POLITIČKI ŽIVOT U BOSNI I HERCEGOVINI
MULTIETNIČKA STRANKA
Šta je to?
Da li je moguća multietnička stranka u BiH? Zašto ne postoji takva? Da li bi ona mogla ponuditi izlaz iz dugogodišnje BH krize? Šta je zapravo multietnička stranka u kontekstu karaktera BH društva i države?
Sve su ovo još neodgovorena i nedovoljno rasvjetljena pitanja u BH političkom životu, pa je valjda zbog toga snaga monoetničkih političkih koncepata i dalje, 13 godina nakon rata, neupitna i čini se sve jača.
Po ovoj liniji političkog organizovanja možemo prepoznati tri moguća karakteristična koncepta: monoetnička, multietnička i građanska stranka. Na prvi pogled se može zaključiti da se monoetnička i multietnička stranka zasnivaju na istoj osnovi, dok se građanska stranka suštinski razlikuje od njih. Prve dvije za osnovu uzimaju kolektivitet, etnos, dok se građanska stranka zasniva na pojedincu, građaninu, kao konstitutivnom elementu. Osnovna razlika između mono i multietničke stranke, pored istovjetnosti prihvatanja kolektivnosti etnosa za svoju suštinu, je puki broj kolektiviteta s kojim operišu. Mono je jedan (etnos, nacija, kolektivitet), multi je više (etnosa, nacija, kolektiviteta).
U BH javnosti i političkom životu se stvara kriva predstava i pogrešna percepcija da je multietničnost bliska građanskom konceptu, što je apsolutno pogrešno, jer multietničnost je suštinski i ideološki veoma bliska monoetničnosti. Mono i multi su samo različit pristup u konceptu prihvatanja etničkog kolektiviteta kao osnove društva.Zbog toga možemo slobodno zaključiti da je multietničnost direktno i suštinski suprostavljena građanskom, tj. individualnom konceptu organizacije društva.
Monoetničke stranke (u BiH poznatije pod nadimkom: ’’nacionalisti’’)
Početkom 90tih godina XX vijeka u BiH se osnivaju tri poznate i zasigurno istorijske stranke, koje za osnovu svog političkog djelovanja uzimaju etnos, tj. naciju, gdje se interes kolektiviteta pretvara u politički program. To su bošnjačka stranka SDA, srpska SDS i hrvatska HDZ. Skoro 20 godina od tada, u sadašnjoj BiH imamo pregršt takvih stranaka, zasnovanih na interesima jedne nacije. Medju njima su SNSD, HDZ 1990, SBiH, PDP, A-SDA, SRS RS, itd.
Karakteristika monoetničkih političkih koncepata u BiH, koji su zapravo suština problema ove zemlje, jeste da takve stranke u najvećem broju slučajeva priželjkuju i sanjaju rješenja po mjeri maksimalističkih zahtjeva i interesa isključivo sopstvene nacije, a nerijetko na štetu drugih nacija. Važno je napomenuti da se one zovu monoetničke (u BiH poznatije pod nadimkom ’’nacionalističke’’) zato što zastupaju interese i platformu isključivo jedne etničke skupine, a ne zato što im članstvo nije etnički šaroliko. Dešava se da monoetnička stranka angažuje i učlani pripadnike drugih nacija u svoje redove, ali to je uopšte ne može učiniti multietničkom, čak je nebitna činjenica u ovoj klasifikaciji. Zbog nemogućnosti da shvate, razumiju i proniknu u stvarne interese drugih naroda, a privlačno izgleda ideja da se ostvare sva maštanja sopstvenog naroda, tako u BiH skoro već 20 godina monoetničke stranke ’’trube’’ svoju verziju istorije, istine i vizije budućnosti. ’’Trube i duvaju’’ jedni pored drugih svoju ’’istinu’’, bez spremnosti na razumjevanje i korigovanje ciljeva. Najeklatantniji primjeri kako monoetničke stranke relativizuju druge kolektivitete i njihova prava u korist sopstvenih interesa su izjave tipa: ’’Svi smo se do 19. vijeka izjašnjavali kao Bošnjaci različite vjeroispovjesti, dok Bošnjaci pravoslavne i katoličke vjeroispovjesti vjerskom linijom nisu prihvatili srpski i hrvatski etnički identitet, koji se prelio iz Srbije i Hrvatske. Zbog toga treba poništiti rezultate ove prve agresije na BiH, iz 19. vijeka, pa svi trebamo biti Bosanci i Hercegovci različite vjeroispovjesti’’, ili: ’’BiH je istorijska srpska zemlja, gdje je veliki broj Srba pod turskom vlašću promjenio vjeru pravoslavnu u muslimansku, a nakon toga se proizvela izmišljenja Bošnjačka nacija na bazi ’’poturčenih’’ Srba, pa bi bilo najbolje da se oni vrate vjeri pradjedovskoj’’, ili: ’’BiH je povijesna hrvatska zemlja, gdje su bosanski muslimani najveće hrvatsko cvijeće, jer su svakako nastali prelaskom katolika u muslimansku vjeru, te tako čine neodvojiv dio hrvatskog multikonfesionalnog pučanstva, koje je povjesno i faktički europsko’’. Ovdje bi bilo potpuno pogrešno razmatrati istorijske argumente i presuđivati ko je skroz ili najviše u pravu, već poenta leži u činjenici da monoetničke stranke (od ’’milja’’ zvani nacionalisti) nisu spremne da priznaju pravo da se svako osjeća kako mu je drago, te da je to jedina ispravna logika i rezon.
Teorijski gledano, monoetničke stranke bi se možda mogle usaglasiti medju sobom i harmonizovati različite nacionalne interese i na taj način stvoriti funkcionalnu zemlju. Ovo bi podrazumjevalo da svi popuštaju i odustaju od nekih svojih zahtjeva i pristaju na kompromise. Međutim, praksa je nešto sasvim drugo, pa zbog sopstvenog opstanka na političkoj sceni, ove stranke ne da nisu u stanju da popuštaju, već su prinuđene da non stop zatežu i konfrontiraju nacionalne interese, kako bi preživjeli na još jednim izborima i tako zadržali vlast. Zbog toga su ove stranke najpogubnije za budućnost i prosperitet naroda i građana ove zemlje. Izvodeći ovakav zaključak, treba jedino voditi računa da se uz ovakvu ocjenu za monoetničke stranke, u isti paket ne stave i legitimni nacionalni interesi, koji su zloupotrebljeni od monoetničkih stranaka. Često se pravi greška da mnogi dobronamjerni građani negiraju koncept legitimnih kolektivnih interesa naroda u BiH, akcentirajući isključivo građanski koncept, samo zbog toga što su monoetničke stranke prevršile svaku mjeru pristojnosti i civilizovanosti.
Građanske stranke
Građanske stranke egzistiraju isti broj godina u postkomunističkoj BiH, kao i monoetničke stranke. Naravno da su ostale na marginama političkih dešavanja, jer je osjećanje nacionalne pripadnosti i etničkog kolektiviteta preplavilo ogromnu većinu stanovnika predratne BiH, što su pokazali rezultati izbora.
Ove stranke temelje svoj program i viziju ustrojstva zemlje na pojedincu, individui, dakle građaninu, a država svoj suverenitet crpi iz njega/nje, gdina/gdje individue. Uvijek je interesantno nanovo čuti ambasadora SAD-a u BiH, kada drži tradicionalni govor povodom 04. jula, Dana Nezavisnosti SAD-a, kako naglašava da SAD vode računa jedino i isključivo o pojedincu, njegovim pravima i obavezama, te da ne mare niti za kakve kolektivitete, iako ne spore pravo nikome da pripada bilo kojoj grupi u skladu sa Ustavom i zakonima Sjedinjenih Američkih Država.
Tipični predstavnici ovakvog pristupa u BiH su: LDS, GDS, itd. A glavna parola ovakvih stranaka je da će građanska BiH osigurati dobrobit za svakog pojedinca, a to će ujedno značiti dobrobit za različite društvene grupe, pa i za etničke kolektivitete, između ostalog.
Evidentno je da građanske stranke ne pridaju centralno mjesto pitanjima etničke grupe kao kolektiviteta i njihovim interesima, zapravo, u javnom diskursu se uglavnom i distanciraju od takvih pitanja. Vrlo je čest, čak uobičajen komentar čovjeka građanske političke orjentacije, koji kaže: ’’Meni uopšte nije važna nacionalna pripadnost, čak mi se i gadi… Ili, nije važno ko je ko, svi smo isti. Ili, nacionalni interesi su podvala građanima BiH’’, i sl.
Zanemarujući činjenicu da se minimalno od Berlinskog kongresa, 1878. godine, pa sve do danas, u trajanju od 130 godina, generacije i generacije bave tematikom nacionalnih interesa u BiH, gdje su nacionalni interesi čak bili presudni u svim istorijskim epohama do danas, građanske stranke su sebe same svele na zanemarljive izborne rezultate isključujući se iz te rasprave. Evidentno je da ti isti ’’građani’’ BiH, kojima se građanske stranke obraćaju, imaju duboko osjećanje i uvjerenje da je njihov kolektivni nacionalni interes presudan za njihov opstanak i prosperitet kao pojedinaca. Sve to što traje tako dugo vremena, duže od stoljeća, gdje ima mnogo krvavih argumenta baš po liniji etničke i vjerske pripadnosti, je skovalo stanovnika Bosne i Hercegovine koji je trajno i suštinski vezan i senzibilan za interese etničkog kolektiviteta.
Nuditi stanovniku Bosne i Hercegovine politiku baziranu na individui, na građaninu, a ne ponuditi mu paralelno zadovoljenje kolektivnog nacionalnog interesa grupe kojoj pripada, ravno je političkom samoubistvu. Na kraju krajeva, dokaz ovoj tezi nije samo činjenica apsolutne dominacije mononacionalnih stranaka u BiH u zadnjih 20 godina, već se možemo vratiti u Austrougarsku BiH, ili u SHS, ili u socijalističku BiH, gdje su svi sistemi polagali ispit na pitanjima nacije i kolektiviteta i još niko ga nije položio. Uglavnom su sistemi naturani na silu i bez kritičkog preispitivanja BH okolnosti, te se pokušavao olako primjenjivati neki svjetski trend. Sjetimo se samo evropskog imperijalističkog civiliziranja BiH posle 1878., sjetimo se samo južnoslavenskog monarhističkog poludemokratskog pokušaja posle Prvog svjetskog rata,, sjetimo se samo svjetskog komunističkog nedemokratskog modela posle Drugog svjetskog rata i njegovog kraja, sjetimo se samo predratnog demokratskog nacionalizma, sjetimo se ratnog krvavog nacionalizma, imamo li sada after party etno-teritorijalni konstitutizam… Stalni osjećaj kod velike većine pojedinaca o važnosti kolektivnih nacionalnih interesa je odnio pobjedu svaki put.
Danas, neki olako kažu, građanski koncept je pravo rješenje za BiH! Da li je baš?
Multietničke stranke
Multietničku stranku je neuporedivo teže stvoriti od monoetničke ili građanske stranke. Ovdje uopšte ne mislim o teškoći pravljenja izbornog rezultata, nego samog stvaranja i profilisanja stranke.
Šta bi to predstavljalo pravu multietničku sranku u BiH? Cilj multietničke stranke bi trebao biti da harmonizuje tri nacionalna interesa u BiH, koja su sada suprostavljena i sukobljena i razaraju svaki razvoj ove zemlje. Vec smo rekli da se u varijanti tri monoetničke stranke, koje ekskluzivno zastupaju kolektivne nacionalne interese, po teoriji stvara trend zatezanja i sukobljavanja, što nikako ne vodi u pravcu harmonizacije. S druge strane smo rekli da građanske stranke nemaju šanse da uopšte postanu relevantne, upravo iz razloga marginalizovanja važnosti nacionalnih interesa u BiH, ili zato što ga posmatraju u kontekstu širokih pozitivnih reperkusija ekonomskog i društvenog razvoja, tj.kao zbir uspješnih i srećnih pojedinaca, a to je nemoguće, jer nikad neće dobiti podršku i glasove dok razvoju ne budu težili kroz ostvarenje nacionalnih interesa. Dakle, ključ uspjeha je u putu kojim se ide, a efekti će svakako biti isti..
Multietnička stranka u BiH bi trebala da postane uvjerljiva u sva tri konstitutivna naroda u BiH da će ona kroz harmonizaciju tri sukobljena nacionalna interesa donijeti i osigurati veću korist za nacionalne interese svih kolektiviteta, nego što je to u stanju monoetnički koncept. Podvlačim, multietnička stranka operiše sa kolektivitetima.
Prvi korak na ovom putu je da stranka donese tri nacionalne platforme: hrvatsku, srpsku i bošnjačku (a onda ih u knjigoveznici uveže u jednu knjigu). Ovim platformama se definišu nacionalni interesi, na principima obaveznog razvoja, obrazovanja, nataliteta…, sve tri etničke grupe, na principu poštovanja i neugrožavanja tuđih nacionalnih interesa, te na principima stvaranja pozitivne konkurencije medju etničkim grupama koja bi bila motor razvoja i uspjeha. Zašto je potrebno donijeti tri odvojene platforme, a ne jednu opštu, odgovor leži u činjenici da u BH kontekstu različiti narodi trpe različite posljedice u zavisnosti od stanja u državi. Npr. Ako BiH pogodi nenadana ekonomska kriza, a Srbija i Hrvatska nastave sa razvojem, onda će mnogo više biti ugroženi srpski i hrvatski nacionalni interesi u BiH, jer isti automatski iskorištavaju mogućnost da se odsele i pronađu posao u susjednim zemljama i tako izgube demografsku utakmicu. Ili, Ako Srbija i Hrvatska imaju bezvizni režim sa EU prije BiH, onda će bošnjački nacionalni interesi biti ugroženi, jer će za razliku od bosanskih Srba i Hrvata živjeti kao u getu, ili recimo, mnogo veći interes imaju Srbi i Hrvati da Sarajevo bude distriht nego Bošnjaci, itd. Ima nebrojeno puno primjera da čak i sitne odluke i situacije različito utiču na BH narode. Dakle, nacionalni interesi su istina i nikakva podvala, pa je veoma pogrešno reći da postoji jedinstven pristup koji će rezultirati jednako za sve.
Donošenje tri platforme, koje će harmonizovati tri nacionalna interesa u okviru jedne multietničke stranke, ima mnogo prednosti i šansi za uspjeh. Po definiciji se unutar multietničke stranke radi o kompromisu, dogovoru, procesu usaglašavanja, harmonizaciji, jer se multietnička stranka zbog toga i osnovala, za razliku od monoetničkih stranaka koje će uvijek biti u tendenciji sukoba i konflikta. Tek u ovom slučaju, multietnička stranka može da gradi povjerenje kod tri ’’zavađena naroda’’ i da argumentuje da je ona zapravo najbolji čuvar pojedinačnih nacionalnih interesa, jer harmonizacija donosi razvoj, a sukobljavanje generalno donosi propadanje. Na ovaj način multietnička stranka daje odgovor pripadniku neke nacije kako će štititi nacionalne interese njegovog kolektiviteta. Argumentuje mu zašto je to kvalitetnije od sukobljavanja monoetničkih stranaka i tako zadovoljava potrebu ogromne većine stanovnika BiH koji smatraju da je lična egzistencija povezana sa egzistencijom kolektiviteta.
Kada se postigne ta dugo očekivana harmonizacija nacionalnih interesa, i kada multietnička stranka ’’otme iz ruku’’ monoetničkih stranaka ekskluzivnost da se samo oni mogu baviti nacionalnim pitanjima, onda se stvara šansa da se nacionalno pitanje tretira na korektan način, kao bogatstvo ove zemlje, kao šansa. Svako bježanje od teme nacionalnih interesa, trajno ostavlja prostor monoetničkim strankama da ga zloupotrebljavaju i pretvaraju u najveću nesreću ove zemlje.
Najpoznatija stranka u BiH, koja sebe naziva multietničkom, jeste SDP BiH. To je vjerovatno i najveća zabluda u kontekstu prikazanog rezona i argumenata. SDP se prije može svrstati u kategoriju građanskih stranaka, nego što može opstati u kategoriji multietničkih stranaka. Djelimična šarolikost članstva SDP-a, u smislu da u strukturama stranke ima pripadnika svih naroda i ostalih, nije nikakav argument u prilogu multietničke stranke. SDP nema razvijene platforme koje tretiraju bošnjačke, srpske i hrvatske nacionalne kolektivne interese, niti pokušava da kroz zastupanje tih kolektivnih interesa izvrši njihovu harmonizaciju. Nasuprot tome, SDP kolektivitetima nudi formulu: ’’srećni pojedinci, srećan kolektivitet’’, i to uglavnom kroz građanski diskurs. Ovo sam gore već odbacio kao nemoguće, jer SDP na ovaj način neće nikad dobiti podršku tri kolektiviteta, da bi uspio u namjeri da harmonizuje nacionalne interese, bez čega nema nikakvog razvoja BiH, pa ni srećnih pojedinaca. Slažem se da bi srećni pojedinci mogli značiti i srećan kolektivitet, ali problem je u tome što se do toga dolazi jedino kroz harmonizaciju nacionalnih interesa, a da bi se to uspjelo, ti interesi se moraju otvoreno i zagovarati.
Tako da nacionalna šarolikost članstva SDP-a nije suštinski argument njegove multietničnosti, jer se ta šarolikost ne koristi za zastupanje nacionalnih interesa (S,B,H,O), već više predstavlja građansku nenacionalističku skupinu. Zbog toga stoji zaključak da SDP nije multietnička stranka u suštinskom smislu i da zbog toga po pitanju nacionalnih interesa nikad nije uspjela parirati trojnom monoetničkom konceptu. Pošteno je takođe reći da SDP zbog svog sastava može nositi samo simboliku multietničnosti, nikako suštinu. Pa čak ni to što SDP nominalno zastupa politiku konstitutivnosti naroda i raspodjelu funkcija na principu H/B/S/O, to ga opet ne čini suštinskim multietničkom strankom, jer nema hrabrosti da paralelno i posebno, te javno zastupa hrvatske, srpske i bošnjačke nacionalne interese, a to je ponajmanje pitanje zastupljenosti u vlasti. Tako da pred SDP-om stoje teške odluke, da li da ostane na građanskim pozicijama (bez dovoljno glasova), ili da pokuša da proširi izbornu bazu. Može da se kreće u pravcu bošnjačke SDP pa da tu zahvati biračko tijelo (po uzoru na SNSD, koji je postao srpski), ili da se opredjeli da stvara pravu multietničku stranku, ali suštinski, ne simbolički, kako bi izgradio svoju kredibilnost kod Srba i Hrvata.
Jedina stranka koja je do sada, makar na nivou principa prilikom osnivanja, definisala koncept etničke i građanske pravde, je Naša stranka. Koncept etničke pravde bi trebao rezultirati sa 3 nacionalne platforme (hrvatska, bošnjačka i srpska), a koncept građanske pravde sa još jednom dodatnom, četvrtom, koja bi trebala na istom nivou i rangu izjednačiti sve one državljane BiH, koji se ne pronalaze u tri konstitutivna naroda. Dakle, u komplikovanoj zemlji Bosni i Hercegovini, pored komplikovanosti pravljenja istinske tronacionalne multietničke stranke, to se sve opet zajedno mora pomiriti i sa građanskim principom, te se stvoriti četvrta platforma, kako bi svi na kraju mogli biti ravnopravni građani. Ovo znači da bi se kategorija Ostali morala izdići na nivo konstitutivnog naroda, pa tom logikom uvesti i četvrtog člana Predsjedništva BiH, pa zastupljenost, pa ravnopravnost,…, pa sve tako do momenta dok povjerenje među ljudima u BiH ne postane primjer okruženju. Na ovaj način bi se mogla pomiriti kolektivna i individualna prava u BiH, jer ustvari drugog načina i nema, a ko čeka da BiH postane čisto građanska država kako bi se svi gradjani izjednačili, vjerovatno će se načekati stotinjak godina, pa i više.
Kao preduslov otpočinjanju ovog, iz konstantne krize, izbaviteljskog procesa, neophodno je stvarati istinsku i suštinsku, a ne simboličku, multietničku stranku. Nema nam druge!