Brisel — do vrha i nazad

Danas, iako, svaki za sebe, i dalje vodeći evropski centri, s turističke strane posmatrano, ovi su gradovi prvenstveno mjesta na koja odlazimo kako bismo fotografisali raznorodne stare zidove, skulpture, namještaj iz doba nekog od Lujeva ili pak rodnu kuću Betovena. Radi se o turističkim atrakcijama, koje, svaka na svoj način nose određene karakteristike evropske kulture.

Ukoliko je ispravna postavka da su političko-ekonomski centri odrednica formiranja kulturnih centara Evrope, onda nam, u godini 2006. nema druge nego ravno u – Brisel.

A šta nas to čeka u Briselu? Evropa? Može biti. Ali u spisima Evropske komisije.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Mimo toga, moj definitivno najsnažniji utisak o ovom središtu moderne Evrope, u stvari je bio takav da sam imala osjećaj da sam dospjela u jednu sićušnu kopiju onoga što gledamo u filmovima koji prikazuju panoramu Njujorka.

Glavni grad Evrope (i Belgije, da ne zaboravimo) mjesto je ispunjeno staklastom, metaliziranom, srebrnastom arhitekturom velikih američkih gradova.

Nije da spadam u kategoriju velikih svjetskih putnika, nipošto. Međutim, posjetila sam u ovom mom malom zivotu mnoštvo velikih evropskih gradova i, bez ikakvog pretvaranja, a pritom bez trunke dvoumljenja izjavljujem da je Brisel najfamoznije mjesto na kome sam ikad bila.

Na stranu posjeta zgradi Evropskog Parlamenta, čime je ostvaren jedan od mojih snova (da ne pominjem podatak da sam ručala u kantini Evropskog Parlamenta i ukrala salvetu s utisnutim EP), Brisel je jednostavno jedan raj na zemlji. Ovo sjedište institucija Evropske Unije mjesto je u kome se nalazi više međunarodnih organizacija, nego u bilo kojem drugom evropskom gradu. Iako nisam bila u prilici da vidim čuveni Molekul, takozvani Atomium, monument izgradjen za Expo 58 a visok103-metra, budući da je isti još uvijek bio u fazi renoviranja, započetog 2004. i zatvoren za posjetioce, razočarenje je za tren zaboravljeno. Prosto sam opčinjena ostala približivši se zgradama u koje su smještene Evropska komisija i Evropski Savjet – Berlajmont i Justus Lipsius.

U neposrednoj blizini nalazi se iz zgrada NATO-a, međutim, budući da je u planu mog putovanja predviđena bila i posjeta NATO bazi u Monsu, ulazak u NATO centar u Briselu nije prethodno zakazan.

Bilo kako bilo, i bez ulaska u NATO, ovaj grad će vjerovatno zadugo, ako ne i za cijeli život, ostati jedna od mojih najvećih fascinacija.

Sa takvim jednim obiljem prelijepih građevina i sa tolikom vrevom, automobilima, ljudima koji nekuda žure…uopšte sa sveukupnom slikom jedne metropole, imala sam osjećaj da grad naseljava minimalno jedan milion ljudi. I to milion obučenih u skupa crna odijela, zavaljenih u fine kože najnovijih automobila, koji govore sve moguće svjetske jezike i obojeni su svim mogućim svjetskim tenovima.

Naravno, potpuno sam se prevarila, jer ovaj grad-hotel po statistikama, u stvari ne broji više od 140,000. Tek čitav okrug Brisela, sačinjen od 19 opština naseljen je s nekih milion stanovnika. A svi ti svjetski jezici u stvari i jesu svjetski, jer zvanična dva jezika Brisela jesu francuski i holandski.

Ali kao da je to meni uopšte bilo važno…Ih! Provela sam jedan cijeli dan u centru Evrope, divila se institucijama, zaposlenicima istih, kako rekoh, jela u kantini EP…Prosto sam bila izvan sebe od ushićenja.

Tek nekad oko osam naveče, čitava grupa s kojom sam putovala, odlučila se vratiti u hostel u kome smo odsjeli. Usput rečeno, hostel nije ni nalik onome na šta sam pod tim imenom navikla podrazumijevati. Bio je ovo smještaj poput bilo kakvog balkanskog hotela s tri, pa čak i četiri zvjezdice. No dobro, volim ja i one naše, bez fena u kupatilu.

Dogovor je bio da se malo osvježimo, presvučemo pa da se nađemo na određenom Velikom trgu. Na mapi sam vidjela i neki  Kraljevski trg  pa sam ih, i inače opterećena slabim osjećajem za orijentaciju u prostoru, malo pomiješala i na odredište jedva stigla. Ali kad sam stigla…Zaista je neke pojave preteško riječima opisati.

Ovo je bilo – savršenstvo.

Nikad u životu nisam vidjela ljepši trg. Ostatak moje grupe, ljudi koji su me ionako već pola sata nervozno iščekivali, požurivali su me da pođemo na večeru. Međutim ja prosto nisam mogla da se otmem, noge nisu htjele da idu, a oči da gledaju u bilo šta osim u veličanstvenu Gradsku vijećnicu. Oko mene slikari, ulični muzičari…umjetnička kolonija iznad koje se izdižu arhitektonske grdosije obasjane zlatastom svjetlošću. Ni traga, ali apsolutno ni traga od bilo kakvog srebra i oštrih arhitektonskih linija koje su me opčinjavale u toku cijelog tog dana. A ja, iako vječito nervozna od oduševljenja turista starinama evropskih gradova, ovag sam se puta jednostavno – predala.

Međutim, kako rekoh, grupa je bila gladna, pa smo se zaputili u obližnju ulicu, poznatu po velikom broju malih, simpatičnih restorana i taverni. Tako smo upali u načičkanu ulicu, u kojoj osim restorana, zapravo ničeg drugog nije ni bilo. Maleni balkoni okićenim cvijećem, kućice obojene u vesele jarke boje, Nešto zaista preslatko. Smjestismo se tako  u neki žuti restoran (ne sjećam mu se imena ali mislim da je bio neki danski) i naravno, grupno odlučimo da kušamo ono jelo od različitih vrsta kuvanih dagnji, neki čuveni moules marier. U mom poimanju dobrog gurmanluka, dagnje su gadne naoko, pa ih je isključivo iz tog razloga teško svrstati u nešto ukusno, tako nisam bila oduševljena što ih jedem, ali eto, kad sam već tu, nema da ne probam.

Ma, u stvari, nije meni bilo do dagnji, ja sam kao omađijana samo ispitivala narod o Velikom trgu. Prvi put u životu, zaista me zainteresovala istorija nekog grada. Uvijek se pretvaram i navodno divim  zgradurinama kojima smisao ne razumijem. Ali sam ovog puta bila pravi pravcati pomahnitali turista. Raspitivala sam se o istoriji grada, o umjetnicima koji su sve to stvarali, o vladarima …I tako mi je rečeno da je prostor na koji je grad smješten vijekovima bio pod rimskom vlašću. Kasnije su Franci osnovali dinastiju Merovingian, a krajem 6. vijeka na močvarnoj zemlji pored Sene, izgrađena je kapela i upravo tu je nastao današnji Brisel. 
Tokom narednih stoljeća Brisel se razvija u veoma važan i uspješan grad. Postaje pravi magnet za umjetnike, pjesnike i kompozitore.
Godine 1695. grad biva napadnut od strane Francuske, a tokom od 18. vijeka pod vlašću je austrijskih careva.
Nakon II svjetskog rata Belgija je podijeljena na dvije polu-nezavisne regije, provincije Flandriju i Valoniju, a Brisel postaje nezavisni distrikt.

Obasuta informacijama, pojedoh nekako te dagnje, pa odlučismo da se vratimo na trg. 
Mislim da u gradu Briselu nema ničega, ali ni najsitnijeg detalja, nad kojim nisam doslovce slinila od sreće. 
Sad kad se prisjetim sebe i turističke manije, moram da priznam da sam malo postiđena. Sjećam se da je moja glavna rečenica toga dana, ponovljena bezbroj puta bila: Ja žeim da živim ovdje! Kraljev dvor iz 16. vijeka, crkva Notre-Dame du Sablon iz 14. vijeka, crkva sv. Gudul iz 12tog… 
Briselski “Slobodni Univerzitet”, Kraljevska akademija nauka i Medicinska akademija (1772.)

Niz muzeja u koje, na žalost nismo mogli da uđemo, jer je već pala noć, a mi smo dan proveli u institucijama, već spolja su davali naznaku da je unutra “nešto famozno”. Opet govorim, nema kapije, stola i drveta koje ja u Briselu nisam proglasila za – famozne. Prilikom šetnje pored Muzeja lijepih umjetnosti ljudi su me već zezali s pitanjima tipa: Želiš li da ostaneš da živiš u muzeju?

Tako šetajući, shvatili smo da su ulice još punije nego u toku dana.  Ali sve se promijenilo. Kao scenografija u pozorištu. Ništa prisutno na dnevnoj sceni više nije bilo tu. Potpuna preobrazba grada.Već je bila prošla ponoć i činilo se da su svi oni oni ljudi koje smo u toku dana viđali obučene u crno, poodvezivali svoje kravate i odbacili aktovke. U nekim drugim automobilima, jednako novim i skupocjenim kao što su bili oni crni, kružili su gradom, vozikali se…Iz nekih je auta dopirala glasna “nova Madona”, u nekima su na mjestima suvozača sjedile otmjene žene, u nekima skupocjene prostitutke…Grad je počeo da živi svoj noćni život i moja je putna grupa  odlučila da je vjerovatno najbolje  da svi odemo da popijemo neko piće — tamo gdje piju i članovi džinivske aparature koja vodi Evropu. I tako smo se, između svih kockarnica, sjajnih elektronskih reklama i blještavih izloga, mi odlučili za izvjesni Panik-klub.

Moram da priznam da nismo bili okruženi nikakvom aparaturom za vođenje Evrope — osim ako se aparatura nije znantno podmladila i “opustila”. Ali svejedno, nezaboravan je osjećaj popiti nekoliko jegermajstera, platiti ih preko dvadeset evra i, on-d-fejs-of-d-plejs, diviti se načinu na koji omladina evropske prestonice (jednako muška kao i ženska omladina) kombinuje svoje Mis Siksti farmerke s drečavim Beneton, uz tijelo pripijenim, majičicama.

A sutra je valjalo napustiti sve…

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije