Poznati banjalučki glumac, koji već duže vrijeme živi i radi u Makau (Kina), ispričao nam je kako se izbori za svoja prava, za refundaciju nepotrebnih troškova koje je njegova porodica morala platiti kada su mu dolazili u posjetu.
Marko započinje priču sa problemom koji se desio kada je trebalo da ga posjete njegova sestra i njegove dvije kćerke od osam i deset godina.
“One su trebale uraditi prijavu na letu Zagreb-Hong Kong preko Ciriha sa zagrebačkog aerodroma. To je bilo 4. jula 2018. godine na check-in šalteru upitani su gdje putuju i rekli su za Makao, iako su nam avionske karte za Hong Kong – nisu išli u Hong Kong, već trajektom sa aerodroma nastavljali za Makao, što ne zahtjeva prolazak kroz imigracionu kontrolu, pa samim tim ni vize za Hong Kong i što je sasvim uobičajena procedura koju službenica očito nije znala. Svi su putnici imali BH pasoše kojima u Makau ne treba viza za boravak kraći od 90 dana. One su trebale ostati 3 nedelje”, rekao je za BUKU Mario Lukajić.
Dodaje da im je službenica na šalteru rekla da može čekirati kartu samo za Cirih, ali ne i za Hong Kong jer imaju povratnu kartu na 21 dan, a nemaju vizu jer je dozvoljeni ostanak bez vize 14 dana za Hong Kong. Takođe i da nije sigurna da će im karte u Cirihu moći biti čekirane.
“To je, čini mi se, slično tranzitu, pa iako letiš za Hong Kong, sigurno ćeš negdje presjesti, ali to ne znači da ti treba viza zemlje u kojoj presjedaš. Meni je to logično, radnici na aerodromu sigurno nije bilo. Ne prihvatajući objašnjenje koje su dali o tome da u Hong Kong ne ulaze, već nastavljaju brodom za Makao, rekla je da je jedini način da to riješimo da pomjerimo datum povratka u Swiss Airlines-u, kojim smo trebali putovati i koji nema svoj šalter na zagrebačkom aerdoromu i da nam ona oko toga ne može pomoći”, priča Mario.
Nemajući drugih opcija, pojašnjava Mario, pokušali su kontaktirati Swiss Airlines, ali bezuspješno, a u međuvremenu, prošlo je vrijeme za ukrcavanje na let.
“Druga službenica je tada, nakon što je avion već poletio, ponudila da ih stavi na sljedeći let za Cirih, što je potpuno besmisleno, jer bi tako izgubili povezani let za Hong Kong. Na pitanje kome da se žale zbog ovog što se desilo,službenica je odgovorila: ‘Žalite se tom Vašem, kako ste rekli – ministarstvu spoljnih poslova’. Ovo očigledno neprofesionalno ponašanje osoblja koje radi na zagrebačkom aerodromu osim što je neinformisano o poslu kojim se bavi, neodgovorno i drsko omalovažava putnike iz BIH, koji koriste zagrebački aerodrom. Suma sumarum, djeca koja su trebala putovati prvi put avionom i radovala se tom trenutku, ostala su tužna i vratili su se kući sa traumom ‘tete koja im nije dala da polete i posjete tatu”, ističe Mario.
Mario dodaje da su tek nakon nekoliko mjeseci prepisivanja, jer je zakonski vremenski rok za odgovor 15 dana, dobili ključne informacije koje se tiču načina podnošenja prijave i podnijeli su prijavu za uskraćeni ukrcaj.
“Swiss je refundirao novac za 3 povratne karte i to je zatvorilo slučaj. Ovo je jedna mala pobjeda čovjeka u borbi za svoja prava, ali velika pobjeda za društvo protiv birokratije i onih koji je slijepo prate na štetu čovjeka. Mogu da prihvatam i razumijem različite propise i procedure, ali ne one koje su na štetu čovjeka. Nisam imao drugug izbora nego sam kupio nove karte sutradan iz Beograda iz kog naravno nije bilo problema poletjeti. Prihvatili smo sugestiju TIMATICA i kupili karte koje su bile na 14 dana. To znači da nisam htio rizikovati sa još jednim ukrcajem iako zadnja destinacija ne zahtjeva vizu. Na kraju je ostao osjećaj nemoći i razočaranja pred sistemom kakav je avionski. Izgleda da tu ima mnogo rupa koje bi se dale zakrpiti kad bi zaista htjeli promijeniti stvari nabolje, ali to je posao za one koji primaju platu za to, zar ne”, kaže Mario.
Pored toga, dodaje on, da kupljenu kartu ne možeš prodati trećim licima, što je takođe problem.
“Ne možeš je iskoristiti u povratku iako si je platio. Zašto korisnik uopšte može kupiti avionske karte za destinacije ako nema pravo letjeti i zbog čega mu može biti uskraćen ukrcaj, eto to su moja pitanja zdravom razumu nakon ovog događaja”, kaže nam u svojoj ispovijesti Mario.
Mario nam kaže da se nada da će ova njegova priča podstaknuti druge ljude da se bore za svoja prava i da ne ustuknu pred velikom birokratijom.