Banjalučki Delta Kvadrant:
“Kako se banjalučki Voyager izborio sa banjalučkim Borgovima”
Svi vi, koji ste nekada u životu uživali u Star Trek-u, sada ponovo imate priliku doživjeti borbu Voyagera sa Borgovima, ovaj put metaforično. U ovoj borbi Voyagera I Borgova, u pitanju su prava ljudska bića, I ONA ljudska bića, čija je svijest vremenom postala kolektivna svijest, zasnovana na “»zamjeni za ishranu»”, “»stimulansima»”, I inim “zamjenama” za pravi život.
Delta kvadrant je prostor u našem gradu, prostor nejasne veličine, ali razorne moćI za mozgove I tijela onih koji u njega uđu ako nisu spremni.
On istovremeno postoji na nekoliko mjesta, I lako nastaje bilo gdje, dovoljna je nepažnja, I prisustvo borgova (ili radilica, koje isto imaju asimilirajuću funkciju).
U Delta kvadrant su dobro došli svi, bez obzira na naciju, vjeru, boju kože. Što si čudniji, to si više cool, I to samo po sebi I nije loše, kada Borgovi ne bi vrebali. Zašto je loše? Zato što te divne različitosti, dakle, rasa, nacija, vjera, boja kože, postaju irelevantne kada postaneš dio kolektivne svijesti-borgovska radilica.
No krenimo od početka.
FOYER-Mi Borg!
Prije ulaska u banjalučki Delta kvadrant, morate znati par fakti o Borgovima.
Borg, to je ljudsko biće, koje je nastalo kao anomalija našeg društva. Biće, koje razmišlja isključivo kolektivno, i isključivo asimilatorski, i koje je izgubilo sve ljudske osobine, što dobre što loše. Šta to znači? Znači sljedeće:
1. Borg ne podnosi nešto što nije kolektiv u kojem on nije glavni (za miks pultom, ili da mu neko otme tržište ).
2. Borg ne razmišlja o posljedicama, on ih izaziva. I ne osjeća ništa osim satisfakcije kada asimilira.
Borgov dan izgleda otprilike ovako:
14:48
telefonski poziv na Borgov telefon (zove ga neko u vezi sa nekim dogovorom za taj dan). Borg se javlja i kaže: Kolko sati? Joooj, čovaburaz, ovaj, znači, čooooovaaaa, pa tek je, kolko reče ono? Pa čova još ni mrak nije, čovaburaz, znači, čovaburaz pao!
14:48-15:59
Borg trlja oči, češka se po glavi, lista memoriju prethodne noći, slika skroz mutna, “pojelo” se previše, i zalilo još više. Borg sakuplja ostatke materijala od sinoćnjeg “Boeinga 747”, i pravi jedan mali “pajper” za popravak. “Čooooova, ovakoćudokrajaživota, bolimenekastvar, ovoježivot!”
15:59-16:46
Borg zove okolo, provjerava kako su radilice, provjerava da li je nekoga asimilirao prethodnu noć, jer mu je memorija otkazala. Dogovara se okupljanje na kafi (kakva građanska glupost, piti kafu, ali šta ćeš i u njoj ima stimulansa, pa je dopuštena). Dogovor sa ostalim borgovima pada da se u “taktičkoj kocki” (poznat lokalni birc gdje se okupljaju borgovi), nađe oko 17:30.
20:46…..
Borg stiže u taktičku kocku, neki od borgova nisu još ni došli, drugi su malko kivni, ali su se već dali na asimilaciju, i “jedenje”. Uključuju se gramofoni!
Dva borga se pobiše oko gramofona, ko će puštati muziku, drugi ih ko fol razvađaju, a ovamo im iz džepa kradu “stimulanse”, i čopaju njihove ženske radilice…..
…Sat je stao, stimulanski djeluju, sve je lijepo, al je lijepo biti MI BORG.
Glavni junak ove priče, ušao je u Delta kvadrant prije neke dvije godine, zato što u to vrijeme nije bilo alternativnog provoda. Mislio je da će put po Delta kvadrantu trajati kratko, da su Borgovi, koji su tamo kraljevi, isuviše mala bića da bi mogli uticati na njega, I da će nešto bolje, I kvalitetnije, biti uskoro dostupno. Put je potrajao mnogo duže, baš kao I putovanje Voyagera.
Lutanje po Delta kvadrantu, odnosno “žurkama kolektivne svijesti”, bilo je ispočetka jako zanimljivo, kao I sve što je novo. Snaga uma Glavnog junaka bila je dovoljno jaka da se odupre “zamjenama” I “stimulansima”. Njemu su konvencionalne metode opuštanja, poput ovozemaljskog piva I vina, bile sasvim dovoljne. Ljudi, koji su u DT ušli nešto ranije, I tamo se već osjećali odomaćeno, na Glavnog junaka su gledali sa čuđenjem, zašto ne koristi ono što je tako dobro, što “popravlja”, što daje snagu da se “izdržI”.
Glavni junak se na to nije osvrtao, ali se u dubini svoje svijesti polako počeo pitati:”Jesam li stvarno čudan? Ma neee!”
Vremenom je borgove upoznao poprilično dobro; one, koji su znali samo za Delta kvadrant, I čija vizija budućnosti, nije bila onakva kakvu je zamišljao Glavni junak. Interesantno sa Borgovima je to da su, pored ovozemaljskih imena, koja su im dali kada su bili mali, bili mnogo poznatiji po svojim zvučnim zapadnjačkim imenima-sve nekakvi DJ ovaj, onaj, MC ovakav, onakav, VJ čova buraz. Borgovi su, odmah po boljem upoznavanju sa glavnim likom, krenuli u asimilaciju, ali im se um Glavnog junaka oteo-bio je prejak!
Pored sve muzike koju su borgovi puštali, pored svog tog šljaštećeg života, glavnom liku se, izgleda, nije dopadalo da bude radilica.
Borgovi su I dalje nastavljali sa svojom asimilacijom okoline, I Glavni lik je mirno koegzistirao sa njima do jednog trenutka. Kada je shvatio da su svi njegovi prijatelji asimilirani, da su prešli s onu stranu, I da su odustali od “povratka na zemlju”. Kolektivna svijest ih je pojela, postali su radilice.
IzgubivšI prijatelje, neke I za prave (otišli u vječna lovišta), Glavni junak je bio primoran da podvlačI crtu. Podvlačenje crte bilo je bolno. Da stvar bude još gora, u to vrijeme je, još uvijek mirno koegzistirajućI sa borgovima, upoznao jednu radilicu, u koju se počeo zaljubljivati. Radilica je na momente pokazivala minimalne znake individualnosti, pa ju je Glavni junak počeo zvati “Sedma od devet”. Nije se on zanosio time da će Sedmu moćI ponovo vratiti među svoje, niti da će mu ona nadomjestiti izgubljeno, on je jednostavno osjećao da je došlo vrijeme za megdan. IzvućI jednu radilicu iz Delta kvadranta, značilo je izvućI I sebe na neki način.
Sedmoj je rekao da je ona radilica (nije se bunila, bio je to pozitivan znak), I da se neke stvari moraju mijenjati. Upustili su se u Davidovu borbu protiv Golijata.
On protiv “kolektiva”, ona protiv tadašnje sebe.
“Vađenje umetka” je bilo najlakše, I najbezbolnije.
Odvajanje od kolektiva je bilo najteže I najzahtjevnije. Prekidanje kontakta sa “taktičkim kockama”, sa sviješću koja te razumije, za nju je bilo bolno.
Odupirala se, ali je na kraju prevladao razum. Glavni junak je bio zadovoljan. Put ka zemlji je mogao početi. Sjećate se Sedme iz Star Treka?
I ova Sedma je imala sličan način razmišljanja. Zadovoljiti osnovne potrebe, I razmišljati “efikasno”.
Izražavanje kod Sedme bilo je fantastično borgovsko: “Oovooo, oonoo, značI, ti , ovaj, oonoo, čovaburaz, značI, ja, značI, čovaburaz-to!
Sa duboko emotivnom sedmom (kako god to nepovezivo bilo sa radilicom), bilo je teško komunicirati, jer Glavni nije baš vladao borgovskim jezikom-mogao je jedino u njenim očima, I njenim gestovima, pročitati ono što osjeća. On je pričao, pričao, I pričao, a ona ga je slušala. Jednog dana mu je rekla: “Volim te!”
Tada je sve eksplodiralo I našli su se van Delta kvadranta. Voyager je zauzeo kurs ka zemlji. Bon Voyage!
P.S. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima je namjerna.
Iz Arhive BUKE