Nacionalna supa
U potrazi za sopstvenom vizijom Bosne i Hercegovine, međunarodna zajednica postala je dio problema
Polovinom avgusta ove godine, njemački ambasador u Bosni i Hercegovini, Michael Schmunk, dao je izjavu u kojoj je insistirao da bi stvaranje nacije trebao biti najvažniji cilj ustavne reforme. “Različite elemente ove zemlje treba tako spojiti da budu nerazdvojivi kako bi se svaki građanin identifikovao sa Bosnom i Hercegovinom”, naveo je u intervjuu za dnevne novine, Večernji list.
Bivši američki ambasador u Bosni i Hercegovini, Douglas McElheney svega nekoliko dana ranije izazvao je sličnu kontraverziju izjavom da bi Bosna i Hercegovina trebala biti jedinstvena i unitarna država, primoravši time američku Ambasadu da izda objašnjenje u kojem se krivica pripisuje prevodiocu zbog upotrebe nedovoljno preciznog pojma.
Gotovo 12 godina nakon što je Dejtonskim mirovnim sporazumom okončan oružani sukob, dvojica visokih zvaničnika međunarodne zajednice ponovno naglašavaju pretpostavljenu potrebu za stvaranjem jedinstvene države Bosne i Hercegovine – države sa jedinstvenim nacionalnim identitetom. U trenutku kada se političari sa svih strana hvataju u koštac sa spornim pitanjima policijske i ustavne reforme, ovakvi komentari služe samo kako bi dodatno antagonizovali političku klimu u Bosni i Hercegovini.
Slično većini postkonfliktnih situacija, naročito onih u kojima nema odlučnog pobjednika, Bosna i Hercegovina pati od onoga što politikolozi Linz i Stepan nazivaju problemom “državnosti”, gdje “značajan dio populacije ne prihvata teritorijalne granice države…….kao legitimnu političku jedinicu kojoj duguju odanost”.
Do današnjeg dana, međunarodna je zajednica u velikoj mjeri propustila shvatiti značaj i implikacije postojanja tri razilazeća nacionalna identiteta – Bošnjaka, bosanskih Hrvata i bosanskih Srba – i shodno tome, njihovih pripadnosti državi. Neuspjeh Dejtonskog sporazuma da izmiri te suprostavljene vizije Bosne i Hercegovine nastavlja raspirivati politiku. Politički prostor monopolizovan je pitanjima etničke pripadnosti, identiteta i teritorije, dok nacionalne stranke sa svojom retorikom i dalje dominiraju prvim političkim redovima, svaka od kojih podstiče i osnažuje one druge protiv umjerenijih glasova u raspravama oko buduće konfiguracije Bosne i Hercegovine.
Komentari dvojice ambasadora ilustruju poimanje Bosne i Hercegovine kojim se upravlja međunarodna politika u ovoj zemlji u poslednjih 12 godina. Međunarodna zajednica nastavlja nametati sopstvenu viziju građanske, ujedinjene i multikulturalne države; viziju koja je suprostavljena etno-nacionalnim zahtjevima, čini ih glavnim preprekama procesu reformi, dok se ono za šta se opredijeli Bosna i Hercegovina stavlja u položaj jednostavnih dihotomija – kao građanska ili etnička država, multikulturalna ili nacionalistička. Takvi idealizovani modeli dokazali su se kao zabluda i odraz nedovoljne obaviještenosti, sa izuzetno slabom osnovom u bosansko-hercegovačkoj multinacionalnoj realnosti. Štaviše, to je takode vizija koja je u osnovi nedemokratska, uzevši da joj nedostaje potpora obične većine građana Bosne i Hercegovine. Istraživanje koje je 2003. godine sprovedeno u okviru Programa za razvoj Ujedinenjih nacija (UNDP) pokazalo je da, na primjer, “građansku državu” podržava svega 52% Bošnjaka, 17% bosanskih Hrvata i 9% bosanskih Srba. Malo je nagovještaja da se situacija značajno izmjenila od tada. Raspad Jugoslavije i žestina rata u Bosni i Hercegovini znače da je insistiranje na unitarnoj državi sa jedinstvenim nacionalnim identitetom istovremeno i naivno i nerealno.
I dok je međunarodna zajednica uglavnom prikazana kao glavni faktor koji omogućava proces reformi, a nacionalne stranke kao njihova glavna prepreka, međunarodna zajednica zapravo generiše niz disfunkcionalnosti koje su doprinijele usporavanju daljeg procesa reformi. U potrazi za sopstvenom vizijom Bosne i Hercegovine, sama međunarodna zajednica postala je dijelom dinamike reformi, proširujući svoju ulogu izvan garantovanja implementacije Dejtonskog sporazuma do preoblikovanja političke borbe i preraspodjele političke moći u skladu sa tom vizijom. Uz potrebu da svaki od tri konstitutivna naroda podrži reformu u Bosni i Hercegovini, stremljenje za tom vizijom koje ne prepoznaje u potpunosti legitimitet stavova svake od tri strane služi jedino da motiviše i podstakne obstrukcionizam, te usporavanje napretka kao posljedicu istoga.
Zajedno sa neuspjehom da delegitimizuje javno izrečene protiv-dejtonske stavove – poput izbornog slogana Stranke za Bosnu i Hercegovinu iz 2000. godine, stranke pod vođstvom Harisa Silajdžića (trenutno člana tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine) za “Bosnu bez entiteta” – međunarodna zajednica je doprinijela stvaranju političkog ambijenta u kojem etno-nacionalne konsideracije guše tehničke aspekte pregovora o procesu reformi. Nigdje to nije toliko primjetno koliko po pitanju reforme policije, čiji se nedavni neuspjeh može pripisati politizovanju njenih tehničkih odredbi.
Čak i u odsustvu snažnog nacionalnog identiteta, probleme “državnosti”, kao što su oni sa kojima se suočava Bosna i Hercegovina, još uvijek je moguće riješiti. Svako rješenje, doduše, mora počivati na realističnom konceptu prevladavajuće situacije i mora prepoznati legitimitet pojedinačnih pozicija svakog od tri konstitutivna naroda. Mogućnost “države-naroda”, gdje, po tvrdnjama Linza i Stepana, legitimitet političke jedinice ne zavisi od zajedničkog, sveobuhvatnog nacionalnog identiteta, i protivno klasičnom konceptu “nacija-država”, predstavlja ključ za razumijevanje budućeg oblika Bosne i Hercegovine.
Insistiranje da je potrebno iskorijeniti etno-nacionalne zahtjeve kako bi se stvorila stabilna liberalna demokratija upravljena tržištem, ignoriše postojanje država poput Španije, Švicarske, Indije, Belgije, ili naročito Kanade, gdje primjer liberalno-demokratskog Kvibeka pokazuje da je moguće biti istovremeno nacionalista i federalista. Svako poimanje Bosne i Hercegovine koje počiva na pokušaju suzbijanja, ili čak iskorjenjivanja postojećih etno-nacionalnih identiteta osuđeno je na propast. Umjesto toga, ove je identitete – koji su priznati Ustavom i osigurani Dejtonskim sporazumom – potrebno upregnuti kao pozitivu silu koja će omogućiti tranziciju Bosne i Hercegovine i njeno približavanje Evropi.
Da je Dejton stvorio nedovoljnu osnovu za izgradnju djelotvorne i efikasne države, uopšte nije upitno. Shodno tome, do danas je više od 50 nadležnosti prebačeno sa entitetskih na nacionalni nivo, uključujući i formiranje Uprave za indirektno/neizravno oporezivanje, Državne agencije za istragu i zaštitu, i jedinstvenih oružanih snaga. Da je potrebno nastaviti sa reformama takođe se ne dovodi u pitanje, naročito onih koje su usmjerene na stvaranje zajedničkog ekonomskog prostora i smanjenje administrativnih troškova. Međutim, podsticanje samoodrživih političkih rješenja u Bosni i Hercegovini iziskuje da koncept međunarodne zajednice o Bosni i Hercegovini bude realističniji.
Nastojanja da se “stvori nacija od Bosne i Hercegovine” služe jedino kako bi suprostavili politiku i produžili otpor nacionalista ugrožavajući time ona nacionalna prava koja su zagarantovana Dejtonom. Reforme bi trebale biti motivisane tehničkim kriterijima i njihovom sposobnošću da obezbijede rješenja za stvarne probleme, a ne idealističnim konceptima onoga šta je Bosna i Hercegovina nekada bila, ili kakvom bi trebala biti. Sve dok međunarodna zajednica ne izmijeni svoje stanovište, proces reformi će stajati u mjestu, a sama Bosna i Hercegovina ostaće nefunkcionalna i slaba. Trajni politički ćorsokak, te istovremena ekonomska stagnacija samo će dalje potkopati ionako labav legitimitet Bosne i Hercegovine. Uprkos imenovanju Miroslava Lajčáka za novog visokog predstavnika, koji je zamijenio svog često kritikovanog prethodnika Christian Schwarz-Schillinga, pitanja policijske i ustavne reforme dramatično su otkrila ograničenja međunarodne moći u Bosni i Hercegovini. Nedavnim potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju od strane Crne Gore, te sa Srbijom koja će ovaj sporazumu potpisati do kraja tekuće godine, Bosna i Hercegovina rizikuje da zaostane daleko iza njih kao jedina crna rupa u Evropi.
Prevela i prilagodila Mirjana Kosić.