Susrećući se nekoć s ljudima sa Zapada, s onima koji su iskreno htjeli i pokušavali razumjeti slučaj našega rata, nerijetko sam bio pitan: «Kako netko može ratovati zbog povijesti?» Tumačio sam im da mi, koliko god se u našim sukobima toliko operiralo povijesnim kategorijama, ne ratujemo zbog povijesti i da je naš rat, kao i svaki drugi rat u povijesti – rat iz ekonomskih razloga, iz interesa, rat za zemlju i bogatstva, a da je povijest tek zastava pod kojom se ratuje, kao što je to i religija, ideologija ili bilo što drugo. Naravno, i kad se ratuje zbog povijesti, ratuje se zbog neraščišćenih računa iz povijesti ili samo neraščišćenih računa u nečijoj svijesti o toj povijesti, a i ti su razlozi spominjani iz emotivnih, uglavnom mobilizacijskih razloga. Zato kod nas i može netko povesti rat u ime ili na tragu nečega što je bilo prije šest stoljeća. (Naprimjer: srpsko pozivanje na Kosovo, na srpske ustanke ili Drugi svjetski rat!?) To, dakako, osobito u slučaju Kosova, više nije povijest, nego mit o njoj (mit iz Vukova doba!) u koji je onda ugrađen svaki drugi mit, ponajprije etnokonfesionalni, tj. nacionalni. A gdje je mit, uopće nema povijesti. Povijesti u smislu – historiografije!
Mi smo zapravo još u pretpovijesti, građanskoj pretpovijesti i koliko god da su se naši povjesničari, teoretičari društva i oni što su se zvali filozofi upinjali pred rat da nam objasne postmodernu ili postindustrijsko društvo, mi smo živjeli daleko od tog doba, u svijetu pretpovijesti, u svijetu mitova. Filozofi kao da nisu ni čuli za onu 11. tezu o Feuerbachu o mijenjanju svijeta. Oni su nam tumačili svijet u koji još zadugo nećemo ni priviriti – post-svijet, postmodernu, postindustrijsku eru i slično. Ali, zato su naši historiografi poslušali 11. tezu! Oni su itekako mijenjali svijet! Doduše, mijenjali su prošlost, falsificirali je i ozbiljno je promijenili (svoju uljepšali, a tuđu poružnjali!) uoči posljednjega, nadajmo se i zadnjega (našeg) prethistorijskog rata!
Mi u BiH nemamo napisanu našu povijest i pitanje je hoćemo li je i kada uopće i imati. A tko nema povijesti, živi u mitovima, u mitskom stanju svijesti, što i nije tako loše (govori književnik iz mene!) osim ako se mit ne uzme odveć ozbiljno, ako ne postane supstitucija stvarnosti, pa se u to ime počne intervenirati u sudbine ljudi, pa čak i cijelih naroda i država!
Kulturni identitet, koliko god bio apstraktna kategorija, uvijek je i nešto i nečiji, dakle praktična, odnosna, aplikativna kategorija. Da ga pokušamo definirati, reći što je on, opisati ga, vidjeli bismo da se javlja i kao objekt i kao subjekt, ali i kao predikacija. I premda je najšira, najobuhvatnija, najpunoznačnija od kategorija koje bi potvrđivale nekakav identitet, nerijetko se javlja kao potkategorija političkoga (kao dominantnog) identiteta, koliko god da mu uvijek prethodi.
Ponajprije pokušajmo vidjeti što je to kultura. Nekako mi se za ovu prigodu najpreciznijim stavom čini onaj Fuminarov: «Kultura jedne nacije (govor je o kolektivitetu! – naglasio Ž. I.) ogledalo je u kojem se odrazuje njezina svijest, vjerovanje i tradicija. Ukratko, to je ključ pomoću kojega se mogu otvoriti vrata svijesti jednog naroda.»
Pogledajmo i što je to identitet. Ključno mjesto prepoznavanja, očitovanja, svakako jest. Ovdje bi, međutim, imalo smisla govoriti o barem dva identiteta: o onome ja koji je gotovo božanski, singularan, apsolutan, neponovljiv, i o onome pluralnome mi, koji je obično plemenski ili, u boljem slučaju, skupni, te podrazumijeva sve što može potpisati najmanji zajednički nazivnik mi. Mi je uvijek prosječan identitet, a prosječno je dostojno stada, čopora, plemena i predmet je nekakve čudne matematike u kojoj se sve zbraja i dijeli po nepravdi koju najbolje zna matematika, kao nešto što je tobože najobjektivnije i najegzaktnije.
Što to u praktičnome znači mogli smo vidjeti u ovome ratu. Naša je sudbina, hajde da kažemo sudbina nas Hrvata u Sarajevu, dnevno zavisila od radijskih vijesti prethodne večeri, jer ako bi neki drugi Hrvati nešto napravili ili ako bi radio rekao da su nešto napravili, sve bi se to lijepo sabralo i onda, po zakonu spojenih posuda, dijelilo i na nas, sarajevske Hrvate. Vjerujem da su jednako prolazili i Muslimani u nekoj većinskoj hrvatskoj sredini. Isto je bilo, dakako, i s dobrim političkim potezima! O onim trećima ne želim ni govoriti! Pojedinačni identitet jedva da je imao šansu u svijetu dominantno kolektivne svijesti.
Budući da nemamo pravu povijesnu znanost, u nas su širom otvorena vrata mitu, a i taj se mit javlja ondje gdje je povijest najmanje istražena, u medievalistici (i kod Srba i kod Hrvata, a evo sada i kod Muslimana!). Kako su mit i mitsko ljepša strana povijesti, ljepša slika stvarnosti, nju, čak i kad imamo svijet o njezinoj lažnosti, radije upotrebljavamo da se identificiramo ne samo pred drugima nego i pred sobom (ogledalce, ogledalce, reci mi tko je najljepši na svijetu!), što nas vodi u nevjerojatan autizam, ne samo kulturološkoga nego i političkoga tipa, koji je daleko pogubniji. O tome nam može posvjedočiti i sadašnja postratna još uvijek tragična i iznimno frustrirajuća situacija.
A mit, kao da zaboravljamo, nije samo naša verzija priče o Snjeguljici i patuljcima ili Trnoružici nego i način na koji smo ispravljali ili još uvijek ispravljamo našu povijest, uljepšavamo je, šminkamo je, a sve u nadi da ćemo doživjeti Pepeljuginu preobrazbu i reći drugima da smo bolji od njih! Falsificiranje povijesti i kod nas ima istu zadaću kao kod vračeva, svećenika ili pjesnika (svejedno je li riječ o amazonskim vračevima, egipatskim svećenicima ili rimskim pjesnicima) koji su činili i bili kadri učiniti sve ne bi li dokazali posvećenost loze, izabranost i božansko podrijetlo suverena i plavost krvi «odozgo». Svjedoci smo u Hrvata, primjerice, mita povezanog s danom Hrvatske mornarice, mita o bogumilima kao pretečama današnjih Muslimana ili svih srpskih mitova uz koje su nas sedamdeset godina školovali (č. asimilirali).
Mitsko stanje svijesti u kome živimo kao u svom najautentičnijem identitetu i moglo je učiniti i učinilo je da Srbi, npr. između Vuka i Dositeja, između samodovoljnog populizma i europskoga prosvjetiteljstva, izaberu mit i gusle, da između puta naprijed i puta natrag izaberu onaj natrag. Za korak naprijed treba golem trud, za korak natrag tek malo samozaljubljenosti. (Ostalo uradi nacionalna inercija!) Srbe je to, znamo, udaljilo ne samo formalno, od Europe. Ovdje se valja prisjetiti i odlične elaboracije odnosa Kočića i Austro-Ugarske koju nam je ponudio Vlado Gotovac govoreći o Kočiću: “On se u svom djelu opirao Austro-Ugarskoj s pozicije koja odbija civilizaciju, odbija zakone, odbija strukturu civilnoga društva koju donosi sa sobom jedna europska država izgrađena u skladu s pravnom, političkom i državnom tradicijom suvremenog svijeta, u kom su nazori i navike koje Kočić zastupa neodržive. On se dakle ne sukobljava s Austro-Ugarskom samo kao s određenim duhovnim, kulturnim konceptom nego i kao s određenim državnim redom koji je posve inadekvatan njegovom naturalističko-poganskom, iznutra razorenom bizantskom konceptu carstva.” Situacija je danas, stotinu godina poslije Kočića, gotovo identična!
A taj sukob nije samo sukob Srbije s Europom, kao i ovaj današnji, nego sukob (nacionalnog) mita i (društvene ili političke) pragme u kome nitko nikoga ne razumije. Čak i ne želi razumjeti. Na ovoj je crti i odgovor zašto je npr. najznačajniji srpski povjesničar, otac srpske kritičke historiografije, Ilarion Ruvarac (1832.-1905.), danas gotovo nepoznato, mada bi točnije i preciznije bilo reći – izopćeno ime.
A kako to stoji s našom poviješću vidjeli smo u godinama rata, ako ne ranije, u vremenima kada se rat podgrijavao. Stvarani su ili podgrijavani mitovi o kulturi i europskom duhu jednih, o merhametu i toleranciji drugih, o junaštvu trećih… Povijest, međutim, pokazuje sve suprotno, izrugujući se stereotipima, ali ne samo u praksi povijesnog življenja, nego i stoga što generalno aplicirane predikacije narodima ne stoje. Narodi nisu to i to: lijepi ili ružni, kulturni ili nekulturni, genocidni ili merhametli… Samo Bog ima apsolutne predikacije; narodi kroz povijest tek mogu potvrditi više ili manje ovih ili onih kvalifikativa, a i njih tek nešto kroz povijesne činjenice, a mnogo više kroz iracionalnu sferu, kroz mit.
Da, i pojedinac može imati apsolutne atribucije, ali samo u mitu, a mit je literatura, koja ne može biti relevantan ni politički, a kamoli argumentacijska čimbenik, barem ne danas, ako i jest mogla u vrijeme pisanja Eneide i sličnih bogotvoračkih mitskih predodžbi u svrhu (i) politike.
Kada bismo pravili «mitske krvne slike» naroda, ponajlakše bismo mogli odrediti Židove i njihov identitet, i zahvaljujući ponajprije Bibliji. Ostali narodi jedva da bi imali tako snažnu potvrdu o sebi povijesnima ili mitskima (pogotovu ne – izabranima!), ali i to spominjem hipotetički i tek da bih se narugao generaliziranju, pa makar za to bilo na stotine izvora i potvrda. Nažalost, u nas to može i dan-danas, a kako su neki počeli (a to traje i razbuktava se!), još će te svoje kulturno-povijesne identifikacije nastaviti i duboko u XXI. stoljeće! A zaboravlja se da je već i židovski mit (o izabranom narodu i slično!) razorio biblijski Isus govorom kako nema više Grka ili Židova, roba ili slobodnjaka, nego… utemeljujući tako koncept individualiteta pred Bogom i čovjekom.
Što je to naš kulturni identitet? Odnosno, što ga određuje? (Lakše bih znao reći odgovor na moj, ali naš… Ipak…) Hrvatstvo kao kulturna tradicija uopće i pojedinačno u svojoj orijentalnoj varijanti (ovdje imam na umu Lovrenovićevo distingviranje miteleuropskoga, mediteranskoga i orijentalnoga hrvatstva) bosanskoga tipa, katoličanstvo; ili pak islam u okviru i varijanti osmanskog imperija s bitno europskim pečatom; ili pak pravoslavlje u srpskoj poganskoj (č. vulgarnonarodnoj!) varijanti sa Svetim Savom – a ne Kristom! – kao rodonačelnikom. Namjerno pojednostavljujemo okvire u kojima se sondiralo stoljetno pamćenje što je proizvelo najprije naš kulturni identitet, potom i politički, a evo sada i – politikantski kao najniži stupanj prostituiranja identiteta.
Ne bih o drugim identitetima, tek ću marginalno i u tezama o onome što bi možda moglo odrediti naš prema drugim identitetima u BiH. Namjerno govorim o razlikama, jer identitet i postoji po razlici, u odnosu na drugo. Identitet je naš način drugosti, posebnosti, zasebnosti, osobnosti, osobenosti življenja onoga što jest čovjek, neka skupina, društvena cjelina, narod. Naravno, svjesni smo da se ne može govoriti o svome a da se, barem na marginama, ne vide i mjesta gdje počinje «tuđi» identitet u mome. Ovdje se valja prisjetiti Stanislava Šimića koji je tvrdio da je «čisto nacionalna kultura rog, a samo nadnacionalna kultura svijeća». Dakako, naš rog ima svoju svijeću, ono svoje transnacionalno iz sfere transkulturalnoga identiteta koji se ovdje često zove, sada već i do neukusa otrcano – multikulturalno. Kažemo do neukusa, jer svi taj pojam uzimaju kao transparent, a nitko pritom ne kaže što to znači i što to sadržajno jest. To, naravno, nije ni mit o stoljetnoj toleranciji, suživotu, europskom jeruzalemu, ali ni onaj dio istine koji nudi Andrićeva priča «Pismo iz 1920» ili nešto treće…
Poznato je da je kulturni identitet bosanskohercegovačkih katolika hrvatski! Dakako, u ovo uključujemo povijesna znanja da je hrvatski politički identitet srednjovjekovne Bosne potvrđen pretežnom vlašću hrvatskih vladara nad Bosnom. Titulu ban Srbi ne poznaju. Džaja tvrdi da je kulturni identitet s tom Bosnom sačuvan samo i jedino unutar bosanskohercegovačkoga katoličkog/hrvatskog kulturnog kruga. Da to i nije on rekao, vidjeli bismo u ovome ratu na nizu primjera. Na primjeru proslave 500. obljetnice Sarajeva, premda grad postoji više od sedam stoljeća! Ili po nazivima vojnih formacija kod Muslimana (npr. El Fatih, El Mudžahid) ili kod Hrvata (Kralj Tvrtko) iz čega se jasno vidi tko zna ili ne zna historiju i kontinuitet Bosne na koju se poziva i s kojom se identificira.
Naravno, mi znamo kakav je tip srednjovjekovne države i koliko je on bitno različit od onoga u XIX. stoljeću, znamo da otud proizlazi i drukčije pitanje naroda, točnije – njegova razlika u narodnosnom, plemenskom i političkom značenju. Ovo, nažalost, ne zna i ne želi znati i Alija Isaković koji tvrdi da su bosanskohercegovački katolici Hrvati tek od XIX. stoljeća. Točno, ali to su procesi koji su u to doba u Europi učinili i Nijemce Nijemcima i Talijane Talijanima, dakle političkim narodima. Dakle, točno je – tek u XIX. stoljeću. Znači li to da prije toga ne postoje Hrvati; Nijemci, Talijani…? Isaković je vjerojatno čuo za nekakva Porfirogeneta, no ima i turskih povjesničara koji govore o Hrvatima u Bosni u XV. i XVI. stoljeću, Hrvatima koji su primili islam… Jednako ovome, moglo bi se reći da se Muslimani formiraju kao politički narod, kao nacija, «tek» u drugoj polovici XX. stoljeća, ali to ne znači da ne postoje kao samostojan narodnosni entitet, ponajprije u sferi kulturnog identiteta koji je, kako rekosmo, najobuhvatniji i svakako onaj temeljni. A kad je tu on, kulturni identitet, sve su druge kategorije suvišne ili tek pomoćne.
Rekosmo da se politički narodni identiteti formiraju u XIX. stoljeću, formiraju se dakle nacionaliteti. Kulturološki, ako bi čovjek htio biti pošten, identiteti se ne formiraju nego, nekako, jednostavno jesu, jer oni su proces, bez početka i kraja, kao proces formiranja identiteta čovjeka. Nastranu to što je moguće odrediti timing aplikacijama određenih povijesnih determinanti (npr. seoba naroda, primanje kršćanstva ili islama, susret s drugom civilizacijom i slično) koje jesu bitne dijelnice u razlučivanju skupina kroz povijest, ali nitko zbog toga ne gubi prethodno sjećanje o sebi koliko god ga nekad htio zatajiti, zatomiti, promijeniti, krivotvoriti i slično.
Hrvatstvo, srpstvo, muslimanstvo (danas tako neprecizno imenovani kao – bošnjaštvo) u BiH ishode iz, primarno, kulturne sfere, a ne, kako bi se to najčešće htjelo u grubim povijesnim mijenama, iz političke, jer sve tri današnje političke konstitutivne (premda se i ova kategorija nijekala!) skupine vezane su, kulturološki ponajprije, za druge kulturne strukture čije je utemeljenje izvan prostora BiH: Hrvati u katoličanstvu i hrvatstvu importiranom u političkom obličju XIX. stoljeća; Srbi u pravoslavlju svetosavske provenijencije; Muslimani u državnom islamu otomanskoturske varijante. Politička sfera je «tek» njihovo prijevozno sredstvo!
Treba li govoriti o kontinuitetu s autentičnom Bosnom, onda ga jedino, makar i u tankoj crti, imaju samo bosanski franjevci i njihova redodržavna organizacija, te narod npr. Borovice (u ratu od strane Armije BiH porušene i spaljene!), Kraljeve Sutjeske (od strane HDZ-a opustošene!) ili Jajca (početkom rata očišćena od Hrvata!) koji je stoljećima živio u nekoj vrsti geta, zatvorena društva kakvo se nigdje više na europskom tlu ne može naći, s nošnjom koja nosi u sebi sjećanje na bosansku kraljicu Katarinu, s križevima tetoviranim na rukama. Ovdje uvjetno govorimo o kontinuitetu, jer smo svjesni, zajedno s Džajom, da je Bosna zemlja diskontinuiteta i to je jedina njezina konstanta koliko god da se sada, radi uspostave povijesne vertikale, nazovipovjesničari trudili ustvrditi da su bogumili preteče Muslimana, da su (čak!) imali sveučilište, mornaricu i slično. (Literarna nedoraslost mita govori o netalentiranosti njegova izvora!) Valja se sjetiti primarnoga Giobertijeva stava kako «kultura zahtijeva da se ljepota udruži s istinom».
Nepostojanje vertikalne, dijakronijske komunikacije, nepostojanje kontinuiteta identiteta u dobroj je mjeri uvjetovano veoma slabom sinkronijskom komunikacijom, komunikacijom narodnosnih skupina, religijskih skupina ili, preciznije, kulturoloških identiteta koji su se kroz povijest instalirali kao tri zasebna, suživeća kulturna geta. Ondje gdje je komunikacija i postojala, svjedoči nam Džaja, bila je tek sporadična i to tek ponešto gospodarske prirode. To je tako bilo zbog prirode osmanske države i njezine konfesionalne ekskluzivnosti (dakle – diskriminacije!) u kojoj je pripadnost vjeri sve, ponajprije oznaka kulturnog identiteta, otud običajnoga u smislu u kome govori Komšić kad kaže da “…moderno bosanskohercegovačko društvo izgrađivalo se kroz običajnost, a bosanskohercegovačka država imala je karakteristike običajne zajednice… Promjena državne forme podnošljiva je do granica običajnosti kojoj država nije nužnost kao u europskim društvima. U tim društvima država čuva društvene odnose i predstavlja njihovu svrhu; u bosanskohercegovačkom društvu običajnost čuva državu i predstavlja njenu svrhu. Bosanskohercegovačka država može se uništiti samo uništi li se njena običajnost. To je vidljivo u njenoj povijesti: gdje je očuvana običajnost, opstala je i država, ili se može izgraditi, bez obzira na dubinu tragičnih sukoba kroz koje su prolazile etničke zajednice u svojoj povijesti.” , a najposlije političkoga (ako ovdje politički ne prethodi svemu?!). To znači da je u Osmanskom carstvu mijenjanje religije ne samo neviđena izdaja, ideološka apostazija, nego i trenutna promjena kulturnog i političkog identiteta (premda znamo i za, još do pred rat, postojanje kriptokatolika među Muslimanima i druge slične pojave), uključujući nošnju, kuhinju, stanovanje, jezik, pjesme i sve ostalo. O tome nam svjedoče brojne franjevačke kronike (Baltić, Benić, Bogdanović, Lastrić, Lašvanin), ali ipak najslikovitije Andrić, koliko god, ponovimo, literatura ovdje nije argument.
Življenje kulturoloških geta tek je ponešto razbijeno dolaskom jedne autentično europske civilizacijske zemlje kakva je bila Austrija. To, međutim, nije razriješilo mitsko stanje naše svijesti i jačanje divergencija, koliko je god, kako će to i Džaja ustvrditi, pojavom inteligencije s Austro-Ugarskom na naš prostor importirana i svijest o građanstvu, individualnosti i mogućnosti nove i drukčije političke i društvene paradigme. (Čak je i Austro-Ugarska za svoje političke potrebe proizvodila mitove!)
Međutim, stanje permanentne okupacije nastavilo se i poslije dobivajući drukčiji oblik, a s njim i drukčije imperijalne mitove. Stvarnu, fizičku okupaciju, zamijenila je ideološka, a getoiziranje onoga što je bitno određenje narodnih skupina nastavilo se, čak je zaoštreno, jer je sve ono što je značilo kulturni identitet silom potiskivano za račun tobože nečeg novoga. I tu se mislilo da je put u budućnost revolucija, a čovjek pojedinac (ionako nevažan!) samo je malo evolutivno biće spremno činiti male korake, a i te ne samo i uvijek naprijed.
Pred pitanjem smo novoga identiteta, koji će oblikovati globalizacija, Europa, dominantno građansko i sl., a njega, tog novog identiteta, nema bez staroga, čak – bez staroga i još neiživljenoga. Kada saniramo ono neiživljeno, a ono je i sada ono još uvijek bolno življeno, morat ćemo odlučiti: svatko svojim identitarnim putom ili opet u neki zajednički kulturni identitet. Simultanost identiteta ili put k zajedničkom nadidentitetu? Ili – i jedno i drugo?! Kako god bilo, opet će nas čekati pitanja jezika, vjere, povijesne znanosti, mita, običaja, kuhinje, kulture stanovanja, stvaralaštva… To je i tu je i naša prva stepenica na putu iz mitske svijesti u povijest, put našeg izlaska iz društvene pretpovijesti. Nacionalno tako zaštitnički primaljivo i uniformno determinirajuće ili individualno kao nešto još zadugo suspektno – pitanje je sad! A, gle, kao da još uvijek nitko ne želi i na smije reći da je moguće oboje!
Toliko smo puta doživjeli onu poznatu Ujevićevu kapitulaciju duha pred tiranijom historije da više ne bismo smjeli ponavljati greške.
Željko IVANKOVIĆ (Vareš, 1954.) književnik, književni kritičar i prevoditelj. Živi i radi u Sarajevu.
www.status.ba