Strah prvih gledalaca koji su u zamračenoj dvorani poskakali sa svojih mjesta pred nailazećom lokomotivom nije bio samo plod velike uvjerljivosti filmske slike, nego i prvo ustuknuće pred vijekom u kojem će trka za profitom postaviti sasvim nove humanističke i estetske vrijednosti.
Umjetnost pokretnih slika, za razliku od književnosti, muzike, arhitekture, slikarstva, uostalom za razliku od svih drugih umjetnosti, rodila se u radionicama i laboratorijama, i od svog početka nije prestala zavisiti od tehničkih izuma i hemikalija. “Garbo govori”, color, cinemaskop – istorija filma je i jedna duga istorija patenata i pronalazaka. Niti u jednoj drugoj umjetnosti proces nastajanja umjetničkog djela nije u tolikoj mjeri podudaran sa tehnološkim procesom, i nigdje sloboda stvaranja nije tako nemilosrdno sapeta proizvodnim lancima.
Iluzija o kolektivnoj predanosti zajedničkom radu, koja zrači sa odjavnih špica, u stvarnosti je spisak potpisa na ugovorima o najamnom odnosu.
Sitnišem od “tri penija” nisu izgrađeni samo ogromni studiji i bezbrojne kino-dvorane, već i novo, efikasno sredstvo manipulacije masama. Za filmskim žurnalima prije glavne projekcije danas više nema potrebe, osim za promocije producentskih kuća, jer su glavne projekcije zanemarile autorsku i umjetničku slobodu za račun nacionalne i tržišne propagande.
Tehnološki gen je nadjačao, i film, uprkos malobrojnim i zapostavljenim izuzecima, poput lokomotive braće Limijer trijumfalno ispunjava cijeli naš vidokrug. A tome se, kao i prije više od stotinu godina, ne treba diviti bez straha.
Krvotok industrije, željeznica, bila je u Francuskoj 1895. duga oko 25.000 kilometara. Stotinu godina kasnije bosanskohercegovačke pruge ne dosežu ni deseti dio te dužine. Umjetnost jedne sredine morala bi biti imuna na zaostatke u tehničkom i naučnom napretku, jer se na slobodan duh ne može zalijepiti robna markica. Ali film, čedo industrije, nema taj imunitet, pa tako zemlja bez svojih traka i kamera, laboratorija i filmskih studija postaje zaostala kolonija sa nekoliko sporih pruga kojima saobraćaju po dva voza dnevno.
Jer, zajedno sa trakama i kamerama, proizvođači filmova kupuju i standarde. Ti standardi rastu prateći tehnološki razvoj. Fizički kvalitet slike, tona ili boje nametnuo se kao umjetnički kvalitet, a zakoni tržišta presuđuju u razvijanju ideja i priča.
Žabe koje u redu čekaju potkivanje, filmski radnici (zašto se za Van Goga ne može reći slikarski radnik?), za žalosno stanje malih kinematografija (kakva je i naša) pogrešno optužuju državne institucije. Njihov problem je ekonomski i industrijski, a ne kulturni i umjetnički. Tužno je imati ideje koje zavise od tuđeg novca, ali je drsko optuživati siromašnu državu za uskraćivanje podrške. Sa jednakim pravom i rezignacijom mogli bi ovčarski radnici tražiti novac za najam pašnjaka.
Film je sugestivno sredstvo, sposobno da iluziju učini stvarnom, tako da publika u dvorani uplašeno poskače sa svojih mjesta i razbježi se pred lokomotivom koja juri na njih. Za razliku od ovčarskih radnika, filmski radnici imaju mogućnost da masovnu kulturu lako pretvore u eufemizam za masovnu kontrolu. Potrebno je samo da pristatnu na ideološku ovisnost u statusu državnog projekta, i postanu sredstvo nacionalne i patriotske propagande.
A tamo gdje nema jasne tržišne računice, i gdje se ulaganje novca u snimanje filma ne može opravdati očekivanom dobiti (materijanom ili propagandnom), film ostaje samo gerilska borba – izražavanje u kratkim formama, eksperimentalno, ili dokumentarno, ili na druge načine koji podnose siromašnu produkciju i bogatu improvizaciju.
Domaći film danas zbunjeno posrće između tržišne utakmice kojoj nije dorastao i socijalističke ovisnosti o državi na čija se pravila navikao. Decenija u kojoj se raspao jedan sistem a rodilo nekoliko novih nacionalnih država oduzela je milionima ljudi nebrojena materijalna bogatsva, duhovno ih osiromašila, prebrisala godine odrastanja i uspomene, rastavila i raselila porodice, a da zauzvrat nije ponudila ništa osim socijalne i pravne nesigurnosti.
Nacionalna kolektivna bića, sa našminkanim istorijama, počela su svojom umišljenom veličinom kompenzirati pojedinačna poniženja i neuspjehe. Gomile loše obrazovanih, nezaposlenih i nezadovoljnih mladih ljudi nekoliko dana bile su istinski sretne zbog uspjeha filma Ničija zemlja. Eksplozija patriotizma u Bosni, i imbecilno neprofesionalno ignorisanje tog uspjeha u Hrvatskoj i Srbiji, simptomi su koji upućuju na sasvim iracionalan filmski ambijent, (ali racionalan tržišni!) gdje se umjetničke kolege doživljavaju kao industrijska konkurencija. Naravno, i uspjesi te konkurencije osjećaju se kao vlastiti porazi umjesto kao zajedničke pobjede duha i umjetnosti.
Prije ili kasnije, materijalno siromaštvo porodi duhovno.
Da li je perspektiva našeg filma u satiričnoj slici države čiji su svi građani statisti i kaskaderi, a sve prazne industrijske hale filmska skladišta i studiji? Hoće li, kad oko Vareša ili Kladnja posijekusve šume i kad klizišta odnesu sva bespravno podignuta predgrađa ovdje snimati novi Ratovi zvijezda? Hoće li se urušavanje Tuzle zaustaviti gradnjom kino-dvorana u napuštenim rudnicima?
I hoće li budući pioniri trodimenzionalnog filma na prvim discovima citirati Čaplina i zabilježiti istorijske kadrove ovaca koje izlaze iz tih kino-dvorana?
Ili će se male digitalne kamere, programi za animaciju, internet i kućni računari za izvjesno vrijeme poslužiti kao moćno oružje u jurišu na vjetrenjače?