Četvrtak, 31. 12. 2009
Zadnji je dan ove godine. Čitam kako iz RS Hercegovine ljudi odlaze, kao i prije rata, kao i izmđu ratova, kao i između 2 svjetska rata. Hercegovina je sve starija i nemoćnija, i kamen gubi snagu pa i ljudi u Hercegovini gube volju da ispod i oko njega traže komad hljeba i kruha. Ode sve. Banjaluke, Frankfurti, Kelnovi i mjesta gdje se ljudi ne susreću sa „Jesi li živ!?“ zovu svjetlima i redovnim plaćama, političkom sigurnosti i kakvom – takvom perspektivom za djecu, akobogda građane nekog drugog, boljeg svijeta.
Petak, 01. 1. 2010
Eto, prvi dan Nove godine. Hladno i teško, mozak natopljen alkoholom i fragmentima razgovora iz kafane u predgrađu u kojoj sam čekao „najluđu noć“ u najluđoj zemlji na svijetu, zemlji u kojoj se ljusi pozdravljaju sa „Jesi živ!?“. Cigarete poskupile. I to koje? Domaće, naravno. Lijepa usluga, podanička, proizvođaćima cigareta u zemljama okruženja. Valjda misle da ljudi puše bosanskohercegovačke cigarete iz patriotizma, ne zato što su jeftinije? Pa, greška. Nisu ni u rat išli iz patriotizma i domoljublja, išli su jer više nisu imali ni izbora ni kuda otići. Jednostavno, život im je pojeftinio do te mjere da su se i za njega morali boriti golim rukama i mecima, ako su im dopali golih ruku i praznih stomaka.
Subota, 02. 1. 2010
Već je drugi dan Nove, one iste od juče. NN bombaši ni ove godine ne miruju, bačene bombe na osiguravateljske kuće u Livnu, zaboravio sam koje. I marke bombi i imena kuća. Ni osiguravatelji, dakle, u ovoj godini nisu sigurni. Snijeg, onaj koji je pao da pokrije brijeg, jer se zvjerima se već i na asfaltu vide tragovi, otapa se i prijeti poplavama. Voda je već svima došla do grla, nekim nesretnicima i do kućnih pragova. Mada, na televiziji su filmovi već reprizirani u Novogodišnjoj noći, za one koji su ih propustili ili ih nisu dobro vidjeli. Jasan pokazatelj da nas čeka repriza 2009-e.
Nedjelja, 03. 1. 2010
Pufta uhapšen zbog ratnog zločina. Ne sjećam mu se imena, ne da mi se tražiti po Internetu. Konkurencija ispraznila disko dojavom o podmetnutoj bombi. U strahu za živote, ispraznilo se disko. Ništa od skakanja i gledanja u dekoltee i zavirivanja pod suknje te večeri. Niko nije htio rizikovati i prisustvovati jednoj zaista eksplozivnoj večeri… Biskup Perić, valjda u nastojanju da Međugorju učini isto što su nadobudni stečkolozi učinili Visočkim Piramidama, opet hoće negirati čudo koje je od Međugorja i Hercegovine napravilo mjesto hodočasničkog turizma. Srećom, slabo mu ide, puno slabije nego stečkolozima.
Ponedjeljak, 04. 1. 2010
U Bosni i Hecegovini preko pola miliona nezaposlenih. Proizvođači lijekova za smirenje trljaju ruke, u RS-u su njihovi proizvodi gutaju lopatama. Jedva stigu proizvesti dovoljnu količinu tih hemijskih ludačkih košulja. Jedan mladi Zvorničanin pucao sebi u glavu. Gadna smrt poslije vjerovatno teškog života i gorkih iskustava. Stipe Mesić, donedavni predsjednik Hrvatske, čovjek koji inače užasno priča bajate viceve, proglasio bosanskohercegovačke muslimane potencijalnim teroristima u budućnosti. Pa, Stipe, majku mu, možeš li malo dostojanstvenije otići s političke scene, kad već ostaješ na ovom svijetu koji još moramo dijeliti s tobom?
Utorak, 05. 1. 2010
Izgleda da bi moglo biti popisa stanovništva. Možda ćemo i saznati ko i tko živi u Bosni i Hercegovinu. Znamo već kakvi smo, ali ne znamo koliko nas je kojih. Selmi Cikotiću, ministru odbrane (koga i čega, nisam siguran) prijetilo da će ga šejtan odnijet ako bude slao haubice i ostalo cjevivo u Afganistan. Iskreno, i ja se pitam zašto se češe gdje ga ne svrbi, kao da i bez toga nemamo dovoljno belaja. U Zenici rudnik pao na rudare, ranio četvoricu. Srećom, lakše. U toj istoj Zenici, predozirao se zatvorski čuvar. U istom gradu, raspisan konkurs za zatvorske čuvare, 50 njih. Javilo se 20 puta više ljudi nego što treba, da radi najstresniji posao koji postoji. Neki čak sa univerzitetskim diplomama, neki mladi, neki stariji. Pa još kad mi neko kaže „Posla ima, ko hoće radit’!“.
Srijeda, 06. 1. 2010
Evo, vidim i čitam, snijeg okovao slobodnu Evropu i još slobodniju Ameriku. Čovjek snuje, Bog odlučuje koga će da okuje. Ne briga Ga za globalno otopljenje. I ovdje kiša, kao da nismo u Hercegovini. Neka hladna, bosanska, norveška, kakva je god – topla nije. I na srcima se uhvatio led, ni vrelina Sahare ga ne bi otopila. Ni onih par aktivnih vulkana ne bi mogli otkraviti srca na svojoj i tuđoj nevolji sleđena. Psovka se sa usana otkine lakše nego pozdrav, škrgut zuba je čujniji od smijeha. U Americi ljudi idu u kina, gledaju Avatara, čini se da uživaju. Valjda, što je više ljudi, veća je šansa da se u Sali nađe neki dobar čovjek, jedan od onih koje ne prepoznate ili osjetite, iz čijeg srca izlaze niti dobrote i otapaju sleđene dvokomorne pumpe onih oguglalih na ljubav i bol jednako. I od zlatnih niti sa srca jednog čovjeka, pokoje promrzlo srce, možda, toplo kuca bar još jedan dan.