Bit ću predsjednik koji spaja, a ne razdvaja. Ponavljao je to uporno Ivo Josipović u predsjedničkoj kampanji onim svojim unjkavim glasom kojeg nemaš za što uhvatiti pa ti pobjegne u uho prije nego što si u stanju procijeniti koliko u njemu ima istine. Nije, izgleda, s tim načisto ni Stipe Mesić, koji mu je pružio podršku uoči izbora, ali čim su završili nije izdržao da javno ne izrazi sumnju ima li u njegovom nasljedniku dovoljno strasti za posao koji ga čeka.
Zapravo je to zazvučalo kao da se predsjednik na odlasku pita hoće li Josipović imati “muda” kakva je on u nekoliko navrata pokazao, uz jasnu sugestiju da će mu trebati. I zbilja hoće, ne možda koliko Mesiću, ali ne ni puno manje. Novi predsjednik, sa svojim uzornim akademskim znanjima i gotovo aristokratskom uglađenošću, bio bi upravo idealan državni poglavar u nekoj zemlji koja je institucionalno uređena kao apoteka. Za takve zemlje obično se kaže da u toj svojoj uređenosti pružaju građanima osjećaj ugodne dosade, a kako je i Josipović prilično dosadnjikav tip, bolji izbor jedva da možeš zamisliti.
Problem je, međutim, što Hrvatska niti sliči apoteci niti u dogledno vrijeme prijeti opasnost da će ta idila prijeći u slatko dosađivanje. Sasvim suprotno, ovo je zemlja s još toliko socijalne, pravne, etničke, a kada sve to zbrojiš i političke nesigurnosti, da, posebno kada grune ovakva kriza, ona nije daleko od slike lazareta sa stotinama Svojim uzornim akademskim znanjima i gotovo aristokratskom uglađenošću, novi predsjednik bio bi idealan državni poglavar u nekoj zemlji koja je institucionalno uređena kao apoteka. Za takve zemlje obično se kaže da u toj svojoj uređenosti pružaju građanima osjećaj ugodne dosade, a kako je i Josipović prilično dosadnjikav tip, bolji izbor jedva da možeš zamisliti tisuća gubitnika i ranjenika tranzicije. Takvi su na ovim izborima listom pohrlili na Bandićevu stranu, kao što i inače bježe u krilo ovakvih populističkih opsjenara, bez obzira koliko ih puta prevarili.
I najizvrsniji i najiskusniji političari teško ostaju na nogama kada krene ovaj plimni val ljudske nevolje. A Josipović je neiskusan političar, toliko neiskusan da ga se samo u najširem smislu uopće i može smatrati političarem. Čak i kada bi imao više ovlasti da nešto učini, veliko je pitanje bi li znao što će s njima. Uostalom, i središnji slogan njegove predsjedničke kampanje Nova pravednost više sliči naslovu neke himničke skladbe, nego ozbiljnom pravno-političkom programu.
Zato su i neki Josipovićevi protukandidati koji su ga u drugom krugu podržali, pogledavši čega u toj Novoj pravednosti ima, rekli da su to, žalibože, same floskule bez sadržaja (Vidošević). I onda se čovjek pita ako Josipović nije u stanju uzgojiti nešto jestivo čak ni na lijehi svoje pravničke struke, što će onda tek biti kada se nađe na nepoznatom terenu. Nije li logično pretpostaviti da se ovaj fini gospodin naprosto izgubi u političkoj džungli usred koje se našao a da je prethodno omirisao samo njene rubne dijelove.
Ipak, možda ne treba brzati sa zaključcima, možda Josipović nije bez veze onoliko ponavljao rečenicu s kojom smo počeli ovaj tekst. Spajati, a ne razdvajati. Ako čovjek malo razmisli, nije li to bogomdan posao za jednog kultiviranog profesora, koji čitav svoj radni vijek nije ništa drugo ni radio nego uljudno dijalogizirao. Usto, i okolnosti mu gotovo savršeno idu na ruku, a stjecajem okolnosti imao ih je prilike iskušati i na vlastitoj koži. Baš se na njemu, naime, srušila u prah taktika koja vuče korijene iz devedesetih, da kada god je SDP zakucao na vrata vlasti na njegova je kretala histerična haranga da želi obnoviti dijamat, čak i kazamate, komunizma i boljševizma.
Čim je 2003. godine vratio HDZ na vlast, Sanader je nastavio ovaj verbalni nuklerani rat protiv crvenih, pokrećući ga uoči svih izbora dosad, čak i onih lokalnih. Pa, kako bi to redovito upalilo, očito je, kao Bandićev mentor, i njemu sugerirao da na predsjedničkim izborima učini isto – stari, sigurno prolazi! No, Bandiću nije prošlo, štoviše uvjerljivo je izgubio izbore možda najviše baš na prejetjeranom mahnitanju protiv dojučerašnjeg stranačkog druga iz SDP-a.
A, kako je, u međuvremenu i Sanader utopio sebe neuspjelim stranačkim “pučem”, odjednom se pred Josipovićem otvorio sasvim čist prostor, jer su sa scene istodobno nestala oba glavna agitatotora protiv navodne komunističke opasnosti. I sada bi novi hrvatski predsjednik zbilja mogao napraviti ono što je obećavao u kampanji, Za sobom već imamo čvrste dokaze da se veliki pomaci (suradnja s Haagom, rušenje ustaških spomenika) ne mogu postići bez aktivnog sudjelovanja moderniziranog HDZ-a. Sada bi isto moglo biti i s borbom protiv korupcije iako u to intimno po svoj prilici nije ni sam previše vjerovao. Poslati virtualnu komunističku zvijer natrag u grob, i uhvatiti se u koštac sa stvarnom aždajom crno-crvenih podjela koja je, hranjena godinama sirovim mesom u kavezima HDZ-a, postala jedna od glavnih prijetnji ovoj zemlji.
Ima ovdje jedan dražesni paradoks. Ideja pomirbe crnih i crvenih, izvorno je desničarska, Tuđmanova, koji ju je popalio od Maksa Lubaurića, a sada ispada da će je provesti u djelo jedan pitomi ljevičar. No, koncepcije bi morale biti sasvim, sasvim drukčije. Tuđman je mirio crno i crvene sa svim svojim ideološkim i gorim zastranjenjima, i zato mu se i vrzmala po glavi ideja o zajedničkoj partizansko-ustaškoj grobnici u Jasenovcu. To sada jednostavno ne dolazi u obzir. Novi hrvatski predsjednik već je najavio da ga Bleiburg neće vidjeti dok god se tamo motaju crne uniforme, iako to vjerojatno nije jedini razlog.
Josipović očito pledira na civilizacijsko (a ne političko) izmirenje crvenih i crnih, i jedino time bilo bi ispunjeno ono što je danas važno, pa i nasušno potrebno Hrvatskoj. Sada još jedino treba vidjeti koliko je realno da se to ostvari. Jadranka Kosor najvjerojatnije će prihvatiti Josipovićevu pomiriteljsku inicijativu, što znači da će prvi naredni izbori proći bez javnog razapinjanja crvenih, već i zato što će se ona i u tome htjeti razlikovati od Sanadera. No, nije baš sigurno da će uz Josipovića pristati i njegov dosadašnji stranački šef Milanović, koji otpočetka ne želi biti viđen na istoj strani s novom premijerkom.
Milanović je očito zauzeo busiju da je Kosor samo našminkana verzija korumpiranog Sanadera, jer je morala znati, a šutjela je. Ali, znala je i šutjela je i trećesiječanjska vlast njegovog prethodnika Račana, pa to ne može biti opravdanje za rušenje mostova prema postsanaderovskom HDZ-u. Osim ako Milanović nije toliko narcisoidan da je umislio da je poslije pobjede SDP-ovca na predsjedničkim izborima on postao neformalni prvi čovjek Hrvatske, i da je samo on može dovesti u red. Krivo, druškane.
Za sobom već imamo čvrste dokaze da se veliki pomaci (suradnja s Haagom, rušenje ustaških spomenika) ne mogu postići bez aktivnog sudjelovanja moderniziranog HDZ-a. Sada bi isto moglo biti i s borbom protiv korupcije, tim više što za to trebaju motivirana policija, sudovi, tajne službe, a sve to je u rukama je HDZ-a
Ne piše se dobro ako to Milanović ne vidi. U ovih dvadesetak godina Hrvatska je uglavnom bila slijepa na desno oko, samo bi još trebalo da oslijepi i na lijevo.