Motivira li takvo propitivanje na bilo koji način, s tim da nas ti odgovori uopšte i ne moraju interesovati? Radi čega je to važno ili zanimljivo, ako je uopšte važno ili zanimljivo? Treba li zaokupiti pažnju s BiH?
Pretpostavit ćemo, naime, i prihvatiti, ne odgovarajući na većinu ovih pitanja, da su građanima i građankama Bosne i Hercegovine, pitanja o BiH jedna od osnovnih, dakako, pored onih tananih kako obezbjediti osnovna sredstva za život dostojno čovjeka. Tom pretpostavkom je, sasvim očito, nagovještena samorazumljivost odnosa upitanosti o BiH njezinih građana i građanki. Te tako možemo reći da je stvar pitanja o BiH svakako stvar društva Bosne i Hercegovine. I time bismo, u ovoj određenoj smisaonoj svezi da se društvo BiH ima nesumnjivo pitati o BiH, mogli reći da se određeno nepoznato našeg pitanja, ono promatračko – čemu se pitati o BiH?, – ovim određenjem subjekta i objekta tu i završava. Pitanja o BiH su, dodajemo – ne apsolutno, stvar građana i građanki BiH. Tako, kao stranci, možemo zaključiti naše pitanje ostati mirni i bez brige, i da ne razmišljamo o Bosni i Hercegovini.
Nas, ovdje, sad, iz neodređenog ugla, zanima dimenzija ressentimenta i nacionalizma. Daje se, naime, na ovaj ili onaj način, naslutiti da BiH jeste što drugačije od, recimo, Srbije i Hrvatske, ili makar od njihovih političkih dimenzija. Pa, eto, otuda može doći zanimanje o ovim različnostima, a time i o BiH. Možemo reći, srpski nacionalizam je razbio Jugoslaviju – ako nas to uopšte interesira, slovenački se pred prijetnjom srpskog artikulirao i našao svoje odrednice, hrvatski je, pak, nacionalizam izgradio jednaku strukturu srpskom, i s više ili manje legitimiteta, ratovao sa njim.
Nacionalitet Hrvatske i Srbije je, u svojim sukobima – za razliku od onog bosansko-hercegovačkog, po svemu sudeći, uvijek izlazio iz okvira njihovog suvereniteta, i to uvijek, pomalo, u taj, nekohezivni prostor BiH. Dakle, Bosna i Hercegovina je u odnosu sa Srbijom i Hrvatskom u deficitu sa (polemičkim) nacionalitetom, a ipak je, začudo, bornirani nacionaliteti razjedaju. Tačno je i to da ga ona uopšte i nema (nacionaliteta). Spontano ili donekle intuitivno možemo ovako doći i do zaključka da su upravo ratovi koji su vođeni na tlu Bosne i Hercegovine rezultat ove neizgrađenosti države i nacionaliteta Bosanaca i Hercegovaca, Bosanki i Hercegovki. Rezultati – sa onim ograničenim i nametnutim leno identitetima, koji vladaju unutar države i u kojeg ljudi ipak vjeruju, i koji odgovaraju heteronomnoj konjunkturi nacionalističke ideologije i njene gnoze – koje dovode do toga da se uništi duhovno biće Bosne i Hercegovine (ona alternativna i zapravo jedina povijest BiH) i sama Bosna i Hercegovina (Damnatio memoriae) i, također, bilo kakva misao o transcedenciji. No, i za ovakve čudne divizije bi se moglo reći da je to bit Bosne i Hercegovine (njezina ontološka struktura), i također, slika ili fenomen BiH.
Moglo bi se reći da bi se zlurado moralo dati BiH društvu nacionalizam i to baš ne samo onaj u političkom smislu. Dati, pa, makar bio on opasan kao onaj hrvatski i srpski (vjerojatno i albanski). Jer, ovdje – gdje god to bilo, izgleda da ovakva vrsta polemičkog nacionalizama ne dovodi do raspada nacije – pod ili pred ogromnim pritiskom svoje tupavosti, već do, sasvim suprotno, do njezina učvršćivanja i kohezije, i također do koherentnosti narativa o naciji i njezinoj povijesti. I to onako kako bi počinalac zločina sebe uvijek nazivao žrtvom. Ova nerazgovjetna nesreća nacionalizma da ga se ima inherentno povijesno-dogmatski i ratnički, sa uvijek aktuelnim neprijateljem, korisna je samo u funkciji politike koja legitimira (sebe) ili delegitimira (opoziciju) za svoje svrhe. Sudeći po određenim pokušajima – a suprotno ovomu, BiH s naporom svoju recentnu povijest pretražuje u historiografskim primjerima osoba i grupa koje su se opirale izazovima zla, što zapravo sâmo nije dovoljno. A opet, nacionalizam, koji se razvija u osjećanju žrtve i njezinom ressentimentu, BiH normativno treba odbaciti. Što je, očito, (NB) zadatak par exellance, a zapravo i pitanje mogućnosti zadatka. Ni „rovovska religija preživjelog“, Adornovim riječima, danas ne smije biti nauk o životu u BiH.
Znamo, ili samo ja tako vjerujem, da je ona Descartesova (francuski novovjekovni filozof, matematičar i fizičar koji osnovnu svijeta razdvaja u dvije supstancije, onu protežnu i onu misleću) misleća supstancija mnogo bitnija od, recimo, ovih pitanja o naciji, jer se ona, prema meni, nikako ne može zadovoljiti petrificirajućim supra-identitetima kolektiva („krivom općošću“), koje svakako netko, izvan subjekta koji misli – besubjektivno, na ovaj ili onaj način, atikulira. Ona-misleća supstancija, svakako sebe razumijeva kao tok koji se ne da samo-identificirati, osim u onome Ja mislim. Poravnanje sa identitetom nacije, što svakako mora biti čin represije – kategorijalno odsijecajuće, čini da se zaslijepimo onim nadsubjektivnim, zaslijepimo onim slijepim za nas, podajući tako svoju egzistenciju kao prilog i žrtvu koja se može koristiti i time žrtvovati za interese nacije. Naša životna svrha se gubi u bezmislećem udarajućem nekromanskom životu nacije.
Ali, svakako, uvjet postojanja zrele političke nacije, pretpostavljamo, dolazi tek sa svjesnošću o važnosti empirijskih činjenica naše biologijske egzistencije i inteligibilnih činjenica naše slobode. Dolazi, takoreći, sa sviješću o jedinstvenosti naše individualne egzistencije i izgrađenim respektom prema ovoj činjenici. Time se, dakle, volja za političkom nacijom manifestira kroz volju građanskog društva, građanskog prava i morala, kroz pojmove građanina i građanke, pripadnika i pripadnica zajednice građana (i.e. nacije) koji i koje imaju prava i dužnosti na osnovu te pripadnosti. Ovo je konceptualni zadatak i nužnost slobode! Unutar ovih odnosa možemo potraživati i aksiomatsku dužnost čovjeka, a ne samo građanina ili građanke. Svi ostali neinkluzivni i etnički diferencirani organizacioni oblici nacije, prema tome, tendiraju na organizacione oblike apart-heida ili segragacije na ekskluzivnim principima, principima na kojima se „kroje“ današnje unutardržavne nacije BiH. Oblici segragacije su pravila i aktulano pravo BiH, a time, politička struktura i duhovni poredak BiH.
Važno je znati da se činjenice biološke/empirijske egzistencije jedinke i inteligibilnih činjenica umske slobode nalaze u istoj osobi. Ovdje se ne dotičemo brutalnosti ekonomskog aparata i njegovih mehanizama prinude. A potraživanje aksiomatske dužnosti nacije može da vodi u nerazrješive historijske probleme i zapravo u ukinuće svakog genuinog pojedinačnog života oslobođenog etike nacije. Normativna aksiologija nacije trebala bi se ticati pozitivne nauke i rješenja zla, a ne finalnih uzroka. Rušenje građanske-liberalne demokracije (što svakako ne mora biti i moje stajalište) danas dolazi i iz djela teoretičara takozvane ekološke etike, uspostavljajući novu političku teoriju totalitarnih zajednica to jest država. Ali, stvar „moranja“ nije samo uspostava građanskog društva i političke nacije – pri čemu je Dayton smetnja koja treba i mora biti otklonjena, već također i stvar pomirenja i razrješenje sukoba. Puka činjenica građanskog društva sa sobom treba da donese i mehanizme suočavanja sa prošlošću i mehanizme kojima ćemo se osamostaliti od današnjih odnosa ovisnosti i zloupotrebe.
Horkheimer i Adorno kažu, sasvim primjereno ovom slučaju, da iako pravila ne potječu iz racionalnih razmatranja, da iz njih ipak proizilazi racionalnost. Takvim se načinom racionalizira BH društvo i država, zarad prestiža i ekonomskih interesa političkih klika. Svrha društva – otvorenost i genuinost individualne slobode – nikako ne dolazi do ove tačke, do ovih pravila iz racionalnih razmatranja koja bi nas (BH društvo) dovelo do – nama potrebne – države, to jest političkog društva čiji je privatni komplement u građanskom društvu. Do takvih pravila koja bi nas dovela do artikuliranja i artikulirane nacije. Ako pak hoćemo, demosa, naspram etnosa. Ono što nas historija tragično uči, jeste da je počinilac (i.e. ratni zločinac) uvijek upravu, i da je naš zadatak da saniramo ono što se nije trebalo dogoditi. Mi tako živimo po njihovim pravilima (i prihvatamo njihove norme, ako treba da bude mira), a što se više (vremenski) odmičemo od referentne tačke (i.e. rat), to ona više popločava put po kojemu se mi krećemo (ostavljajući tako naše snove nedovršenim, himerama, a brutalnost proizvedenog objekta postaje pravilo naše akomodacije – naša neizvučenost). Da li je moguće i poželjno, restoration in integrum?
Pitanja, dakle, o BiH će uvijek biti pitanja koja nikad neće moći dati dovoljno odgovora. Kao ustalom i sva druga pitanja. No, ona su svakako pitanja tereta istine, pravde i pomirenja, i nesporno, pitanja artikulacije jednog društva. Ukoliko se, dakle mi – društvo BiH, rezigniramo i zatomimo istinu, predajući se uskim političkim i ekonomskim obrazcima interesa vladajućih struktura. Ako se predamo aparatu koji zapravo i ne razumije patnju, niti je reflektuje, i zapravo nam je prodaje kao otrov bolesniku čiji je duh mržnja spremna na nove zločine. Dakle, ako se predamo interesima onih koje iznosi i kreira ovakva politička struktura, a koja govori samo riječima sljepila i određenog ressentimenta, gubimo priliku da se konstituiramo kao ličnosti i da politički konstituiramo naše društvo. Ispod i u okviru ovog sistema i radi njega nisu se žrtvovali jedino toliko vrijedni ljudski životi, nego i ideje nenasilja, dijaloga, urbaniteta, takozvane umnosti, prozirnost i razgovjetnost razloga. Njihove kategorije su tako opasne da operišu našim tijelom, odsijecajući opasne po motoriku naših udova. Čitava Bosna i Hercegovina danas je lažno konstruirana, a sa svojim surovostima, strahotna i realna. Tuđa i njihova.