Prema nekim podacima samo na području banjalučke regije ima oko 40 000 nezaposlenih. To je broj onih, koji su uredno prijavljeni na birou. Dakle, mnogo više ljudi je neuhljebljeno.
E, sad da ne časimo časa, idemo odmah na stvar.
Prvo, proces traženja posla u Bosni i Hercegovini je jedna duhovno-spiritualna kategorija. Postoje neke, traljavo urađene zakonsko-pravne regulative, po kojima je poslodavac DUŽAN da u kakvom javnom glasilu objavi oglas za upražnjeno radno mjesto, bla,bla,bla, i tako u nedogled.
Ovu priču više ne puše ni najokorjeliji članovi biroa za zapošljavanje, koji preko istog zaslužuju i penziju, a čija je (ne)radnička knjižica toliko puta ištembiljana da mogu sa njom konkurisati na kakvoj muhur-izložbi. Dakle, kako stvarno do posla.
Prosječan, jelte, građanin već zna da se to, kao i svako, dobro plaća. Takođe, kao narod smo poznati po nevjerovatnoj radnoj etici, koja je izrodila u svijetu jedinstvenu maximu ,,Bolje pola kile hljeba u hladu, nego kila na suncu“. Vođen ovom umotvorinom, naš čovjek će potražiti uhljebljenje u jednoj od bezbroj administrativnih institucija ponosne nam države. Cijena nije bitna. Ustvari bitna je, ako dotični budući pregalac može da podigne kredit, kešovinu turi u kovertu, kovertu-onom svom i eto posla.A, posao se sastoji , najčešće u besciljnom hodanju po hodnicima istog udarničkog kolektiva, imitiranjem funkcije ,,PRINT“ u narod poznatije kao kurirska služba, i u oponašanju funkcije ,,COPY-PASTE“ ,domaći termin je najčešće služba za društvene resurse.Što bi rekao komšo ,,Nisam ja malom platio 20 000 KM za posao, da radi nešto“.
Lako je rezimirati, blago nama, da je ovdje riječ o društvenoj eliti, kremu našeg radničkog društva.
Oni mladi sa malo manje sreće, čitaj para, potražiće svoj budući izvor prihoda u tercijarnom sektoru. Kafani ili butiku, to je u Bosni, inače za neobavještene, tercijarni sektor. E, tu se već može i mora potegnuti. Kafana ne dura lijenog kelnera i ružnjikavu konobaricu. To svi znaju. Rad, pak, u samostalnoj trgovačkoj firmi, piljari ili narečenom butiku, obezbjeđuje višak slobodnog vremena. Tako se uposlenice najčešće edukuju čitajući Legijine ispovijesti, Cecine i Jecine memoare i ostalu, prijeko potrebnu literaturu za preživljavanje u Oboru.
Mlad čovjek, može u ponosnoj, nam državi odabrati i treći put. To je onaj put maksimalne edukacije, posvećenosti sebi i obrazovanju, ulaganju u resurse od kojih može pomoći i zajednici. Naravno on nosi ponosnu titulu beslovesne budale, luzera, štrebera, koga se i otac i mati odriču. On je generacijski otpad, koji nije član niti jedne partije, a koga Bosna i Hercegovina, što svjesno, što nesvjesno tjera u pečalbu. E, kad ode, najmanje 2000 km, od matice nam drage, postaje USPJEŠAN MLAD ČOVJEK. Tako i komšije i roditelji i prvi ljudi Obora mogu odahnuti. Bitno je da ta jedinka pametuje, umuje, kreira i stvara što dalje odavde.
Užasavam se glavatih nam vođa, koji na temu mladi i posao, mantraju kako nam trebaju pametni, mladi i obrazovani ljudi. NE, NE TREBAJU! Pametan, mlad i obrazovan čovjek ima tu falinku da misli svojom glavom, hoće da vidi, grešku, ukaže na nju i nešto promjeni. Zar stvarno mislite da Miloradu Dodiku, Harisu Silajdžiću, Sulejmanu Tihiću i ostaloj bratiji trebaju takvi ljudi. Ne! Ovoj državi treba konobara, šankerica, sekretarica, džirlo prodavača, u suštini treba joj što više tegleće marve, koja je za uncu manje obrazovana od gore narečenih persona.
Kažu ljudi, kako je užasno živjeti u zemlji, gdje možeš naći inspiraciju za kritiku ispod svakog kamena. Ovo je valjda, najinspirativnija zemlja na svijetu i poznatom dijelu svemira. Prije neko veče gledao sam na jednom od javnih emitera emisiju na temu ingenioznog naziva ,,Kako do posla“ . Pored neopjevanih gluposti, koje čovjek može turiti u jedan sat, dva ministra su konstatovala kako postoji šansa da se neko zaposli i bez štele. Baš tako su rekli, tim riječima. Dakle, ljudima nije palo na pamet da konstatuju da je korupcija u ovoj oblasti blizu fenomenalnih 100% i da je to nešto alarmantno. Ne. I nikom nije palo na pamet da kaže, koji su to načini borbe protiv ove pojave. To je ovim ljudima valjda degutantna stvar. Što je najčudnije, niko se ni u studiju niti u javnosti nije uzbudio oko toga. Kažu, pa šta, ako je otpušteno 7000-8000 hiljada ljudi u privredi Srpske u ovoj godini, kad ona više-manje i ne postoji. Ali je zato u administraciji primljeno blizu 800 mladih ljudi. I opet niko ništa.
Da se vratim na početak.Ovih 40 000 nezaposlenih je prilično rastegljiva brojka. Prvo, ne zna se koliko od njih radi na crno, koliko ima neprijavljenih itd. Ali, ajde da se držimo nje. To znači da ponosnom Banjalukom i njenom regijom hoda 40 000 nesrećnika, koji ne znaju nekog ko zna nekog da mu daju pare, koje usput nemaju, pa da se zaposle. Ostali rade. Milina Božja.
Unaprijed se izvinjavam svakome ko se nije pronašao u gore navedenom tekstu, valjda radi nešto. Takođe, nisam koristio izraze i sintagme poput obrazovanost, moralna i radna etika, motivacija. Prosto, nije kulturno miješati ozbiljne stvari sa seoskom pijacom u kojoj živimo.