Priča o mom odlasku u Portugal počela je sasvim nenadano, u Beogradu. Ekipa Buke bila je na muzičkom festivalu ECHO, tačnije na koncertu DePhazz-a (nedvosmisleno najbolji koncert na kojem sam bio) i o tome ste vec mogli čitati. U Press centru festivala, dok smo čekali da nam (prilično nespretno) izrade akreditacije provjeravajući e-mail skontam poruku Bette iz Zagreba. Piše tamo, konvencija u Portugalu, oni sređuju garantno pismo i slične stvarčice. Super. Prijavim se i prođem. Početkom avgusta imao sam u pasošu vizu i obilje energije da izbacim tamo negdje, u nepoznatom.
Početak: Banja Luka. Odredište: Faro- krajnji jug Portugala. Otprilike par hiljada kilometara. Dugo brate. Do Zagreba stižem busom koji standardno danfa na užasni turbo folk i tad zapravo počinje pravo veselje. Iz busa vadim kofer kupljen u kineskom šopu (kasno sam skonto da mi je buraz pokupio torbu, i to u nedjelju- većina ljudi je na odmoru ili se spremaju na odmor). NIKAD ne kupujte stvari u kineskim šopovima. Na relaciji od autobuske do željezničke stanice otpada jedan točkić. Taman da na onoj vrućini totalno poludim. U vozu upoznajem mladića iz naših krajeva koji studira istoriju umjetnosti i igra rukomet u Italiji pa je put do Ljubljane prošao jako brzo. U kapitolu dežele sam oko pola četiri ujutro. Na stanici me ne čeka drugar kod kojeg sam se trebao odmoriti (javlja da je na putu s mora) pa kuliram kraj nekih Danaca koji se sistematski razbijaju u jedinoj otvorenoj kafani na željezničkoj stanici. Oko sedam stiže drugar koji će me odbaciti do aerodroma. Otkazan je tranzitni let za Cirih, pa me prebacuju u drugu kombinaciju. Isto za Cirih, samo uz šest sati čekanja. Švajcarska izgleda prilično standardno, ulickano i organizovano, posebno kad si zatvoren na aerodromskom terminalu. I dozlaboga skupo. Neodoljivo me sitaucija podsjeća na Pekićevo Bjesnilo. Neobičan miks različitih naroda, boja i običaja primjetnih čak i u kurtoaznoj atmosferi zapadnjačkog aeroporta. Do Lisabona ‘smirim’ nekoliko flašica vina usputnim šarmiranjem stjuardese (i stjuarda, srećom to je bilo samo dva i po sata) pa mi Lisabon noću izgleda apsolutno čudesno. Aerodrom se nalazi praktično u centru grada, a iz vazduha ne možete da ne primijetite dominantnu konstrukciju u obliku broda i jedra neposredno kraj vodene površine- ostatak velike svjetske izložbe Expo ’98.
Čekajući kofer ispostavlja se da je nas 20-ak ostalo bez prtljaga! Divno. Da pojasnim situaciju, ne znam ni jednu jedinu riječ portugalskog. Zažalio sam što nisam gledao sapunice. Nakratko, naravno. Nakon nekih pola sata pojavljuju se naše stvarčice, među njima i moj kofer. Pokušavajući da ga izvadim za onaj ručka-fazon što ga izvučete pa sa njim teglite kofer iza sebe, ručka-fazon sve sa konstrukcijom ispod kofera- otpada! NIKAD ne kupujte NIŠTA u kineskim šopovima. Na kontroli dokumenata čekam u redu sa Angolom, Zambijom i Nikaragvom. Tamo otprilike pripadamo. Čak su se i oni crnci čudili otkud bijelac tu. Samo se smješkam nadajući se da osmijeh rješava nesporazume. Nekako se dogibam do glavnog terminala i skontam da osoba koja treba da me čeka (očekivao sam tablu sa imenom i prezimenom) i odvede do sljedećeg prevoza- nije tu. Da mi ovo neko priča ne bih vjerovao. Srećom, ljudi iz turističkih agencija (koje rade non-stop) govore engleski pa nekako skontam koji mi bus treba do glavne autobuske stanice i po prvi put osjećam pravi miris Lisabona.
Iako je ponoć i radni dan, ulica vrvi od ljudi apsolutno svih boja, već na prvi pogled sve miriše na nevjerovatnu kombinaciju uticaja, crnu Afriku spojenu nebeskim valerom sa bjelinom evropskog kopna. U autobusu od sparine lisabonske noći nozdrve napadaju isparenja znoja i meni potpuno nepoznat govor u kojem teškom mukom razaznajem različite jezike, domaći portugalski i jezike emigranata koji se ne odriču svojih korijena. Boje? Potpuna suprotnost jednoličnog sivila postkomunističke kvaziarhitetkure ostavljene iza mene. U nesvakidašnjoj isprepletanosti pred očima promiču vjekovni ostaci slavne portugalske imperije, oplemenjene različitostima, spomenicima, kulturom sa svih kontinenata. Ljubav na prvi pogled. Shvatam zašto je Vim Venders napravio film. Namjerno izlazim par stanica prije kako bih se prošetao. Prva scena- dvoje ljudi u strasnom zagrljaju. Mulatkinja sa predivnom figurom, viša od muškarca za pola glave. Odvajaju se i zbunjeno gledam njenu ljepotu užlijebljenu u dugu frčkavu kosu i koloritnu haljinu pripijenu uz vitko tijelo. Muškarac, bijelac, vjerovatno tri puta stariji od nje. Odlaze na drugu stranu.
Sve građevine stare su i dotrajale (kasnije ću saznati da gradske vlasti subvencioniraju održavanje izgleda nekadašnjih fasada kako bi se sačuvao antički duh grada), nasumično obojene pa nije nikakvo čudo vidjeti zelenu, braon, plavu i žutu jednu kraj druge. Čula mi se potpuno predaju raznolikosti i uživanju.
Na stanici me dočekuje familijerna slika. Nered, prljavština i prilična neorganizovanost mada se radi o priličnom izuzetku jer u Portugalu možete vidjeti sve, od bolesne pedantnosti do raspuštene, epidemijske atmosfere. Iako je član Evropske unije, Portugal nije u potpunosti prebolio ogroman jaz između zahtjeva moderne evropske zajednice i svog tradicionalno opuštenog duha. Kao i na ulicama, stanica vrvi od ljudi koji se tiskaju da zauzmu najbolje mjesto u busu jer broj karte ne igra ama baš nikakvu ulogu. Grupice mladih ljudi opremljeni vrećama za spavanje, perkusijama i sličnim instrumentima, nabildani izezetnom dozom opuštenosti i pozitivne energije slobodno se leškare na prljavom betonu i neskriveno i potpunu- uživaju. Dovoljno je da neko počne udarati u tam-tamove pa da se prisutni spontano priključe, prihvate ritam, improvizuju i uživaju u stvaranju muzike. Oko jedan po ponoći dolazi bus, double-decker. U šarolikoj masi ljudi oko mene pogled mi završava na najljepšem stvorenju koje sam ikad vidio. Ne želim gledati, ni vjerovati da mi se ovo dešava. Ulazim na drugi sprat (po nepisanom pravilu gore su ljudi obojene kože), a ubrzo za mnom i ona. Nisam odolio. Rizikujući da počne vrištati nakon desetak kilometara premještam se u donji dio busa, tinejdžerski blesavo pišem joj na maramici poruku i priča prolazi. Nakon početne zbunjenosti razmjenjujemo par porukica, mijenjam mjesto sa nekim stondiranim metalcem koji drijema uz Obituary ili nešto slično i sve postaje apsolutno divno. Studentkinja Ineš Sintra dovoljno je zanimljiva da mi 400 kilometara od Lisabona do Fara prođe za tren oka i da iz njenog oskudnog engleskog saznam stvari koje će mi definitivno koristiti u novoj zemlji.
Pred samu zoru stižem u Faro. Krajnji jugozapad Evrope. Od improvizovane usputne stanice do Atlantika dijeli me svega par koraka. Teglim kofer (od kojeg je ostala samo jedna ručka- znači, nikad kod Kineza!!!) do mola s kojeg se vidi beskrajno plavetnilo narušeno blijedo-žutim nijansama izranjajućeg sunca. Trenutno mi nije ništa bitno, ako postoji kraj, volio bih da je ovdje. Još nije ni pet sati pa drijemam na stolici nekog kafića dok me ne probudi čudan zvuk. Dva ogromna psa, na tri koraka sjede od mene i tiho reže. Ova kombinacija kraja mi se već ne sviđa. Osjećaju da ih se bojim. Molim Boga da ne skoče na mene. Stvarno nema smisla preći pola kontinenta samo da bi me dvije džukele, uz to različitih pasmina rastrgale. Zvižduk žene zagledane u okean i odlaze. Uuuuuuhhh!
Ulice se polako bude od šest sati, pristižu prvi prolaznici, otvaraju se kafići i prodavnice. Neobična larma za svega sat vremena protkala je vazduh. Prvi put vidim Portugal danju. U alveole se uvlači mješavina slankastog okeanskog vazduha i onoga što će me fascinirati na svakom koraku- opuštenost. Osjeća se svuda, bez obzira da li su u pitanju bijelci, mješanci sa dredovima ili vidno različiti došljaci. Kao da se savršeno razumiju u harmoniji življenja, i prosto bivaju dio nje.
Faro je treći po veličini grad (nakon Lisabona i Porta) u Portugalu, a ujedno i administrativno-kulturni centar južne portugalske pokrajine Algarve. Ima oko 300-400 hiljada stanovnika i predstavlja svojevrstan most između Afrike i Evrope. Cijeli grad načičkan je spomenicima koji nijemo govore storije o nekadašnjem sjaju portugalskog kolonijalnog carstva među kojima posebno mjesto zauzima antički grad neposredno iznad glavne luke s kojeg pogled za bistrih i svježih dana doseže sve do afričkog kopna. S druge strane, sveprisutni tragovi arabljanskog duha ilustrativno podsjećaju na arapska osvajanja Ibero potkontinenta u vidu divnih arabeski i mozaika od keramičkih pločica. Doslovno su na svakom koraku, od ogromnih, inspirativnih motiva na glavnim šetalištima pa sve do vanjskih i unutrašnjih zidova na većini starijih građevinama. Prosto je nemoguće proći bilo kojom ulicom a da ne osjetite duh neke epohe zalutale u prošlom vremenu. Faro je isplivao iz globalne anonimnosti 1982. godine nakon ogromne avionske tragedije. Prepun Boeing bezuspješno je pokušavao održati ravnotežu iznad aerodroma tokom slijetanja. U očima starijeg gospodina koji mi je bio domaćin i tokom jedne opuštene večere ispripovijedao ovu epizodu, a uz to je i sam bio svjedok događaja, na trenutak je isplivao užas zaleđen u komadu dvadesetogodišnjeg zaborava. Uzalud se pola grada slilo da pokuša spasiti preživjele- svi putnici i članovi posade su izgubili živote. No život definitivno nije stao na tome u Faru.
Danas je grad mješavina moderne Evrope i tradicije kojom se mali Portugal prepotentno ponosi. Cijela južna obala naslonjena na Atlantik je potpuno opuštanje. Sitni pijesak dominira svim plažama, a ogromni talasi hirovitog okeana samo sklapaju kombinaciju za koju vam treba sve drugo, sem nerviranja. Na tempereturama koje redovno prelaze preko 40 Celzijusa, plaže su prilično posjećene, što je pravi raj za oba pola, jer se na svakom koraku tiskaju neobično lijepi mladi ljudi. Mislim, ovo je zbog jednakosti polova, ali što su žene dobre. Uf.
Tokom boravka na jugu obišli smo i neke od najegzotičnijih detalja među kojima posebno mjesto zauzima prirodno kameno jezero skriveno duboko u ogoljenim brdima gdje vam nikad ne bi palo na pamet da ćete vidjeti svojevrsnu oazu. Geologija se ovdje šepuri svojom ljepotom. Neobična prirodna “građevina” isklesana od kamena u dužini od par stotina metara izgleda kao savršeno duguljasto vještačko jezero, uokvireno sa svih strana suptropskim rastinjem. Idealna meta za umorne turiste. Na užasnoj vrućini gubi se svaki kriterijum rase ili pola. Ovdje je voda neprikosnoveni diplomata.
Četvrti dan boravka pošli smo u obilazak najjugozapadnije tačke Evrope, Cabo de Sante Vicente. Dan je kao i svi do tada, pakleno vreo, ali nismo znali da ovaj epitet može imati tako blisko poređenje. U busu koji neprimijetno jezdi autoputom, 50-ak raspoloženih ljudi se jako dobro zabavlja dok nismo primijetili bizarnu pojavu. Automobili iz suprotnog pravca voze sa upaljenim svjetlima (u Portugalu ne postoji zakon koji obavezuje vozače da voze upaljenih svjetala) negdje oko podneva. Ubrzo primjećujemo tmurne oblake i beskrajno se radujemo mogućoj kiši. Kad smo se konačno uspentrali uz neko brdo pred očima nam se otvorio najjeziviji prizor koji smo ikad vidjeli- pravi pakao na zemlji. To je bilo vrijeme ogromnih požara duž cijele zemlje, ali njihove dimenzije smo otkrili tek kad smo se našli između dva brda koja su doslovno bila zapaljena. Podne se pretvorilo u potpunu noć od gustog dima koji se danima akumulisao iznad cijelog područja, neki dijelovi su potpuno odsječeni od civilizacije dok specijalni helikopteri uzalud pokušavaju obuzdati divljanje prirode. Policija presumjerava saobraćaj na alternativne rute, a pred očima nam se odmotava spektakularno užasan prizor razgoropađene moći prirode koju sistematski uništavamo. Na trenutak su mi požari izgledali kao suze pakla. Umjesto na predviđenu lokaciju skrećemo na predivnu plažu pod “noćnim” suncem. Dim je tako gust da se Sunce nazire samo u obliku blijede konture što nikako nije smanjilo intenzitet sparine od koje se ne može pobjeći. Zbunjeni engleski turisti tupo su gledali u nebo i preklinjali izbor destinacije. Možda ipak postoji neka kosmička pravda.
Nakon pet dana na jugu krećemo na krajnji sjever zemlje, prema istorijskom i turističkom dragulju- Portu. Kako se penjeta od južnog dijela, krajolik se naizmjenično smjenjuje od niskih visoravni do izmješanog prostranstva diskretnih dolina i niskih brda iznad masivnih rijeka. Jednodnevni izlet od šesto kilometara koristimo za usputni obilazak najzapadnijeg dijela Evrope, Capo di Roca. Daleko od urbanog huka gradova, uznemiren samo dnevnim gostima namjernicima, ugnijezdio se svjetionik da odvrati brodove od opasnih hridi par stotina metara ispod zastrašujuće oštre litice. Ovo je mjesto za odmor od svega.
Smješteni smo nadomak Porta, u ogromnom kompleksu najvećeg nacionalnog parka (Parque Ecologico de Gaia) koji se proteže na teritoriji veličine Banja Luke, uokviren različitim rutama modernih auto puteva. Iako na početku negodujemo što smo nekoliko kilometara od centra brzo shvatamo da je ovo ipak najbolja verzija. Iako je jedan od najstarijih evropskih gradova izazovan za otkrivanje, brzo se mirimo s činjenicom da je to nemoguć poduhvat za svega pet dana. Porto je omiljena turistička destinacija jer je u potpunosti očuvao duh vjekovima stare žiže sjevera Portugala. Smješten je na obalama impresivne rijeke Douro, na svega par kilometara od okeana a u starom dijelu grada skoncentrisani su prelijepi primjerci bogate istorije. Na prvi pogled dvije stvari plijene pažnju: zanimljivi mostovi i urbanistička rješenja od prije nekoliko stoljeća. Jedan od najmoćnijih mostova, sa žilavom čeličnom strukturom djelo je čuvenog Gistava Ajfela i ako se malo bolje zagledate lako ćete prepoznati konture Ajfelovog tornja, u položenoj perspektivi. Naravno, turisti se oko ovog dijela tiskaju kao sumanuti. Pokušaj sažimanja svih lokacija od bitnosti za zainteresovanog posjetioca je neminovno osuđen na propast. Da oprobate najveću kadedralu s koje se pruža fenomenalan pogled na cijeli grad i na ušće Duora u Atlantik, posebno ako imate malo sreće da posmatrate zalazak sunca. Odatle se vidi predivan kraljevski kompleks, sa vrtovima, fontanama, zidovima koji vas izoluju u vremenu čiju zaustavljenost narušavaju samo brodovi na putu prema velikoj vodi. Ili kraljevska palata s druge strane rijeke, tačnije utvrđenje na dominantnom brdu nad Portom koja razuvjerava sve skeptike o propuštenom sjaju Portugala. I tako koliko vam volja. Zato je možda najbolje što možete uraditi, da se nasumce šetkate i dišete vazduh drugačijosti.
Posebno mjesto zauzima priča o vinu. Ne samo o Portu, nego i ostalim vinima koja bez imalo pretjerivanja spadaju među vrhunska svjetska vina, naročito ono iz centralne portugalske pokrajine Alantežo (Alantejo). Nabasate li na Alantežo sorte, ne propustite ih. Ako svijet po nečemu prepoznaje ovu malu zemlju onda su to Porto i Luis Figo. Na svakom ćošku preduzimljivi vlasnici kafića i restorana vam nude čašicu ukusne guste tečnosti, od domaće i jeftinije do svjetski poznatih marki kao što su Croft ili Sandenman. Posjeta jednom od najstarijih vinskih podruma (po preporuci Brazuke, mještanina) apsolutno je fenomenalno iskustvo. Uslužni domaćini će vas prošetati kroz cijeli kompleks sa dvije etaže (na nekih 4000 kvadrata), između buradi starih preko 150 godina, sa strašću će vam pripovjedati o proizvodnji vina, posebno ako pokažete interesovanje za priču, o degustaciji, storijama koje se vezuju za određene sorte itd. Nakon što vam se čula prilično nadraže stiže najbolji dio- degustacija. Posjetioci dobijaju besplatno po jednu čašicu bijelog i crnog Porta, a uz malo šarma dobijete još po koju, onako za put. Balkanac je uspio izdejstvovati nekoliko komada što je bilo sasvim dovoljno za totalno veseo dan. Nakon silnog insistiranja da kupim neke primjerke, dame s druge strane pulta odlučile su pokloniti mi originalne čaše koje se inače ne prodaju. Mojoj sreći nije bilo kraja. Noćni život je prepušten toku noći, kao da na njega direktno utiču vjetrovi sa okeana, prilagođava mu se, kao sluga. Ako je suditi po našim noćima, vjetar je u Portu jako povoljan. I pozitivan.
Porto je grad u kojem se ne dvoumite puno. Lako se zavoli. Uvlači se pod kožu, potajno i elegantno. Tjera zjenice da se intenzivno šire i skupljaju pred navalama impresija. U njemu se lako uživa, kao da je u komadima izdvojen iz vremena, sa sporadičnim navalama stila i strasti. I priča o njemu se ne završava.
Jedanaestog dana prepuštamo se dobrom vjetru koji nas nosi u Obidos, srednjovjekovni grad na pola puta između Porta i Lisabona. Nekada je ovo bilo mjesto za odmor portugalskih vladara i utočište u kriznim situacijama. Iako su iza njega vjekovi, u dobroj mjeri je očuvan u svojoj izvornoj formi pa privlači hiljade posjetilaca sa svih krajeva svijeta. Još jednom ulazimo u neko drugo vrijeme, pa mi se sve više čini da domaće stanovništvo mazohistički uživa u mogućnosti da se skloni iz ovog mučnog, ubrzanog svijeta. Zato i jesu tako opušteni. Ljudi s ovih prostora tamo se lako snalaze, kao da imamo više zajedničkih elemenata sa njima nego ijedan drugi narod ili prostor. S malom razlikom što oni bježe u konkretne dimenzije, drugačije od naših iracionalno nejasnih putešestvija.
A Lišboa, odnosno Lisabon, upravo mami ka istraživanju iracionalnog, nesputanog, dramatično izvitoperenog. Sve što nemaju ostali portugalski gradovi, Lisabon nudi u izobilju. Kao srce napumpano snagom žila kucavica, u njemu se rizniči skoncentrisana bogatost, širina i prostor kakve ne srećete u ostatku zemlje. Kao da su svi začini iz bivših kolonija presađeni na ovo tle, primili se, podarili plodove i zamirisali na raskršću civilizacija. On nudi nemir, goni na senzualno mirisanje uticaja, plijeni raznolikošću. Svaka ulica ljubomorno čuva scenario svog komada u impozantnoj pozorišnoj predstavi koja se neprekidno prikazuje svim posmatračima koji, ako žele, mogu postavljati djela po sopstvenom ukusu.
U najvećem gradu s ove strane vremena srećete sve, od ultramodernih građevina, bez obzira da li se radi o poslovnim kompleksim ili metrou (koji je opet posebna priča), do potpuno očuvanih zdanja iz prošlosti. Pokušaj da se obiđu barem najznačajnije lokacije za nekoliko dana je prosto besmislen. Nakon obilaska tri arheološka muzeja čiji eksponati prikazuju potpuno različite etape odrastanja čovječanstva, od oruđa iz kamenog doba do mumija iz civilizacije Maja, saznajem da u gradu postoji još desetak sličnih lokacija. I odustajem naravno. Prokrstarićemo po gradu i shvatiti da
Ljubav na prvi pogled pretvara se u ljubav na svaki pogled.