nekoliko dana da „dođem sebi“ i počnem normalno da funkcionišem.
Ima nešto posebno u ovim gorostasima, neka magija koja ih izdvaja od svih ostalih planina. Da li tome doprinosi njihovo ime, visina, oblik reljefa, činjenica da se nalaze na graničnom području i da su dugo godina bile zabranjene, ili stradanje srpske vojske pri povlačenju preko Albanije u Prvom svetskom ratu… Tek, sam pomen imena izaziva strahopoštovanje.
Na Prokletijama i najvišem vrhu Maja Jezerce već sam bila pre pet godina. To mi je bio jedan od fizički najiscrpljujućih uspona. Nakon celonoćne vožnje iz Beograda usledio je uspon direktno na vrh i povratak nazad do početne tačke – ukupno 13 sati pešačenja. Sećam se da sam tada rekla sebi: „To je to, nema potrebe da ovde ponovo dolaziš.“ Međutim, magija je odradila svoje.
Početkom jula saznala sam za šatorsku turu na albanske Prokletije sa noćenjem u dolini jezera. Vodič iskusan u sličnim akcijama, ekipa mala ali odabrana. Program je, pored Jezerceta, podrazumevao uspon na još dva vrha. Polazak u četvrtak veče iz Beograda, povratak u nedelju kasno naveče. I nekako sam znala da moram da idem. Do poslednjeg trenutka put je bio pod znakom pitanja, jer se čekala prognoza koja je tih dana u celom regionu bila vrlo loša. Kada dve noći treba da provedeš u šatoru važno je da imaš vremena da se osušiš. Da ne spominjem to da vrhovi koje smo imali u planu ne mogu da se osvajaju po kiši i magli. Ali osećala sam da ipak idemo, kad sam se ja, bez ikakve kondicije, usudila na ovakvu turu!
O PROKLETIJAMA
Prokletije su planinski venac koji pripada Dinarskom planinskom sistemu i suvereno vlada na tromeđi Crne Gore, Srbije i Albanije, odnosno čini prirodnu granicu između ovih država. Prostiru se od Skadarskog jezera na zapadu, Komova i Mokre planine na severu, do Metohijske doline na istoku i reke Drim na jugu.
Najviši vrh je Maja Jezerce ili Jezerski vrh koji se uzdiže ka nebu sve do 2694 nmv. Vrlo strme krečnjačke litice čine Prokletije najmanje dostupnim predelom Balkana.
Foto: Zoran Lalić
Foto: Ivan Ćetković
Foto: Priče iz kofera
Prokletije su u prošlosti nazivane Severnoalbanski Alpi, Alpi na jugu Evrope, Crnogorski Alpi i sličnim imenima. Današnji naziv prvi je upotrebio Jovan Cvijić. Istražujući ovu planinsku grupu, primetio je da tamošnje srpsko stanovništvo Bogićevicu, Greben, Bjelič, Karanfile i Trojan naziva zajedničkim imenom Prokletije, što znači proklete planine. Ovaj naziv Cvijić je u svojim radovima proširio na čitav planinski venac počev od Skadarskog jezera pa sve do Ibra i Metohije. Albansko stanovništvo Prokletije naziva Bjeshkët e Nemuna što u prevodu znači „proklete“ ili „zabranjene.“
Prokletije su od 1937. godine bile zabranjene jer je njihovim centralnim delom prolazila granica između Albanije i Jugoslavije. Bunkeri iz kojih se vojska gledala kroz nišan i danas postoje kao nemi svedoci jednog prošlog vremena. Tek 2002. godine Prokletije su postale dostupne svima, odnosno svima onima koji imaju dovoljno adrenalina u krvi da testiraju gostoljubivost ove planine.
USPON DO DOLINE JEZERA
Naš plan je bio da dođemo do Gusinja, mestašca blizu Plava u Crnoj Gori, a zatim i sela Vusanje, odakle bismo sa svim stvarima krenuli na uspon. Jedan kolega iz kancelarije, inače Crnogorac, kad je čuo da sam bila u Gusinju pitao je: „Kakva je muka tebe tamo naterala?“
Uspon počinje kroz dolinu Ropojana na crnogorskoj strani i prolazi delimično uz reku koja se zove Grlja. U dolini se nalazi i nešto što obavezno treba da se vidi – Savino oko, izvor obojen neverovatnim nijansama plave boje, koji stvara reku Skakavicu. Dolina je smeštena na oko 1100 mnv sa strmim usecima i nazubljenim vrhovima svuda okolo. Tu već dobijate ideju kako tamo gore sve to izgleda. A gore je baš visoko, pa ukoliko želite da se približite vrhovima (koji su na preko 2000 mnv) i uživate u lepoti, treba da se popnete bar kilometar vertikalno.
Dolina Ropojana, foto: Zoran Lazić
Savino oko, foto: vijesti.me
Do letnje pogranične karaule ima nekih sedam kilometara i u tom delu nema velikog uspona. U karauli je moguće prenoćiti i na uspon krenuti direktno, ali nakon svega mogu da kažem da je mnogo bolja opcija ona za koju smo se mi odlučili. Dolazak do doline jezera sa noćenjem u šatorima, a odatle uspon na neki od vrhova. Pored karaule postoji i izvor, a ubrzo nakon toga put prelazi u strmu šumsku stazu.
Dan je bio oblačan i topao, vlažnost vazduha iznad normalnih granica. Osećaj da vam se vlaga lepi za lice čak i kada samo stojite. Međutim, ako pri tom nosite težak ranac na leđima i svakim korakom ste na višoj nadmorskoj visini, bilo bi vam lakše da bar pada kiša. Svakako biste bili mokri, ali imali biste i hlađenje. Za fizički napor u ovom delu bila sam spremna, usmeravala pažnju na svaki sledeći korak, pratila disanje i sudarala se sa svojim mislima. Kada ste u šumi vidici su blokirani, pa nije ni tako uzbudljivo kao kad imate pogled na prostranstva oko sebe.
Po izlasku iz šume vazduh je postao lakši za konzumaciju, a pred mojim očima ukazala se jedna nova stvarnost. Oni vrhovi u koje sam gledala iz doline Ropojana postali su mnogo bliži. I veličanstveniji. Ali, iz iskustva znam, ima još mnogo do njih. No, to ćemo sutra. Sada idemo ka jezerima. Ubrzo smo prešli i državnu granicu između Crne Gore i Albanije koju čini jedan veći kamen. Nema nikakve policije, graničara ili slično. Ni pasoše nismo imali, samo lične karte. Procedura je da vodič crnogorskoj pograničnoj policiji dostavi spisak učesnika akcije, plan kretanja, mesto prelaska granice i broj dana boravka. Crnogorci zatim to proslede kolegama u Albaniji. Retko kada se desi da policija zaista i izađe na teren. Pitali su me kasnije kako to da nikoga nema na granici – to je prilika za krijumčarenja. E, dragi moji, ko se popne na ovu visinu sa tovarom na leđima – neka krijumčari šta god hoće.
Foto: Ivan Ćetković
Foto: Ivan Ćetković
Fotografski posao nije lak :), foto: Zoran Lalić
Dolina jezera ili Buni Jezerce u koju smo se uputili sastoji se od ukupno šest jezera. Početkom septembra neka od njih presuše, ali najveće, koje je i bilo naš cilj uvek ima vodu i nalazi se u podnožju vrha Maja Bojs. Lepotu predela nisam odmah ni registrovala. Odmah sam bacila sve sa sebe i legla na travu. Da povratim dah i umirim disanje. Ležala bih tako ko zna koliko da me ekipa nije opomenula na situaciju. Naime, oblaci su već počeli da se komešaju, organizovali su druženje tačno iznad nas. Planina od starta daje do znanja da ste na njenom terenu, u gostima. I zahteva da se ponašate pokorno.
Dolina jezera, pogled odozgo; foto: Ivan Ćetković
Bilo je važno da se šatori postave što pre, uživanje u predelu sam ostavila za kasnije, kao i preko potreban odmor. Trka s vremenom urodila je plodom. Sa prvim kapima kiše svi smo se uvukli u svoje privremene sobe. Onako mrtvi umorni, uz dobovanje kiše koja je delovala kao divno uspavljujuće sredstvo, premoreni planinari zaspali su kao po komandi. Nakon dva sata ja sam se probudila, sada već obnovljena. Bilo je oko pet sati popodne. Kiša je, obavijena tišinom koju samo planina može da stvori, polako prestajala da pada. Bilo je vreme da se protegnu noge i osmotri krajolik.
Pogled iz moje privremene sobe, foto: Priče iz kofera
USPON NA MAJA JEZERCE
Drugi dan započeo je već u 4:30, kada je trebalo da se pripremimo za uspon na najviši vrh Prokletija, ali i na vrh koji se nalazi preko puta – Kokervhake. Priprema je podrazumevala adekvatnu odeću, odlazak na obližnji izvor po vodu, proveru ranaca i njihov sadržaj (obavezan šlem, 2 litra vode, nešto hrane, kabanica, jakna, duks). Krenuli smo u 5:30, a pošto se već razdanilo, čeone lampe nam nisu ni trebale.
Krenuli smo polako, u tišini, sklapajući sliku o danu koji je pred nama. Do prvog pojavljivanja sunca prošlo je sat vremena. A onda, skoro da sam i prestala da gledam gde stajem, više sam se saplitala. Izazovnije je bilo gledati sunce koje seče tamu i osvetljava vrhove, jedan po jedan, i spoznati kako Prokletije u svojoj surovosti mogu da budu lepe. Prokleto lepe.
Foto: Ivan Ćetković
Foto: Zoran Lalić
Uskoro smo naišli na prvi deo sa snegom. Na nekim delovima planine sneg se nikad ne topi, ostaje preko cele godine. Dereze (nazubljene metalne navlake za cipele), nisu nam bile neophodne, moglo je i bez njih. Ekipa koja je prošla pre nas ostavila je tragove. Uđeš u tuđe stope, u bukvalnom smislu i osećaš se sigurno. Nema proklizavanja, zaleđeni sneg se brzo prelazi. Zatim nailazimo na novi sneg, pa još malo travnatog dela, pa kombinacija sa kamenom. Malo po malo, sneg po sneg, i stižemo do prevoja na nekih 2350 mnv. To znači da smo lakši deo prošli i da nam preostaje kraći, ali i najteži deo uspona. Obično je to mesto za malo duži odmor, energetske pločice, stavljanje šlema. Odmah iznad prevoja sledi kuloar koji predstavlja najizazovniji deo uspona na Jezerce. Potpuno je prekriven siparom (stenama koje su radom prirodnih sila usitnjene u kamenje različite veličine). Po njemu je teško hodati jer se stalno odranja. Nagib je 45 do 55 stepeni, a pravo dole kad pogledaš, kraj ni ne vidiš.
Foto: Priče iz kofera
Foto: Priče iz kofera
Ovaj put kuloar je u gornjoj polovini bio prekriven zaleđenim snegom. Sipar sam dobro izučila prošli put, ali tada nije bilo snega. A po zaleđenom snegu možeš savršeno da otkližeš. Cipele zabijam u tuđe otiske, iako samo po pola cipele staje. Rukama se pridržavam za ne znam ni ja šta, jer sve je zaleđeno. Ruke su gole. Ali bar pravim nagib ka padini da mi ranac ne pretegne. Nije taj deo sa snegom dug, možda 50-ak metara i prolazimo ga uspešno. A onda nastupa gospođa stena u svoj svojoj raskoši. Nikakvog obezbeđenja u vidu sajli u ovom delu Prokletija nema. Maksimalno koristiš mišiće na rukama i nogama i kondiciju koju, kao što pomenuh, ovaj put nisam imala ni u tragovima. Ali kad adrenalin pukne – zaboraviš i kako se zoveš, a ne kondiciju. Ovde češće pravimo pauze, jer se kamenje od prolaska prethodne grupe odranja i proleće pored nas, pa čekamo da se oni udalje. Treba nam više vremena nego što je planirano. Koristim ovo vreme da malo detaljnije osmotrim ove proklete planine. Sad sam „tamo gore.“ Dan je delimično sunčan, sa oblacima tu i tamo, pa su prizori još dramatičniji. Shvatam koliko smo mali i kolika je sila prirode. Dokle pogled dopire samo nizovi planinskih vrhova, ponedgde sa snegom, ali bez živog sveta. Mi smo tek tačke u ovom kamenom grotlu. Smešno je reći da osvajaš Prokletije ili neki vrh, ispravnije bi bilo reći da ti one dopuštaju da se popneš na njih.
Foto: Priče iz kofera
Foto: Priče iz kofera
Foto: Zoran Lalić
Kada sam ugledala veliki krst u daljini znala sam da sam tu. Ima još, ali sad već mogu i da potrčim. Čudno je to kako telo reaguje iz glave. Svaki put se iznenadim kakvu snagu dobijem kad vidim krajnju tačku ka kojoj idem, potpuno novi nalet snage. Tako je bilo i sada.
Sve iznad 2000 mnv je samo stena, pa je takav i vrh. Gomila kamenja koja izgleda kao da je nabacana rukom Svevišnjeg, nikakvog reda u svemu tome. Potpuno odsustvo bilo kakvih zvukova, ukoliko nema vetra. Na ovaj vrh ne idete sami, ali kada biste se nekim čudom zatekli sami, bila bi to prilika za jednu od najsavršenijih meditacija.
Foto: Ivan Ćetković
Maja Jezerce, drugi put!
Zbog novog komešanja oblaka bili smo prinuđeni da ubrzo krenemo nazad, istim putem. Ono što se generalno čini kao logično – da je teže penjati se, nego spuštati – u slučajevima stene i zaleđenog snega ne važi. Spuštanje je teže. Stena se otpenjava (okrenuti ste licem prema steni), ne vidite šta je ispod vas pa često „lovite“ mesto gde biste spustili nogu. Cipelu. Najčešće samo vrh cipele. U takvim slučajevima ne želite grmljavinu i pljusak.
Dakle, idemo nazad, savladavamo ponovo sneg na kuloaru, sipar (ima i taktika da bukvalno trčiš niz taj sipar i spustiš se mnoogo brže nego ostali) i stižemo nazad do prevoja. Ali nije kraj, ostaje još i vrh preko puta – Kokervhake (koji nam je bilo teško da izgovaramo, pa smo ga zvali Kokerfaker).
Foto: Ivan Ćetković
Ovaj vrh nije tehnički zahtevan, ali smo zbog brzine išli najkraćom rutom, odnosno najstrmijom. Cilj je bio da sve završimo pre padavina. To što sam krenula bez kondicije sada je došlo na naplatu. Već potpuno iznemogla htela sam da se vratim, ali mi vodič nije dao: „Možeš ti to.“
Guram dalje, korak po korak, inat se rađa: „Ma šta ne mogu!“
POVRATAK
Izađosmo na vrh na kom je vetar jače duvao. Nije toliko dramatičan kao Jezerce, a i nešto je niži (2508 mnv). Brzinski smo se fotografisali i još brže krenuli nazad do prevoja. Tu je trebalo da konačno napravimo pauzu za ručak. Ali ne! Ipak samo kratki odmor i spuštanje ka kampu. U tom momentu počinje i lagana kišica, pa malo jača, ali sada može da pada. Imam kabanicu, rasterećena sam, zamišljam jezero, vruću supu, kafu… Kišu inače ne volim, ali ova mi iz nekog razloga baš prija. Magija planine je opet odradila svoje. Do kampa stižemo oko 16 časova, nakon deset sati skoro neprestanog fizičkog napora. Taman na vreme da se svi oblaci raziđu, a Prokletije pokažu koliko gostoljubive i lepe mogu da budu.
Zbog konfiguracije terena retko se penje na neki vrh u kombinaciji sa Jezercetom, sem u slučajevima pripreme za ozbiljnije ekspedicije. Vodič se opredelio za ovu varijantu jer je grupa manja, a ispostavilo se i spremna za izazov.
Ekipa mala, ali odabrana (i plus fotograf)
Plan penjanja na obližnji vrh Maja Bojs predviđen za naredni dan propao je, jer za to je potrebna savršena prognoza. Zbog najave kiše vodič je odustao, pa smo se bez žurbe spremili, spakovali šatore i ostalu opremu i krenuli istim putem nazad ka našoj početnoj tački – selu Vusanje.
Akcija u organizaciji PSK Pobeda, Beograd
Vodič Milan Pamučar
Tekst preuzet sa bloga Priče iz Kofera