Ne znam zašto svaki put kad dodjem u Bosnu ‘s vana’ iznova se iznenađujem stvarima i običajima uz koje sam odrasla ja, rođena Bosanka, i kojima se nikako ne bih trebala iščuđavati: kafanama prepunim mladih ljudi, i onih u godinama, koji po vazdan ispijaju kafe i psuju nadobudne političare, i onih ‘kojima do ničeg nije’, a koji se jedva vide u oblacima dima, od kojih su moja migrantska pluća ostala šokirana, naviknuta već na ‘čisti’ vazduh, koji, evo, već četvrtu godinu zaredom udišem u delekoj zemlji Australiji. Mogu da shvatim šok i nevjericu moje prijateljice porijeklom sa Novog Zelanda, koja je maksuz došla u Bosnu da mene posjeti, od oblaka dima i količine ispijenih kafa u ovoj našoj nesretnoj zemlji, ali ne znam zašto mene ljuti taj dim i moj apatični narod kojeg, čini se, više ništa ne može da pogodi i potrese, osim izgubljenih fudbalskih utakmica i pokušaja mirnog organizovanja parade ponosa od strane gej nam populacije.
Sama se sebi čudim otkud tolika antipatija prema cigarama i čašicama alkohola koje se ispijaju od strane pojedinih prijatelja i poznanika u po radnog dana. Zar nisam i ja uživala u cigareti i hladnom pivu, ne tako davno, po tim istim kafanama, a sad ‘glumim’ nešto jer mi smeta dim kod Sanje u frizerskom salonu? Potpuno svjesna da me ostale žene koje su došle u frizeraj smatraju papankom, jer uljudno tražim da mi se dodijeli mjesto kraj vrata koje će da mi omogući dovod kiseonika, premiještam se i osamljujem sa dostupnom domaćom šund literaturom, iz koje vrište pjevaljke slomljenih srca i plastičnih osmijeha.
U isto vrijeme kontam sta rade Australijanci u 15h? Pa, rade. Nema kafa, a još manje ima cigara u to doba, a bogami sve češće ni u bilo koje drugo. Australijanci su posljednjih godina poveli radikalnu i agresivnu kampanju protiv pušača, a sve za dobrobit nepušača, kako ljudi tako i životinja.
Naime, skorašnja istraživanja u Australiji pokazuju da se pušači prije odriču cigara zbog straha da im pašče ne dobije rak, nego oni sami! Poznato je, naime, da je Australija zemlja sa najvećim brojem kućnih ljubimaca na svijetu, gotovo svaka peta porodica ima kućnog ljubimca (svi Bosanci koje ja poznajem u Brisbenu imaju barem jednu životinju u kući), koji su zaštićeni zakonom i koji vam mogu biti oduzeti ukoliko vas komšija prijavi da ih zlostavljate (psihički ili fizički).
Da ironija bude veća, moji prijatelji u Australiji mi se žale da se više ne kriju s cigarom od ‘mame i tate’ k’o nekad, nego od svoje sopstvene djece i supružnika. Jedan od mojih poznanika, Sem, je već odavno počeo da nosi četkicu za zube i kaladont na posao, zajedno sa osvježivačem daha (koji sam mu poklonila jedne prilike), jer ne smije kući djeci na oči napušen. Jednom prilikom sam gledala kako njegova četrnaestogodišnja kćerka dobija panični napad u trenutku kad ga je’ uhvatila’ kako puši sa kolegom krišom iza kuće. Drugi mi prijatelj, Srđan, priča kako su se on i žena mu krili jedno od drugog, a oboje od djece sa cigarama. Svako bi sa svojom šoljicom kafe ‘nestao’ iza kuće ili garaže na neko vrijeme. Dok se odrasli kriju od djece, i od sebe samih, svaki dan im se smanjuje prostor na kojem u miru mogu da popuše.
Zemlje koje su uvele ove drakonske mjere, čini se, nemaju preča posla nego da narodu brane pušenje. Beskućnici koji leže po pločnicima i Aboridžini, koji umiru u bijedi, gladni i marginalizovani u jednoj od najmoćnijih država svijeta, mogu da sačekaju dok se vlade obračunaju sa teroristima-pušačima. U moćnim zemljama svijeta prioritetu su uvijek jasno bili definisani, da se razumijemo. 
Dok sjedim okupirana ovim teškim mislima, uz čašicu i obaveznu cigaru, prijateljice i poznanici u Bosni mi se žale. Priča liči na onu od prošle godine, ali mi ove izgleda još crnja (ako je to uopšte moguće) sa primjesama bezizlaznosti i očaja. Ja ih slušam, kimam glavom, nesigurna šta da kažem. Kontam, voljela bih da popričam o muzici, nekoj novoj knjizi, ali, elem, čini se da ništa nije važno osim priče o očaju, ponajviše ekonomskom, u kojem se naša država tj. njeni narodi nalaze. Mene u ovim susretima rijetko ko pita kako sam ja, kako je ‘dolje’, valjda kontaju ljudi dobro sam, kako ću biti, dobro je, ne može biti gore nego ovdje, pa onda valjda nije ni relevantno. Malo koga interesuje išta dalje od ove ojađene, kako ju je prof. Mujkić nazvao ‘šizofrene’ države, a još manje je onih koje istinski zanima kako je ‘preko’. Pitaju samo jel’ kriza ‘došla’ i do Australije, na šta ja velim da pojma nemam i da je bolje pitati ‘autentičnog’ Australijanca oko poimanja krize. Kontam, percepcija krize meni i Australijancu nije nikako ista. Ljudi se tamo ne sekiraju oko egzistencijalnih problema, barem ne bijeli Australci; Aboridžini su, dakako vcć nešto drugo, i oni bi svašta mogli da kažu na tu temu. Kriza je, ali ne može se porediti sa onom u mojoj Bosni u kojoj sve krize cvjetaju: socijalna, ekonomska, moralna, a ponajviše kriza identiteta.
Ja već odavno nisam sigurna gdje pripadam, a sa odlaskom u Australiju moj ionako razbucani identitet je poprimio još jednu nedoumicu: jednom nogom u Bosni, drugom u Australiji, rascijepljena izmedju Balkana i Australije, izmedju, čini se, ‘vječitog nemira’ i ‘obećane zemlje’, plutam negdje između, ne osjećajući zapravo da pripadam bilo gdje: ono potpuno, skroz. Ne osjećam se skroz svoja ni u Bosni, a još manje u Australiji.
Bosna u snu sanjanom u Australiji je puna pjesme i hladnog piva, koje stara raja združeno ispija na obalama Vrbasa, Miljacke i ostalih dragih nam rijeka. Moj australski san muti ova java koju zateknem svaki put kad dođem u rodnu grudu: ne vidim staru raju, niti čujem novu priču; naprotiv, zatičem škole i vrtiće podijeljene, zatičem djecu koja neće znati ko je Djed Mraz, ali će oni iz Banjaluke znati ko je sveti Nikola, a svi zajedno ko su sveti Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Pričaju mi kojekakvi samozvani eksperti da je Djed Mraz ‘opasan’ po djecu i njihov psihološki razvoj?! Zatičem djecu koja imaju etnički identitet nametnut im od strane njihovih roditelja, rodbine, medija i škole, koji je na, žalost, zasjenio sve druge identitete koji su se mogli podsticati ne bi li nam zemlja ugledala svjetlost i izašla iz ovog mraka.
Vidim borbu za goli opstanak, mržnju na nacionalnoj, etničkoj, klasnoj i rodnoj osnovi. Slusšm međusobna optuživanja i poricanja bilo kakve odgovornosti za prošlost, ali i sadašnjost i budućnost. Čitam priče o pedofiliji po mjestima u Bosni za koja do juče nisam ni znala da postoje, priče o ratnim zločinima i obračunima mafije. Slušam lelek žena i majki ostalih bez svojih najmilijih.
Moja bosanska java je daleko od australskog sna i ja bih radije da sanjam. U mojim snovima nema podjela, stradanja i mržnje. U njima vladaju moć znanja a ne šunda i novca, moć prihvatanja odgovornosti, a ne bježanja od iste. Do nekog drugog sna, do neke druge jave, odlazim da bih se ponovo vratila u zemlju u kojoj se san i java isprepliću više nego bilo gdje da krenem, da stanem i da me ima.
Olivera Simić je istraživačica i doktorantkinja pri Law School, The University of Melbourne.