Elem, sociolozi, politolozi, filozofi, pravnici, istoričari dali su svoj sud i iznjedrili kamaru definicija o ,,nemilom sukobu“,a iste naša dječica po šizofreno-podijeljenim školama bubače. A ne trebaju. Ali moraju. Evo i zašto.
Na jednom kraju hodnika mali Enis istrčava iz učionice i ponosno uzvikuje kako je saznao da je istorija učiteljica života. Kako mu se zadnji čas preklapa sa prvim Ivanovim na drugom kraju hodnika, a svi znamo da Ivan neće oćutati, on mu odgovara,kako je sve to lijepo, ali ne kaže se istorija nego povijest. Onda ide psihološka pauza, dvojica musavaca se gledaju ispod oka, testiraju živce jedan drugom,promatraju i najmanju promjenu na licu, grče rukice i nervozno se trzaju. Dvoboj kod „OK Korala“ negdje u Glamoču, Travniku, Grahovu, nebitno. Zovu ih mješovite škole. Inače ,da se ne zajebavamo, nisu to nikakve mješovite škole, nego aparthejd pedagogija.
Podržavaju je i Enisovi i Ivanovi roditelji i njihovi učitelji i društvo. Ma, svi je podržavaju, a umne glave Obora su smislile ovu briljantnu instituciju. Zašto? Pa zato što se je tuča između ove dvojice balavaca u Oboru međunacionalni sukob, koji, jelte, može izazvati dalekosežne posljedice. Ivanovi i Enisovi roditelji su išli u isti razred, učili isto gradivo, pa vidite kako se završilo.
Ako dođe mali Rajko, ima da se oformi i treće odjeljenje. Nema tog skeča nadrealista koji naše pedagoške velmože nisu nadjebali!
Tako osnovna škola u Donjim Pizdićima ima 3 naziva, 18 prosvjetnih radnika, 20 administrativaca, 30 ljudi na praxi, volontera, promatrača, didaktičara, metodičara, vjeroučitelja (kom. 3), 2 portira, jednog službenog policajca, 3 direktora, 6 sekretarica, 10 čistačica, jednu kaffe kuvaricu i ludog Braju, koji je radio kao ložač u toplani, ali pošto je ista sjebana za vrijeme ,,nemilih događaja“ sad se samo muva oko škole i ima neku platu za to. Od đaka, kao što rekoh ima Ivana, Enisa i Rajkana u najavi.
Pa, jebote, ni vunderkinde u NASA-i ne opslužuje ovoliko osoblje.
Sva trojica, treba li napominjati, uče od različitih ,,učiteljica života“. Pa tako i o karakteru rata. Uče da je rat u BIH bio domovinski, odbrambeni, otadžbinski. Uče da je bio agresija i nužna odbrana, da je bio građanski, vjerski i nacionalni.
Nego, nikako nisu naučili, a nema ko da im kaže da je rat bio švercersko – dilersko – trgovački. Upravo zbog tog unosnog posla u takvom ratu, tri dječačića su izgubila mnogo svojih rođaka. I dok su se, kako piše u njihovim udžbenicima, njihovi najmiliji, borili za pravu stvar, u realnosti su neke ozbiljne čike šleperima iz Niša, preko Banjaluke vozili cigarete u Zenicu. Druge ozbiljne čike su protivničkoj strani prodale tenk na bihaćkom ratištu (valjda da budu ravnopravniji u pokolju, šta li?). Onda ima ozbiljnih čika, koji su mjesto pšenice, po plodnoj Semberiji sadili benzinske pumpe. Isti ti mudri i ozbiljni su za vrijeme ,,nemilih događaja“ svojim šleper-turama prodavali brašno u rodnom gradu za 50 maraka po kilogramu. A kako ide tako ljuto unosan biznis? Pa, čike se sastanu dogovore se, kao, ja ti držim grad u okruženju, a ti ga sa svojim, kao braniš. Onda, kad narod bude na smrt gladan ja tebi prodam brašno koje je marku po kilogramu za 20 maraka a ti ga svom narodu uvaljuješ za 50.
Kad se nesrećno okončao ovaj najunosniji biznis poslije Drugog Svjetskog Rata i dok je narod prebrojavao svoje mrtve, tražio nestale i uopšte, bavio se efemernim stvarima, čike su brže bolje sklepale Obor i nazvale ga državom. Skontali su, kad im ne daju da se vječno bahate ratom, da formiranjem Obora, umjesto države imaju veću zaradu. Što je tačno.
Onda su naškrabali udžbenike iz kojh naša tri mala junaka bubače sranja i nebuloze, a škola treba da je takva, jer, jebi ga, čike imaju puno rodbine koju treba uhljebiti.
Čike su postale i dobri prijatelji sa čikama iz legitimnih svjetskih sila i sad im niko ništa definitivno ne može. Ako se narod bude bunio, čiko pucne prstima i eto rata, pa će izginuti i oni što su nekako preživjeli ,,nemile događaje“.
Zato, valjda stanovništvo treba ponosno da se od sreće udara nogama u dupe što živi u Oboru.
Enis, Ivan i Rajko to neće pročitati u svojim knjigama. Pa i ako saznaju, neće valjda pored svih njih živih, vjerovati meni.
Zato nam treba što više mješovitih škola. A i ne bi bilo loše podići u svakoj vukojebini koji zidić. Da se ne gledaju ljudi bez potrebe, jer, uvijek može izbiti rat.