašnjenja.
Koliko je karikatura kao izraz čest u Hrvatskoj?
Katastrofalna je situacija. HDK broji nešto više od 100 članova od toga je 20 % aktivno, a od tih 20 % se na prste jedne ruke šeprtljavog radnika u pilani može nabrojati broj karikaturista koji imaju sreće da se profesionalno bave karikaturom na dnevnoj bazi. Tu je Puntarić u “Večernjaku”, Reisinger iako je u penziji još objavljuje, Mišković u “Novom Listu”, Marušić i tu sam ja u “24 sata”. Sa svoje 35 godina, na žalost se smatram mlađom generacijom hrvatske karikature. Drugdje, više na žalost nema prostora za objavljivanje. Situacija u hrvatskom novinarstvu je takva da postoje monopoli izdavača koji ne cijene i ne prepoznaju karikaturu kao nešto što je utjecajno, što može ispričat priču, dati komentar možda i na bolji način nego tekst. Scena je jaka. Tijekom godine ima stotinjak festivala, a hrvatski autori redovno osvajaju priznanja i nagrade.
Koliko si upoznat sa karikaturom u regionu?
Marka Somborca pratim već godinama. Corax je starija garda i koliko sam upoznat imao je veliku ulogu tokom devedesetih u rušenju Miloševića. Oduševljen sam Markom Somborcem, vidim da ima spiku sličnu mojoj. Ne pričam o stilu, ali kuži posao i radi fantastičnu stvar. Pratim ga često i vidim da je popularan što mi je jako drago.
Jesi ikad razmišljao o objavljivanju stripa?
Jesam, prije par godina sam i napravio nešto ali je ostao u fazi olovke. Napravio sam ga čak po šemi Alan Forda, a Štefica je glavni lik. Scenario je radio moj prvi urednik u Nedjeljnom vjesniku. Štefica je bila pandam James Bondu ali sa svojim stilom života i rješavanja problema. Ostao je u fazi olovke. Nemam vremena ga završiti.
Galeriju karikatura slavljenika možete pogledati ovdje.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.e-novine.com