Za početak, kako to vole reći, dislocirali su ovu visokoškolsku ustanovu i njeno novo sjedište je jedna od bivših spavaonica, još više bivše kasarne ,,Vrbas“. Lijepo 
uređena, restaurirana i ušminkana zgrada. Koliko se moglo i koliko je bilo moguće od vojnog, napraviti paradigmatično suprotan, elitno-obrazovni, objekat. Tako stoji na papiru i u teoriji. Filozofski fakulteti diljem Obora, ali i slobodnog dijela svijeta bili su, a neki su i sada, lučonoše društvenog preobražaja. Sinteza vidovitih profesora i buntovnih studenata, po pravilu je rađala kakvu revoluciju, gurala posustale promjene, sve u svemu otvarala vrata nečem novom.
Pijani januar je ufitiljio i sve što je od njega ostalo je poneki par mačaka, koje svojom prijevremenom kopulacijom najavljuju drugi mjesec i prava, gotovo kičasta zima. Hodam širokom alejom i mimoilazim mačiće i studente. I jedni i drugi me podsjećaju na prolazak vremena (starenje, kako to gordo zvuči). Ulazim u zgradu. Puno kao u košnici. Odvikao sam se od ovolikog žamora koji samo nesputana mladost može proizvesti. Brige su svedene na ispite, ispitne rokove, prijave ispita, uglavnom sve što se tiče istih… Ostalo su pogledi, eros izbija na sve strane, hormoni se mogu rukama, poput paučine kupiti po stepeništu.
,,Drugi sprat desno“, odbrusi mi žena u prijemnom bungalovu znanom kao informacije. Tamo mi valja ići. Katedra za filozofiju i sociologiju. Kako se penjem i prolazim pored raznoraznih jezika, psihologija, pedagogija, žamor prestaje. Ovdje gore nema nikoga! I još sve vonja po nekoj hemiji. Nema nikotinskog dima. Nema ko da ga pravi. Vidim, par učionica, nekoliko kancelarija i jednu čistačicu, koja iz kofe očigledno proizvodi ovaj pakleni smrad hemije. Kucam i nakon promuklog ,,Da!“ ulazim. Moj bivši mentor. Sjedi sam i na novootpakovanom LCD monitoru slaže pasijans. Drago mu što me vidi, kaže. Pita za zdravlje, posao, do besvjesti naučenim pokretom, gotovo instinktivno uzima telefon i naručuje dvije kafe. Produžene. Ni jednog trenutka nije odsutan.
Nekad je bilo puno, a sad kao kakvo seosko odjeljenje, pravda mi se. Nisam revizor, neprijatno mi je. Dodaje, kako su svemu krivi privatni fakulteti, gdje se identična diploma može dobiti za tri godine, a bez da se uči starogrčki, latinski, metafizika, estetika, ontologija. Profesori tezgare. Studentima je svejedno. Isti predmeti, isti profesori, samo bez maltretiranja završe svoje studije. I dobiju ćage, a to je najvažnije. Valjda. Sad nam je obojici neprijatno. Meni jer sam došao po drugom poslu, a njemu jer zna da znam sve to, a i nema mi šta dodati.
Pitam za posdiplomski studij, Bolonju i pripadajuće stvari. Postoji li nominalna i konkretna razlika između mastera i magistra? Ne zna ni on, kaže mentor stari. Ove godine je upisalo dvoje-troje djece postiplomski. Guraju po starom pa šta bude. Inače, semestar je 1000 maraka, dakle 4000 do magisterija, izlazak na isti je oko 800 km, sve u svemu nije ispod 5000. Sve to traje, bezmalo, 3 godine. Bolonjci će dogodine odslušati treću godinu, pa će, valjda, početi sa master-programom. Valjda, ponovo ključna riječ. Ništa nije skuplje na banana-fakultetima, ali, se završi za nekoliko mjeseci. Ipak, vrijeme i neznanje imaju svoju tarifu.
,,Uče li šta klinci“, pitam reda radi?
,,Dobri su“, stiže odgovor poput eha, takođe reda radi.
Još mi reče, profesor moj dobri, kako hoće oni, nije do njih, ali u neke dublje analize, apstrakcije i shvatanje materije baš i ne zalaze. A, neće da ih forsira. Pravdanje poput jeke bubnja po kancelariji.
Kad se imaginarna buka stišala, konstatujem kako se sve promijenilo i to ne samo zbog ovog mjesta, ove zgrade, ovih mladih ljudi, nego nekako, kao snoviđenje mi je. Kao jeste, a opet nije stvarno. Nešto mi tu fali.
,,Nema bunta“, presječe me profesor. Nasmješi se. I dalje zna sve. I dalje me isčitava.
,,A i ti si još mlad, zato i nadobudno govoriš da su oni klinci, djeca, učenici… Prestaćeš kad zaista počneš matoriti“.
Smiješimo se.
Kafe kuvarica nam donese dvije produžene kofeinske doze. Šolje uglancane, ali čudno vonjaju. Profesor mi reče da je aparat za kafu nov i da tako treba. Nisam odavno pio kafu iz baš novih aparata. Možda i treba tako.
,,Nego znaš šta je najveći problem, Draganče“?
Slegnuh ramenima.
,,Prije su ih vrbovali. Hodali su po fakultetima i gledali ko ima najbolji prosjek, ko je redovan na predavanjima. Uglavnom djecu sa sela i iz provincije“.
Sad mi već mozak radi u šestoj brzini. Trudim se da shvatim. Trudim se da i moj i mentorov nivo paranoje svedem na minimum. Moj zbog njega, a njegov zbog teorija zavjere i poziva na zdrav razum.
Ko vrbuje, koga, zašto, štaaa? Upitnik se rastegao od čeonog režnja do kičmene moždine.
,,Stvar je, vidiš sasvim jednostavna“, nastavi on mirno.
,,Prije je to bio SDS, pa Trula koalicija, pa SNSD. Više manje isti ljudi, koji se rotiraju na vlasti. Sad su im baze toliko razgranate, da šalju svoje podmlatke, već oformljene kadrovike, po diplomu. Ono što su po Centralnoj Africi djeca-ratnici, ovdje su to klinci sa partijskim knjižicama.“
,,Većina?“, pitam ja, već dobrano zabrazdivši u svijet onostrane omladinske zulu-politike.
,,Ma, kakvi! I bila bi većina, ali sad je to stvar prestiža, ekskluziviteta, koji obezbijeđuje i određuje njihovu budućnost. To su, kako da kažem, egzistencijalistički mediokriteti. Ponekad me je iskreno strah za tu djecu i djecu njihove djece“
Dovrših ono nešto kafice pri dnu i smuljah, više njemu, nego sebi, kako mi je bilo drago, bla, bla, bla… I nađoh se sa one strane vrata.
,,Nisam znao da i ti piješ gorku“, začuh umjesto pozdrava.
I ne pijem. Sjurio sam se niz stepenice. Nakon samo par sekundi ubrzano udišem reski zimski vazduh.
Gledao sam ih. Mladi, lijepi, zdravi. U glavi sam, poput mantre, čuo profesorov glas…
,,I djeca njihove djece!“
Jesmo li mi baš toliko propala generacija? Da li nas je rat baš toliko sjebao?
I zašto se kao uvrijeđene mlade na sve žalimo i dižemo nos? A većina ništa na sebi i oko sebe ne radi. Ako smo, kako to voli reći antiglobalistički fenseraj, samo posudili planetu od svojih potomaka, ovdje u Oboru, kuku nama!
Ovi je mijenjati neće! Ovi zapravo neće ništa. Kao amorfna masa teledirigovano se lelujaju. Sad pjevaju -Kako Mile kaže, a poslije… Ma, ne interesuje to njih.
A kome da se žalimo? Pa, možemo samo mami svojoj! I mislim da je dosta patetike!
Ako klincima bar ne pokažemo, samo pokažemo da može i drugačije, ništa nismo uradili. Ostavimo njima prostor da se nama žale. Dovedimo ih u mentalno stanje da znaju šta hoće i čega nemaju, da mogu formulisati svoju žalbu! Užasno je i egocentrično ograničavati saznanje, znanje i vaspitanje samo na svoju djecu. Time će oni biti obični izuzeci u Oboru, koji će svojim odrastanjem ustanoviti, ili da nešto nije u redu sa roditeljima, ili ako su visprenija, vidjeće da je Obor nakazan. U boljem slučaju daće petama vjetra i odletjeti preko neke od bara.
Ovo je zadnj vagon poslednjeg voza za realnost, pa ako smo mi usrana generacija, nije fer da to budu i naši klinci!
Guram slušalice u uši ne bi li se sljubile sa bubnom opnom. Plejer kaže The Clash – Guns of Brixton.
Probijam se kroz masu. A probija se i Sunce. Smijem se.