Meta koju je kriza pogodila je veća, nego što izgleda. Tiče se i onih koji su cijelo vrijeme uredno dobijali svoju platu svakog mjeseca. Znate to i sami, samo o tome ne želite pričati. Takođe se bojite.
Zahvaljujući krizi, građani BiH su postali ljudi bez sigurne budućnosti. To je glavno što je kriza donijela u ovih godinu dana koliko ona zvanično traje.Najveća sigurnost naših života postala je naša nesigurnost. Budućnost se odgodila.
Sad slijedi nekoliko pitanja na koje morate sami sebi odgovoriti. Jedino tako možete biti potpuno iskreni.
Da li stvarno niti jednom u protekloj godini niste osjetili strah da ćete izgubiti posao? Ili da će ga izgubiti Vaš (a) suprug(a)? Ili da će Vam se smanjiti plata? Stvarno niste nikada razmišljali o tome šta ćete uraditi ukoliko dobijete otkaz?
Ovu bojazan ćete od sad morati zaračunati u Vašu životnu kalkulaciju.
Naime, prema predsjedavajućem Savjeta ministara BiH Nikoli Špiriću će se efekti globalne ekonomsko-finansijske krize u oštrijoj formi pojaviti u BiH iduće godine.
” Svi nivoi vlasti u BiH će imati izvjesnih problema kako bi postigli ravnotežu u svojim budžetima”, izjavio je Špirić prije nekoliko dana u Banjaluci.
Kriza prije krize
Prema psihologu Srđanu Dušaniću iz Banjaluke treba odvojeno posmatrati posljedice krize u razvijenim i nerazvijenim zemljama. Ljudi iz nerazvijenih zemalja su već navikli na krizu i bolje se snalaze i adaptiraju. U razvijenim zemljama je to teže jer je tamo ekonomska kriza imala veći intenzitet.
”Sigurno je da takve okolnosti djeluju stresno, izazivaju napetost, bespomoćnost i pesimizam. To se svakako odražava i na funksionisanje porodice, u smislu pogoršanja odnosa. Pored toga javlja se potreba za preispitivanjem kompletnog vrijednosnog sistema i stila života” kaže Dušanić
“Neka se društva prepuštaju da ih talas krize nosi kako hoće,ona slabo reaguju, nemaju niti tragaju za rješenjima i odgovorima na krizu, sve probleme i nedostatke prebacuju na račun krize” dodaje profesor Ivan Šijaković sa banjalučkog univerziteta.
Srđan Dušanić kaže za BUKU kako smo mi zbog generalno teške socijalne situacije već hronično zapali u tešku apatiju i prije krize.
”Manji su efekti nego na zapadu, već smo sagorili. Mada, svakako su prisutni i efekti kod nas, manje ulaganja je doprinijelo većem otpuštanju radnika nego što bi to bilo da nije globalne krize” kaže u svojoj izjavi Dušanić.
Problem ekonomske krize u Bosni i Hercegovini je u tome što je ona samo dio mnogo ozbiljnijeg problema kroz koji naša zemlja prolazi.
“ Bosna i Hercegovina prolazi kroz dublju krizu koja datira još iz polovine osamdesetih godina, kada smo imali drugačiji sistem ekonomije ali koja je već tada zapala u strukturni problem. Ono što smo tada proizvodili nije odgovaralo tržišnim potrebama u svijetu. Na takvo stanje je došao i rat i uništeni kapaciteti. Mi imamo jedan teški strukturni problem”- smatra Stevo Pucar, makroekonomista sa Ekonomskog fakulteta u Banjaluci.
Pucar dodaje kako bi se pojava krize mogla uporediti sa prisustvom bolesti u organizmu čovjeka.
„To je isto kao kad gripu dočekuje zdrav organizam, ona traje neko vrijeme pa se organizam sam izbori sa njom, za razliku od toga kad je organizam već narušenog zdravlja onda ta gripa samo pogoršava glavne simptone.Tako je kod nas.“
Kao takvo ekonomski “nezdravo društvo” nismo baš uspješno dočekali ekonomsku krizu niti će kriza tako jednostavno nestati iz ove zemlje jer ona nije počela kao dio globalnog privrednog kolapsa.
„Završetkom svjetske ekonomske krize u svijetu se kod nas neće završiti ova naša jer nije tako ni počela, ona je počela mnogo ranije. Ono što nama treba jesu veliki strukturni zahvati u ekonomiji“ kaže za BUKU Pucar.
Za izlaz iz ekonomske dubioze u koje je naše društvo zapalo je potreban radikalan zaokret u poimanju ekonomije koja treba da stvori dodanu vrijednost koja nam trenutno nedostaje.
„Mi trenutno baziramo svoju konkurentnost na prirodnim resursima i eksploatisanju istih te u manjoj mjeri na jeftinoj radnoj snazi. Mi moramo krenuti od proizvodnje koja stvara veću dodanu vrijednost, ka većoj finalizaciji“ smatra Pucar.
Prema njemu ključ ekonomske promjene leži u nedostatku znanja koje smo kao društvo usvojili.
„Kad imamo društvo u kojem 50 posto stanovništva ima osnovnu školu i niže, kad samo 5 posto ljudi posjeduje fakultetsko obrazovanje, kad još 20 posto ljudi ima srednje škole čije obrazovanje koje su stekli je beskorisno, onda se sa pravom možemo upitati kako možemo stvarati tu novu vrijednost, kad su znanja koja posjedujemo na veoma niskom nivou“. Pucar dodaje kako životni standard stanovništva zavisi od sposobnosti stanovništva da proizvodi robe i usluge, a koja se mjeri produktivnošću.
”Ključna riječ u ovoj definiciji je riječ sposobnost, naše društvo ne proizvodi dovoljno, vrijednost robe koju uvozimo daleko premašuje vrijednost izvozne robe. Kao društvo generalno puno trošimo” kaže Pucar i dodaje kako smo “uzeli ono najgore od potrošačkog društva”
Prema Dušaniću je očigledno da se dosadašnji potrošački stil življenja mora mijenjati.
”Ljudi moraju da sa privikavaju da žive skromnije a sa svoje otuđenje i usamljenost liječe na neki drugi način a ne kroz potrošačku groznicu koja je vid ispoljavanja otuđenja”
Profesor Šijaković se slaže sa stavom kako je svjetska ekonomska kriza samo pojačala i učinila vidljivijim sve ostale nedostatke i krizu u BH društvu.
”Socijalni problemi kao što je siromaštvo, nezaposlenost i socijalna raslojavanja došli su do izražaja. Takođe, društvo je izgubilo energiju i dinamičnost, perspektivnost i privlačnost za poslovne aktivnosti” tvrdi Šijaković.
U takvoj sredini se “širi osjećaj nesigurnosti među građanima te raste želja da oni napuste ovaj prostor i potraže perspektivu u nekom drugom prostoru za mlade ljude.”
Šijaković naglašava kako takvo društvo odnosno pojedinci u njemu “gube kvalitet života izražen kroz nizak životni standard, kvalitet rada, usluga, obrazovanja, kroz radnu i građansku disciplinu” a što rezultira u “povećanje nasilja, kriminala i drugih patoloških pojava i stanja”
Čovjek čovjeku vuk
Na tragu razmišljanja o patološkim pojavama koje se mogu pojaviti kao posljedica ekonomskog beznađa, Univerzitet Rutgers u državi Nju Džerzi nedavno je objavio studiju u kojoj se tvrdi kako skoro 80 posto Amerikanaca proživljava neku vrstu stresa zbog krize, nešto manje ih prolazi kroz depresije, dok 60 odsto ne može zbog briga spavati.
Srđan Dušanić smatra kako u analizama treba ići još dublje jer je kriza simptom nezdravog društva u korijenu. Sve dok su načela življenja hedonizam, individualizam, ulitarizam i kompeticija neće biti pravog izlaska iz krize.
Prema njemu su „ekonomske krize su tako uvijek bile i posljedica i odraz moralnih i duhovnih kriza koje se dešavaju u ljudima. Čovječanstvo je generalno zaglibljeno u ekstremni hedonizam, individualizam, ulitarizam i kompeticiju. Promoviše se načelo da ‘’čovjek čovjeku bude vuk’’”.
”Posljedice koje imamo su logiče i očekivane” kaže Dušanić.
Prema njemu je negativan uticaj krize posredovan preko djelovanja različitih grupa i institucija te promjenama koje se dešavaju u njima.
”Državne institucije su ogrezle u nemaru, bahatosti, kriminalu i korupciji. Socijalna kontrola i sankcija od strane društva je minimalna za skoro svaku devijaciju. Mediji su se srozali na najniži nivo iskorištavajući primitivne nagone ljudi, eksploatišući najdublju intimu čovjeka, nudeći im lažnu stvarnost preko glupavih serija i reality show emisija, promovišući krv i nasilje”
Posljedice na individualnom nivou su takođe logične i ogledaju se u povećanom asocijalnom ponašanju, prije svega kada je u pitanju, nasilje i droga. Mladi bez organizovanog slobodnog vremena su prepušteni ulici i pošastima i porocima koje ona nosi.
”Zgodni filteri za suočavanje sa stvarnošću su mržnja prema svemu što je različito bilo da je to etnička ili navijačka grupa i slično” kaže Dušanić.
Stezanje kaiševa
Ono što je kriza donijela je opšti osjećaj nesigurnosti. Iz te nesigurnosti proizilazi i nelagodno ponašanje, koje se projicira kako na radnim mjestima tako i kod pojedinaca u njihovim domovima. To se sve odražava i na njihovo ponašanje.Strah da će se nešto desiti je često i gori od situacije kada se nešto stvarno i dogodi.
Kod nas su najviše ugrožene generacije četrdesotogodišnjaka, jer su na špicu radne sposobnosti ali i na špici odgovornosti. Prema svojim supružnicima, djeci. Oni već imaju izgrađenu karijeru i velike rashode, sa njihove tačke gledišta imaju šta izgubiti.
„Nastala ekonomska kriza dodatno duhovno i moralno srozava čovjeka. Taj negativni uticaj krize je posredovan preko djelovanja različitih grupa i institucija te promjenama koje se dešavaju u njima. Porodica je dezorganizovana i rasuta, a znamo da je to osnovni uslov zdravog mentalnog zdravlja pojedinaca” smatra Dušanić.
Ukoliko se ekonomska kriza može izliječiti “ekonomskim medikamentima” koji liječe simptone ekonomske gripe, ova naša društvena gripa se može izliječiti zalaganjem svih nas.
Prema prof. Šijakoviću se samo “velikim radom, požrtvovanošću, upornošču, preduzetničkim idejama i inicijativama mogu društva izliječiti od krize, krizomanije, krizologije, ali i nerada, prepuštanja vrtlogu krize, neaktivnosti i izgubljenosti”
„Ako ljestvicu spustimo malo niže izlaz bi bio da pokušamo unaprijediti obrazovni sistem da spasimo mlade te po svaku cijenu očuvati funkcionisanje porodice. Pitanje je međutim da li je to moguće u ovako nezdravom neoliberalnom sistemu, kako sačuvati porodicu ako ljudi rade po 12 sati dnevno ili su totalno nezaposleni” dodaje Dušanić.
Svi vi, koji radite kao normalni radnici, poljoprivrednici, vi koji ste nekad pripadali tzv. srednjem staležu, zamislite se i u svjetlu najavljenog većeg uticaja svjetske ekonomske krize pritegnite kaiševe već sad. To da se počnete navikavati.