Vjerujućem dijelu stanovništva Srpske, koji se drže julijanskog kalendara, a Hrišćani su, želim sreću u narednih 10-ak dana u borbi sa rodbinom, holesterolom, alkoholom i bratom mu po muci, mamurlukom.
Nego, vrijeme je kad, osim sumiranja kojekakvih utisaka u prošloj godini ( od naj-silikona, do neuspjeha u Cernu), ljudi ne opterećuju pretjerano svoju sivu masu. Na tom fonu ću biti i ja. Sa početkom druge dekade 21.vijeka u prošlost lagano odlaze neke iznađale sintagme, poput istraživačkog novinarstva, kulture dijaloga, društva znanja i meni najmrže- transparentnosti. Ajmo redom.
Istraživačko novinarstvo
A, šta je to? Mnogi misle, kako, eto poput Roberta Redforda i kolege mu Dastina Hofmana, a uz nesebičnu pomoć Dubokog Grla rješavaju Votergejtsku skazku, Nixon daje ostavku i svi srećni izađu iz kina. Prvo, niti novinari imaju, a niti su imali materijalnu satisfakciju da bi bili ažurni poput drugova Hofmana i Redforda. Više manje, od istog tog Votergejta, pa recimo do Štrabaga, krađe državne imovine, pronevjere novca od poreznih obveznika, sprdnje sa malim akcionarima i uopšteno svih marifetluka u Oboru, novinari koji su nešto ili do kraja razotkrili bili su obični radoholičari. Donkihoti,čija je satisfakcija bio posao radi posla. Na žalost, njihovu, njihovih porodica, kolega, ljudi iz okruženja. Toliko su uspješni u svom poslu, da su dobili i pridružene članove obitelji u vidu dvojice- trojice policijskih službenika. Svoju privatnost su doveli na nivo Velikog Brata. Svi znamo za Bakira Hadžimerovića i Brankicu Stanković. Koliko li je samo tih dobrih Donkihota, za čije ime se po pravilu saznaje u tzv. ,,nemilom događaju“. Atentatu ili pokušaju istog. Pored bukvalno, stalne životne opasnosti, kad ljudi, mazohisti otkriju, riješe, obznane, kristalnu istinu i kada jedna osoba ili grupa uticajnih ljudi treba da dobije zvanični naziv lopovi i završi iza rešetaka, ne desi se ništa. Osim možda, što ti isti polu-ljudi, u Oboru najčešće političari, kod svoje sluđene glasačke mašine dobije prefiks sposoban i uticajan.
A, ako kojim slučajem ko i završi u ćuzi ide još jedna od lokalnih biser-umotvorina: ,,Jebeš čovjeka, pogotovo političara, koji nije malo odležao“. To mu valjda dođe, kao onaj vrhunski buke u kvalitetnom vinu, to odležavanje, šta li. Degutantno mi je i dosadno nabrajati imena zaslužnih bivših zatvorenika.
Možda i veći problem, mada je izraženiji u velikim svjetskim medijima i njihovim redakcijama je ono što moderni toretičari nazivaju komunizmom informacija. Jednostavnije rečeno svako sa osnovnom informatičkom pismenošću može provjeriti i saznati putem interneta gotovo sve o svemu. Ljudi postaju hodajuće informacije, a za svaki slučaj, svako u džepu ima USB- stik, sa još informacija. Jedino što je važno, što je bitno u konverzaciji je razmjena sveprisutnih i svedostupnih informacija. Čekati da neko nešto, možda jednom otkrije, a da to nema nikakvih konsekvenci ,u najmanju ruku je bespredmetno.
Umberto Eko, sjajni teoretičar modernog društva, u Oboru poznatiji, kao vrstan pisac, objašnjava ovu pojavu totalitarnom informatičkom revolucijom, koja je devedesetih (dok smo se mi klali) poharala svijet, a početkom 21. vijeka, razvojem nanotehnologija i brzinom internet komunikacije ,izvršila planetarnu migraciju u virtuelne svjetove.
Ljudi, koji u liberalnom kapitalizmu i nisu imali bog zna kakvu opštu kulturu, samo su svoje konzumentske navike prebacili u virtuelnost. Moderni satiričari kažu da bi rušenje Twitera, Facebooka i drugih socijalnih mreža imalo više uticaja na društvo od ponovljenih terorističkih napada na Ameriku. Dakle, šta u tom našem ,,vrlom novom svijetu“ znači istraživačko novinarstvo. Pa, otprilike, kao potrage Indijane Džonsa za Atlantidom, kristalnom lobanjom i dugim arheološko-filmskim eskapadama. Opet na žalost, ali to je realnost.
Kultura dijaloga i dijalog kao ljudski fenomen
Nastao iz potrebe, nužnosti, u osvit čovječanstva, prešao put od par neartikulisanih znakova i mimike do suptilnih audio-vizuelnih komunikacija uvezanih na nivou Zemlje. Današnji čovjek, kome je najbolji prijatelj računar, pa pet praznih mjesta, pa mobilni telefon, postao je superegoista. Egoizam je otišao do te mjere da se komunikacija obavlja iz dosade, po želji i čak se bira osoba sa kojom se obavlja. Imamo grupe virtuelnih istomišljenika koji mogu voditi web dijalog, pod uslovom ili da se bolesno poštuju ili da se patološki mrze. Svaka realnost i objektivnost, jasno, ovim je isključena. Upravo taj nedostatak opšte kulture omogućio je jedno degradiranje dijaloga u bazičnom smislu, ali na tehnološki višem nivou.
Mjesto gdje se demokratija ljubi sa anarhijom, zasigurno je kosmos interneta. Niko vam ne može i ne traži ličnu kartu i nikome niste dužni otkriti svoj identitet. Uzmete avatara, izdizajnirate njegove vidljive atribute i možete krenuti u klanje, osvajanje, porobljavanje, prijetnje i uopšte, iživljavanje svih onih strasti zbog kojih su vas roditelji u djetinjstvu malo jače milovali po stražnjicama.
Upravo avatar, kao preuzeta forma nekog ,,iracionalnog ja“ ponajbolje pokazuje koliko je to ,,ja“ bilo krhko, osjetljivo i nesigurno. Avatar sa lakoćom proždire nečiju ličnost u koju je ugrađeno 30-40 godina navodnog obrazovanja, usavršavanja, uljuđivanja, ako baš hoćete.
Dakle, kultura dijaloga će možda i postojati, ali u nekim potpuno drugim oblicima, pa se pitam, čemu koristiti taj opisni izraz za nešto što više nije to.
Društvo znanja
E, to definitivno više ne postoji u onom obliku od prije samo 20-ak godina. Recimo jasno se vidi raskol npr. u Oboru, gdje neki čičica, akademik izgleda smiješno u razgovoru sa recimo kakvim web dizajnerom od 25 godina. Načini konverzacije, način aksiološkog vrednovanja onog što se vodi po terminom znanje, potpuno su drugačiji. Klasično obrazovanje, može poslužiti ,kao eventualna etička potka u poslu, koji još nema ni ime.
Tako imamo apsurd. Vrhunski plaćenog i kreativnog klinca, koji je uspješan i dobo plaćen, ali svoju kreaciju pored inteligencije crpi iz ,,Harija Potera“ novih IT-tehnologija, mogućnosti upotrebe biotehnologija, a sa druge strane pojma on nema o Starogrčkoj, Egipatskoj ili bilo kojoj civilizaciji. Kami, Kafka, Dostojevski i ostali velikani, samo su zveket glasova, koji mu prolazi kroz glavu. Estetiku umnosti, ako bude imao sreće pa pogleda, pronaći će u Simpsonovim i South Parku.
Akademik, pak u svojim 70-im, ako nije baš vitalan, sa visoka će gledati informatički kosmos i poistovjetiće ga sa zabavom, dokolicom, igrom. Pa nije li ta kutijica i služila u početku za igranje. Sa druge strane skleorična starost mu nagriza i ona formalna znanja, a tu je i bijes zbog nemoći da se išta od njih može inplementirati.
Žak Fresko, futurolog, sociolog,inovator, jedan od sasvim sigurno najvažnijih ljudi današnjice, kroz svoj projekat ,,Venus“ nudi alternativu, gdje će se kroz neki vid pomirenja formalnog znanja i operativnih vještina moći stvoriti humano i pojmljivo društvo budućnosti. Na žalost današnjih klinaca, moraćemo se riješiti avatara, ali isto tako na žalost tradicionalno vjerujućeg puka, moraće biti ukinuta religija. I nije do samo jedan utopistički, ili kako neki misle kvazikomunistički projekat. To je nešto najsuvislije, ako mislimo dobro svom potomstvu.
E, sad istorija nas je naučila da ili ne mislimo sve najbolje za svoje mladunce ili ih toliko volimo da je ona klasična ,,Put do pakla je popločan najboljim namjerama“ nekako uvijek, na žalost tačna.
Transparentnost
Transparentno znači prozirno. Meni lično prva je asocijacija na ovu riječ meduza. Opekla me zlosrećnica prije jedno dvije decenije. Onako, izmigoljila se na ,po čistoći poznatim, splitskim ,,Bačvicama“. Kako sam već bio šampion u plivanju kroz kese poistovijetio sam tog prozirnog stvora sa plastičnim civilizacijskim dostignućem.
Meduza, kao i transparentnost ima običaj da se pojavi iz smeća, da ničim izazvana bude (zlo)upotrebljena, i da se lelujavo vrati u morske dubine. Same po sebi i jedna i druga su bezopasne, ali neprkidno i bahato pljeskanje i šamaranje može izazvati gadan požar. U oba slučaja ode nekom koža.
Ono što me je kod gospoje transparentnosti, ponajviše iritiralo jeste njena uloga invalidskog retoričkog pomagala. I kurta i murta u Oboru, već punih 15 godina, kako su saznali za ovo ortopedsko pomagalo prihvatili su je kao najmiliju. U početku su vojne snage u oba dijela Obora bile transaprentne. Dođe IFOR, (bože al leti vrijeme), a naši transparentni, poslije su je svojatali političari, pa onda ispred riječi poput pljačke, otimačine, prevare, laži, samo ture transparentnost, a izbrišu onu prvu. Kasnije im se pridružiše ekonomisti, koji su joj davali nove spinove. Legendarna je prodaja objekata za 1 euro, sve dok je to transparentno. U zadnje vrijeme, koriste je bankari, dok objašnjavaju zašto vam je rata kredita skočila sa 250 na 300 maraka. Gospodo, pa sve je to transparentno.
I zato, mislim da ova riječ može u penziju, otpad, ma gdje god hoće, samo da izađe iz naših života.
I za kraj, dragi čitaoče, volio bi da ovo zaista budu tekstovi, koji opuštaju, imaju neku poruku i daju neke naputke. Samo se bojim, otrijezniće se prve glave Obora, a onda se treba kaljugati sa njima i ,,ozbiljnim“ temama.