Odlomak iz knjige Ester Perel “NEVERSTVO – Razumeti ne znači opravdati”
Izdavač Psihopolis, Novi Sad, 2018.
„Moje potrebe nisu zadovoljene.” „Ovaj brak za mene više nema smisla.” „Nisam ja na ovo pristao.” Ovako mi se klijenti svakodnevno jadaju na terapijama. Kako je psiholog i autor Bil Doerti (Doherty) primetio, ovakve izjave sadrže postulate potrošačkog društva – „lična korist, niski troškovi, pravo na robu i osiguranje od štete” – i prenose ih na naše ljubavne veze.[1] „I dalje verujemo u posvećenost”, piše on, „ali moćni glasovi koji dolaze i iznutra i spolja govore nam da smo gubitnici ako pristanemo na manje nego što smatramo da nam treba i nego što zaslužujemo u braku.”
U današnjem potrošačkom društvu ključna stvar jeste ponuditi nešto novo. Zastarelost predmeta je unapred programirana tako da nam nametne želju da se staro zameni novim. U ovakvom trendu ni bračni život nije izuzetak. Živimo u kulturi koja nas neprekidno mami obećanjima nečeg novog, mlađeg, živahnijeg. Stoga se više ne razvodimo zato što smo nesrećni, već zato što bismo mogli biti srećniji.
Smatramo da nam momentalno zadovoljenje potreba i beskonačan izbor neprikosnoveno pripadaju. Ranije generacije su vaspitanjem naučile da život zahteva žrtve. „Ne možeš uvek dobiti ono što želiš” imalo je smisla pre pola veka, ali postoji li neko mlađi od trideset pet godina ko još uvek prihvata ovu poruku? Današnje generacije uporno odbijaju bilo kakvu frustraciju. Nije ni čudo, dakle, da skučenost monogamne veze izaziva paniku. U svetu beskonačnih mogućnosti borimo se s onim što milenijalci nazivaju strahom od propuštenih prilika (engl. fear of missing out – FOMO). Ovaj strah okreće „hedonistički točak” – beskrajno traganje za nečim boljim. Čim dobijemo ono što želimo, naša očekivanja i želje rastu, a mi i dalje nismo nimalo zadovoljniji. Kultura sticanja mami nas beskonačnim mogućnostima, ali isto tako nameće i suptilnu tiraniju. Konstantna svest o spremnim alternativama nameće nam ne baš laskava poređenja, slabi posvećenost i sprečava nas da uživamo u sadašnjem trenutku.
Prateći promene u zapadnom društvu, veze dvoje ljudi su s ekonomije proizvodnje prešle na ekonomiju iskustva. Brak je, kako kaže filozof Alen de Boton (Alain de Botton), „od institucije postao osvećenje emocija, od spolja sankcionisanog obreda pristupanja, postao je iznutra motivisani odgovor na emocionalno stanje”.[2] Za mnoge je ljubav imenica koja podrazumeva konstantno stanje entuzijazma, zanesenosti i žudnje. Kvalitet veze danas je sinonim za kvalitet doživljaja. Šta će nam stabilan dom, dobri prihodi i lepo vaspitana deca ako se dosađujemo? Želimo da nas veza nadahnjuje, transformiše. Njena vrednost, a time i dugovečnost, srazmerne su tome koliko dobro ona i dalje uspeva da nam ugasi žeđ za doživljajima.
Ovi novi prerogativi potpiruju priču o savremenom neverstvu. Naše današnje želje nisu ništa drugačije, nego je posredi sama činjenica da smatramo da zaslužujemo – štaviše, obavezni smo – da ih zadovoljimo. Naša primarna uloga u današnje vreme usmerena je ka nama samima – čak i ako ide na račun onih koje volimo. Kako Pamela Drakerman (Druckerman) ističe: „Veća je verovatnoća da bi nas upravo naša velika očekivanja da postignemo ličnu sreću mogla navesti na preljubu. Uostalom, zar nemamo pravo na ljubavnu aferu ako je to cena koju treba platiti da bismo bili srećni i ispunjeni?”[3] Kada su naše ja i naša osećanja najbitniji, na drevnu priču o preljubi dodaje se novi opravdavajući narativ želje za neverstvom.
Sledeća generacija
Ovo nas dovodi do Silvijinih blizanaca, Zeka i Mišel. Skoro tridesetogodišnjaci, oni su danas oličenje milenijalaca. Kulturni milje u kojem žive oblikovan je vrednostima koje su postavili njihovi roditelji – individualizam, samoispunjenje, egalitarizam – a kojima su oni dodali novi fokus na autentičnost i transparentnost. Tehnologija je u središtu svake njihove aktivnosti, uključujući i različite oblike seksualnosti. Njihova seksualna interesovanja se ispoljavaju na aplikacijama kao što su Tinder, Grindr, Hinge, Snapchat i Instagram.
Ni Zek ni Mišel nisu u braku – kao i svi njihovi prijatelji, i oni su svoje dvadesete godine posvetili višem obrazovanju, putovanju, poslu i zabavi. Odrasli su na širom otvorenom seksualnom terenu, kakav nije imala nijedna generacija pre njih – na terenu koji karakteriše mnogo više mogućnosti, ali i više nejasnoća; manje ograničenja, ali i nedovoljno smernica. Kao mladi homoseksualni muškarac, Zek ne zna kakav je osećaj ušunjati se u skriveni gej klub u kojem su svi prisutni muškarci u braku sa ženama. Nije morao da „izađe u javnost”, jer nikada nije ni bio skriven. Za sidu je čuo iz filmova, ali sa sobom uvek nosi profilaktičku tabletu koja će ga zaštititi. Kada je brak istopolnih osoba ispisao najnovije poglavlje u evoluciji braka kao institucije, kleknuo je pred svog momka Tea i zaprosio ga pred čitavom advokatskom kancelarijom u kojoj zajedno rade. Planiraju da jednoga dana zasnuju porodicu.
Mišel, vlasnica male virtuelne kompanije, ne sedi kod kuće čekajući da joj telefon zazvoni. Ako želi da bude s nekim, jednostavno klikne tamo gde treba. Sanja o tome da se jednog dana uda, mada joj se ne žuri. Štaviše, zamrzla je svoje jajne ćelije da ne bi morala da brine što joj biološki sat otkucava. Takođe i štedi novac kako nikada ne bi morala da zavisi od drugog. „Čak i da već sutra upoznam pravog momka, ne bih pravila decu bar još pet godina”, objašnjava samouvereno. „Volela bih da živim s tim čovekom i da uživamo zajedno sami pre nego što postanemo roditelji.” Neki ovaj zajednički život nazivaju „beta testiranjem”. Kako Mišel dodaje: „Ako i ne upoznam nikoga, ne treba mi momak da bih postala majka.” Seks, brak i roditeljstvo su nekada išli zajedno, u paketu, ali to više nije tako. „Bebi bum” generacija razdvojila je seks od braka i reprodukcije; njihova deca razdvajaju reprodukciju od seksa.
Mišelini stavovi su sasvim uobičajeni među pripadnicima njene generacije. „Kulturološki gledano, mladi ljudi sve više poimaju brak kao ’poslednji kamen’, a ne kao ’kamen temeljac’”, kažu istraživači u projektu Knot Yet, „što znači da je brak nešto što sledi kada su sve bitne stvari poslagali, a ne osnova iz koje kreću u odraslo doba i roditeljstvo.”[4]
Mišel će stati pred oltar kada bude osetila da je emocionalno zrela, profesionalno obezbeđena, finansijski podmirena i spremna da krene dalje iz zabavnog života neudate mlade žene. A kada dođe vreme za to, potražiće partnera s kojim će se dopunjavati i koji će u njoj prepoznati i ceniti njen pažljivo građen identitet. Nasuprot njoj, njena baka Marija je u braku imala formativno iskustvo, kamen temeljac na kojem su ona i njen suprug zajedno gradili svoj identitet na putu u odraslo doba.
Da li će se Mišel svojim proračunatim odlaganjem braka zaštititi od bračne prevare kakvu je Marija pretrpela? Ili će upravo zbog toga biti još ranjivija? Kako Hugo Švicer (Schwyzer) objašnjava u članku u časopisu The Atlantic, ideja o braku kao „kamenu temeljcu” u sebi nosi očekivanje poteškoća, dok predstava o „poslednjem kamenu” nema taj momenat.[5] Parovi koji rano stupe u brak treba da se zajedno bore i da zato ojačaju. Stoga prvi model „ne opravdava neverstvo, mada u velikoj meri priznaje da je manje-više neminovno”. Nasuprot tome, nastavlja Švicer, „model ’poslednji kamen’ mnogo manje toleriše seksualnu prevaru, jer pretpostavlja da oni koji se konačno odluče na brak treba da budu dovoljno zreli da bi sami sebe regulisali i bili bezuslovno iskreni… Međutim, činjenice govore da su zagovornici ovog modela više nego naivni ako zamišljaju kako će ih bogato predbračno iskustvo učiniti imunim na bračnu prevaru.”
Urušene velike ljubavne ambicije
Marija, sada skoro osamdesetogodišnjakinja i udovica, prisustvovaće sledećeg meseca venčanju svog unuka, a njen mozak će verovatno odlutati unazad u vreme kada su se ona i njen muž zavetovali na vernost. Institucija u koju Zek i Teo ulaze jedva da liči na onu u koju su ona i Kenet svečano ušli skoro pola veka ranije.
Kako bi išao ukorak sa savremenim životom, brak se u potpunosti izmenio, nudeći veću jednakost, slobodu i fleksibilnost nego ikada pre. No, ipak postoji jedno pitanje koje i dalje ostaje otvoreno: neverstvo.
Što nam je društvo seksualno aktivnije, to je veća netrpeljivost prema preljubi. Ovo se objašnjava time da pre braka možemo da upražnjavamo seks koliko god želimo, te je isključivost koju brak nosi obojena potpuno novim konotacijama. Ovih dana većina nas stiže pred oltar posle višegodišnjeg nomadskog seksualnog života. Dok ne stanemo na ludi kamen, već smo bili u vezi, izlazili, zabavljali se, živeli s nekim i raskidali. Ranije se prvo seksualno iskustvo sticalo u braku. Sada stupamo u brak i prestajemo da upražnjavamo seks s drugima.
Svestan izbor da obuzdamo svoju seksualnu slobodu jeste zavet našoj posvećenosti vezi. (Naravno, u trajnoj evoluciji ove veoma elastične institucije imamo i one koji u brak dovode i više partnera.) Vernost je sada stvar našeg slobodnog opredeljenja i predstavlja izraz prioriteta i odanosti. Okretanjem leđa drugim ljubavima potvrđujemo jedinstvenost i ekskluzivnost „naše druge polovine”. „Pronašao sam onu pravu. Sad ne moram više da tražim.” Nekim čudom, naša želja za drugima treba da iščili, jer ju je pobedila moć privlačnosti prema isključivo toj jednoj osobi. U svetu gde je tako lako osećati se beznačajnim – dobiti otkaz, biti zamenjen, biti izbrisan jednim klikom miša i blokiran iz grupe prijatelja – pojam „biti odabran” dobio je težinu kakvu nikada ranije nije imao. Monogamija je sveta krava romantičnog ideala, jer potvrđuje našu jedinstvenost. Neverstvo nam govori: Zapravo i nisi toliko jedinstven(a). To urušava naše velike ljubavne ambicije.
U svojoj knjizi After the Affairs (Nakon preljube), Dženis Abrams Spring (Janis Abrahms Spring) veoma elokventno izlaže ovu egzistencijalnu patnju: „Nošeni ste na krilima sopstvenog uverenja da ste vi i vaš partner stvoreni jedno za drugo, da niko vašeg partnera ne može učiniti srećnijim, da zajedno činite primarnu i neraskidivu zajednicu, koja se ne može parčati niti deliti s drugima… Preljuba pak znači kraj dveju nevinih iluzija – iluzije da vam je brak izuzetan i da ste jedinstveni i voljeni.”[6]
Kada je brak bio ekonomski savez, neverstvo je ugrožavalo našu materijalnu sigurnost. Danas je brak romantični savez i neverstvo ugrožava našu emocionalnu sigurnost.
Naše individualističko društvo stvara jedan neobičan paradoks: kako jača potreba za vernošću, tako magnetizam neverstva postaje snažniji. Sad kada toliko emocionalno zavisimo od partnera, bračna prevara na nas deluje razorno. Ali u kulturi koja promoviše individualno zadovoljenje i mami nas obećanjem lične sreće, izazov preljube nikada nije bio žešći. Možda upravo iz ovih razloga preljubu osuđujemo više nego ikada ranije, ali smo joj i skloni više nego ikada ranije.
[1] William Doherty, Take Back Your Marriage: Sticking Together in a World That Pulls Us Apart, 2nd ed., Guilford Press, New York, 2013, str. 34.
[2] Alain de Botton, „Marriage, Sex and Adultery”, The Independent, May 23, 2012; http://www.independent.ie/style/sex-relationship/marriage-sex-and-adultery- 26856694.html (pristupljeno novembra 2016).
[3] Pamela Druckerman, Lust in Translation: Infidelity from Tokyo to Tennessee, Penguin Books, New York, 2008, str. 273.
[4] „Knot Yet: The Benefits and Costs of Delayed Marriage in America”, In Brief; http://twentysomethingmarriage.org/in-brief/.
[5] Hugo Schwyzer, „How Marital Infidelity Became America’s Last Taboo”, The Atlantic, May 2013; http://www.theatlantic.com/sexes/archive/2013/05/how-marital-infidelity-became-americas-lastsexual-taboo/276341/.
[6] Janis Abrahms Spring, After the Affair: Healing the Pain and Rebuilding Trust When a Partner Has Been Unfaithful, 2nd ed., William Morrow, New York, 2012, str. 14.
Izvor: Detinjarije.com