Ovo je druga nagrada tragično ubijenom Trebinjcu. Srđanu Aleksiću je posthumno i dodjeljena Povelja Helsinškog 
komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, a 15 godina nakon smrti dobio je i ulicu u sarajevu. Prije dvije godine, u Novom Sadu je jedan prolaz ponio ime ovog hrabrog momka, dok su u Pančevu postojale inicijative za to, ali bez uspjeha. Srđanovim imenom se ne zove ni jedna ulica u Beogradu, ni jedna ulica u Banjaluci, ni jedna ulica u njegovom rodnom Trebinju. Predsjednik opštine Dobrosav Ćuk nekada davno je obećao spomenik na koji se još uvijek čeka. Podsjetimo, četvorica vojnika RS 21. januara 1993. godine počeli su na sred ulice da tuku Alena Glavovića jer je Bošnjak. Srđan mu je priskočio u pomoć, ali je na kraju on dobio teške batine kundacima i nogama. Od zadobijenih povreda pao je u komu i preminuo 27. januara 1993. godine.
Srđanov otac Rade, koji je prije rata izgubio i starijeg sina, kaže da je srećan, ne zbog nagrade, nego zbog toga što ona pokazuje da postoje ljudi koji vjeruju u ljudskost.
„Nagrade su uvijek drage i mile, a ovo je nagrada za sina kojeg sam izgubio prije 17 godina. Nije mi toliko nagrada sinu, koliko mi nagrada pažnja ljudi koji cijene djelo Srđanovo, koji se poistovjećuju s tim i koji bi jednako tako zaštitili svoje prijatelje. Danas dosta mladih ljudi želi da sačuva od zaborava Srđanovo djelo. Ponosan sam i drago mi je što postoje ljudi koji cijene takve stvari”, kaže Aleksić za e-novine.
U današnjem sumornom i tragičnom vremenu, herojima se nazivaju ratni zločinci, njihovo herojstvo mjeri se brojem ubijenih. Buduće generacije na njihovim primjerima uče moralne vrijednosti. Ne uče da su heroji upravo ti dobri ljudi, koji su u vremenu rata uspjeli izbjeći ludilu, ostali hrabri i svoji.
„Kako vrijeme prolazi, ljudi poput mog sina se pojavljuju. Kad dođe opako vrijeme, normalni ljudi se povuku. Prošlo je dosta vremena od rata i sada se lagano vraćaju oni za koje sam oduvijek znao da su postojali. Umorni smo od trvenja, zločina, nesreće… ljudima je potrebna topla riječ, potreban im je oslonac jer se osjećaju sami i nemoćni”, objašnjava Rade Aleksić.
Iako u Trebinju nema nikakvog obilježja za njegovog ubijenog sina, on se nada da će se to jednom desiti, ne samo zbog Srđana, nego zbog svih budućih generacija koje trebaju da vjeruju u iste stvari kao i njegov sin. Trebaju da budu ljudi. Kao što je to Alen Glavović koji danas živi u Švedskoj, ali svake godine dođe u Trebinje, obiđe Srđanov grob i posjeti njegovog oca.
Preuzeto sa prijateljskog portala www.e-novine.com