Negdje oko 14 časova i 20 minuta, po srednjeevropskom vremenu, nije bilo nikom svejedno ispred Saborne crkve u Beogradu. Novinari kao novinari, tisakju se i nervozno na suvozimici, podmazanoj košavom, još od jutra čekaju vijaćanje Izbornog Sabora. Tačka jedna i jedina-izbor novog prvog čovjeka SPC-a.
Špekulacije i nagađanja o naljedniku Pavlovom traju od njegove smrti. Lobiji, postojeći i oni izmaštani, teoretičari vjere i zavjere, analitičari, sociolozi, teolozi i kamarila ostalih, nadmetala se u nedokučioj stavci ljudskoj…100% pogoditi. A i nije im bilo lako. Prvi pik na draftu siva, crna i kakva god hoćete eminencija mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije Radović, bio je nezaobilazan u svim jednačinama statističkih analiza i zakona vjerovatnoće. Ovaj, prije svega dobar političar klasične desne nacionalističke provinijencije, odlično je iskoristio reakcione snage u plebsu, koje više nisu znale gdje i kako da kanališu svoje bjesove. Kusturica je poslije istorijske ,,odbrane Kosova“ prestao mlatiti praznu mitingašku slamu i u potpunosti se posvetio svom unosnom projektu ,,Mokra Gora & Mećavnik & Šarganska osmica itd, itd“…. Od Koštunice, kao legitimno desnog i nije se moglo nešto očekivati. Čovjek sa harizmom malog od palube, odavno je izgubio kompas i što je još gore Dodikovo i radikalno-narodnjačko prijateljstvo i povjerenje. Amfilohije je ostao neosporni crkveni (i ne samo crkveni) autoritet. On može aminovati i blagosiljati ksenofobe, on ima riječ-glasnu, da i Tadića po potrebi ućutka. Shodno tome, narod Serbski, (onako odokativno, bar 60% istog), srdašca je otvarao i ruke u moleću svijeću skupljao, ne bi li Amfilohije bijelu kapu i žezlo ponio.
Ostalo su frakcije i antipodi: Srbi-Bosanci, Liberali-Tradicionalisti, Mlada Garda-Zlatno Doba (u svijetu duhovnika ovu kategoriju treba uzeti uslovno, tačnije, na regularne antroploške kategorije dodati još 20 godina)…
Koju ću prebaciti o ,,Bosancima“.
Svako čeljade svoga favorita ima. Mlade snajke se osmjehuju na Grigorijevo ime. Ni prvi ljudi manjeg dijela Obora nisu imuni na njegov šarm, fudbalske i preduzetničke sposonosti, a i ošišao se, uljudio, kupuje u Bossu (pa neće u Terranovi), zna podići glas protiv svemoćnog Amfilohija, najmlađi u društvu odabranih. Dakle, potencijal je tu. I nije bosanska struja, nego hercegovačka, samo da se zna.
E, sad idu muke po Kačavendi. Episkop zvorničko-tuzlanski, Vasilije, navikao čovjek na bogat, gospodstven život. Još od ratnih vremena, na razmeđu svijetova (čitaj Drine), jako je dobro koristio dobar geostrateški položaj svoje eparhije. Dveri sebi čovjek podigao. I onda se malo preračunao. Sa svojim vezama, bez ikakvih problema, izlobirao je glasove podrške ,,ovodrinskih“ episkopa i vladika i tako se ničim izazvan našao u najužem izboru za izlazak pred Duha Svetog. Caka je u tome što je onda shvatio u slučaju da se dočepa trona morao bi se odreći svog načina života. A svi znamo, rođaci, da je dobre navike teško steći, ali loših se još teže odreći. Tako je čovjek postao žrtva svojih vlastitih ambicija i još jedan upisanik u kinesku piktogramsku svitak-knjigu poslovica – pazi šta želiš, želja bi ti se mogla ispuniti. Na njegovu sreću, Duh Sveti uopšte se nije bavio njim u finalu. Izgleda je Kačavenda sam sebe dobro isčupao. U dobar čas za sve, primjetio bih.
Za prilike u Oboru, još bi valjalo napomenuti episkopa banjalučkog Jefrema, za koga se šuškalo da mu je unca falila da uđe u finale.
A, glasanje je bilo ekspresno. Crkveni krugovi su to objasnili apsolutnom slogom među prvim ljudima SPC-a, zlobnici kažu da ih je Radović požurivao, da se ,,odradi formalnost“. Kako god, koverte su bile spremne i u njima su bila tri imena. Gore narečeni Amfilohije Radović, vladika Bački i jedan od najobrazovanijih, ako ne i najobrazovaniji među probranima, Irinej Bulović, redovni profesor na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, student i doktorant atinski, pariški i moskovski. Čovjek sa blistavom (ako takva postoji u svijetu religijskom) karijerom. Kažu, liberalno nastrojen. Suprotnost Radovićeva.
I treći, najstariji od svih, najumjereniji i čovjek sa najboljim osjećajem za stado, episkop niški Irinej Gavrilović.
I tu na scenu stupa sreća (pardon, Duh Sveti).
A, ko sam ja, nedostojni, da shvatim promisli ovako uzvišenog i nedokučivog , čak pojmovno i rodno neodređenog, stalnog člana Svetog Trojstva, gdje je zajedno sa tatom Bogom i Sinom Isusom, koji je takođe Bog (uffff, pa jesu li mogli komplikovanije), rješava najbitnija pitanja vjerujućeg hrišćanskog dijela čovječanstva? A, šta mi fali, sa druge strane, i ko može dokazati da moja analiza nije tačna?!
Elem, Duh Sveti je tog 22. januara imao preko glave posla, od oživljavanja pojedinaca, koji su već sedmicu dana čamili u ruševinama Port au Price-a, do spašavanja nekoliko klinaca u Buenos Airesu – saobraćajka klassica, rekli bi latini. Pored toga, velikom spustašu Mihailu Valhoferu, na legendarnom Štrajfu u Kicbilu, progledao je kroz prste, skije, šta god i ostavio ga da bude još koju godinu spustaš. Pad je bio katastrofalan, ali Mihael se nepovrijeđen izvukao. Austrijska drama se dešavala negdje oko 14 časova i 15 minuta. I taman, kada je Duh Sveti, poput Ptice Trkačice, krenuo na teleportaciju put Kariba, tu u komšiluku, po njegovom GPS-nekih 450km jugoistočno-vazdušne linije, osjetio je jako zazivanje.
A sreća, kad već mora da djeluje, a prilično je nepripremljena i ima mnogo prečeg posla, radi po jednom ljudskom principu. Kompromis se zove. Duh Sveti je uz put, negdje oko Maribora već spoznao biografije trojice, ali već je bio u Zemunu i nije na vrijeme ispipao puls naroda. Pazite, riječ je o milisekundama, pa mu nije zamjeriti.
,,Ono što će biti dobro meni, neće sigurno škoditi Srblju“, promrsi Duh i dunu na kovertu sa imenom Irineja Gavrilovića, u 14 časova i 17 minuta, koju svojom rukom izvuče iz Jevanđelja arhimandrit Gavrilo.
I tako vjerujući dio srpskog življa dobi svog duhovnog pastira. Kompromisom i promišlju sretnom.
Nije izabran onaj koji je htio, a nije trebao. Nije izabran onaj koji je trebao, a nije mogao. Izabran je onaj koji je na pola puta bio. Između htjeti, moći i trebati. Taman, na pravom mjestu ovog trougla sreće ili promisli, što bi teisti rekli.
Analitički gledano, Patrijarh Irinej, fantastično je rješenje za Obor. Prvo nije iz Obora. Drugo, tretiraće Srbe u Srpskoj, kao bilo gdje u svijetu, dakle, kao integralni dio svog stada. Tako, vjerujući dio srpskog stanovništva oborskog, bar ako se Irinej bude pitao (a, nadati se), neće služiti za duhovno potkupljivanje.
Shodno tome i narod se treba odučiti od sadašnje prakse, gotovo zilotskog srbovanja. Mora se navići na činjenicu da ovaj Patrijarh planira dovesti Papu u Niš, Konstantinov grad, da ima naum voditi ozbiljan, ali ozbiljan ekumenski dijalog, da planira ravnopravne razgovore sa Makedonskom i Crnogorskom autokefalnom crkvom, bez bilo kakvog ekskluziviteta.
I za kraj, u ovakvim situacijama, treba reći. Dostojan! A ne aksios. Ipak, riječ je o Srpskoj, a ne Grčkoj crkvi.