Treba im da sa što više ljudi podijele ono što ih boli i tjera da pišu. Pritom najčešće ogole sebe do srži. Objave cijelom svijetu šta vole, čega se stide, šta mrze, gdje su najranjiviji… Nije to lako. Zli ljudi pišu zle knjige. Zlo nadvisuje i njih i ono što pišu. U takvima možete naći samo tuđe mane, nesuvisle strahove, degenerisane misli, mržnju i osude.
Takve knjige brzo umiru. Ubije ih vrijeme. Ljudi koji čitaju. Ubije ih zlo u njihovim mržnjom impregniranim rečenicama. Ako neka od takvih knjiga i preživi do nekog rata, daje mu još gori miris i okus. Nikada nisam upoznao nekoga ko piše knjige. Ali znam mnogo onih koji ih pale. Pale ih zbog pisma kojim su pisane, zbog onoga o čemu govore, mjesta gdje su objavljene, zbog imena i prezimena autora, vremena u kome su čitane.
O takvima ne namjeravam pisati. Nisu vrijedni ni ovih nekoliko riječi. Jeste li se ikad upitali koliko je srca u polumraku podruma i neprovjetrenih stanova ugrijao jedan Dostojevski, Balzak, Hemingvej?
Koliko se male i velike djece obradovalo sretnom završetku Cvrčka na ognjištu? I ponadalo se da će se sve sretno završiti i u ovom njihovom svijetu nagrđenom smradom i čeličnim kandžama rata?
Dobri gospodin Dikens se sigurno ne bi naljutio kad bi vidio neku svoju knjigu kako gori u nečijoj peći i grije mala stvorenja o kakvima je pisao. Ni gospodin Zola ne bi imao ništa protiv. Pokojni gospodin Viktor Igo bi izmolio od samog gospodara univerzuma dopuštenje da toplom rukom dodirne glave malih stvorenja koja promrzlim prstićima guraju tvrde korice njegovih “Jadnika” dublje u vatru. Znao bi stari dobričina da su se njegova knjiga i stvarnost dotakli još negdje osim na policama kućnih vitrina i biblioteka.
Besmrtni Gavroš je često mangupski bacao ugarke i razvijavao plamene papire po mračnom podrumu, tjerao dimom suze na oči svom promrzlom bratu, koji bi uvijek bio previše blizu vatre i ognjišta.
A Kozeta bi strpljivo gorjela i grijala svoju tužnu sestru iz nekog drugog vremena.
Stari pisci su tada vjerovatno negdje gore brisali suze razmišljajući o tome kako ni svi koji pale knjige nisu loši, kao što ni svi koji ih pišu nisu dobri.
Ja želim biti dobar. Dosad mi nije išlo bas najbolje. Nekad sam neugodan. Zapravo, često… Nekad povjerujem da mučeći sebe dobijam pravo da to radim i drugima. Znao sam se nekad i potući. I dobro bi bilo da je samo to.
Da sam iskren kao što nisam i da sam hrabar kao što sam kukavica, imali biste šta čuti od mene. Ovako, iz svoje mišje stvarnosti izvirujem svojim mišjim nosom i pišem o svom pacovskom svijetu.
Nastojim govoriti o dobrim ljudima. Svi o kojima govorim su uglavnom takvi. Hm, skoro svi…
Samo neka mi ne zamjere oni dobri ljudi koje knjige griju. Neka ne vide u ovim redovima ono što nisam želio reći. To mi je jako važno. Za one druge me i nije briga, oni uvijek misle ono sto žele da misle i vide samo ono što žele da vide.
Ah, da ne zaboravim …
Svaka sličnost događaja i bića u mojim knjigama; sa stvarnim ljudima, gradovima, zemljama, rijekama, sazviježđima, ulicama, ratovima, osmijesima, psima, mačkama, parkovima, lukama, morima, kišama, vjetrovima, opalim lišćem je …
Sigurno mrzite duge predgovore, kao i ja. Više volim priče. Vidimo se u nekoj knjizi.