Hodaju odlučno uz zvuke doboša, uprkos snegu i vetru koji im šibaju lica. Njihov cilj: razbijanje straha. Od 8. decembra, svake subote u 18 sati, desetine hiljada građana okupljaju se na ulicama Beograda, glavnog grada Srbije, da kažu „ne nasilju“ režima Aleksandra Vučića prema opoziciji i medijima. Na čelu parade veliki baner: „Jedan od pet miliona“. Slogan koji je pokretu dao ime predstavlja odgovor na izjavu predsednika, koji je poručio da neće činiti nikakve ustupke, „čak i da 5 miliona ljudi izađe na ulice.“
„Vučiću lopove“, „narod je ustao“, može se pročitati na brojnim transparentima. „Prva protestna šetnja je bila spontana“, objašnjava Milica, četrdesetak godina, samohrana majka bez posla. „Te večeri nas je na platou ispred Filozofskog fakulteta u centru grada bilo oko 200. Organizovali smo se preko društvenih mreža. Informaciju su preneli samo dnevni list Danas i televizija N1. A onda vrlo brzo, i na naše veliko iznenađenje, okupilo se hiljade ljudi, svih generacija. Ti protesti su izraz opšte prezasićenosti. Raste beznađe i moramo se međusobno podržavati.“ Bilo je prisutno oko 15.000 ljudi. Predstavnici opozicionog bloka Savez za Srbiju došli su da ojačaju redove, ali bez ijednog vidljivog znaka pripadnosti bilo kojoj od tridesetak stranaka u toj koaliciji. Samo se vijori nacionalna zastava.
Laboratorije spletki
„Više ne možemo da sedimo ćutke i skrštenih ruku spram ove manipulativne vlasti koja ubija slobodu“, odrešito će novinarka Tamara Spaić. Dvadeset i osam godina pisala je u srpskim nezavisnim novinama. Ali 2013. skrivila je to što je postavila Vučiću, tadašnjem vice-premijeru, pitanje o slobodi štampe. Usledila je oštra reakcija. Otada su se njeni članci cenzurisali ili prepravljali. „Moja redakcija je nastavila da mi daje platu, ali me je sprečavala da radim“, priča ona. „Na kraju sam im zalupila vratima.“ Prema Reporterima bez granica (Reporters sans frontières – RSF), Srbija je postala „zemlja u kojoj bavljenje novinarstvom više nije bezbedno“. Međunarodna zajednica osuđuje političku cenzuru, širenje dezinformacija, ali i „alarmantan broj napada na novinare koji nisu ni istraženi, ni rešeni, ni kažnjeni“.
Najnoviji primer: požar izazvan Molotovljevima koktelom u noći 12. decembra, u predgrađu Beograda, u kući istraživačkog novinara Milana Jovanovića, koji se bavio korupcionaškim aferama. Počinilac je priznao krivicu i bio je kažnjen sa 500 evra i šestomesečnim kućnim pritvorom. Ali navodni naručilac napada još je na slobodi.
„Otkako je Aleksandar Vučić pre sedam godina došao na vlast, Srbija se promenila na najgori način“, žali se Tamara Spaić.
„Taj glasnogovornik krajnje desnice u vreme ratova u Jugoslaviji, koji je pozivao na ubistvo muslimana, presvukao se u proevropsko odelo. Ali u suštini nije napredovao: brutalnost je i dalje njegov zaštitni znak.“ Naime, institucije su se pretvorile u laboratorije spletki, opozicija je nepostojeća, mediji su stavljeni pod katanac a korupcija je endemska. Više nema prostora za kulturu i slobodu izražavanja; teško je, ako ne i nemoguće, pronaći posao bez članske knjižice vladajuće stranke, Srpske napredne stranke. „Svima je preko glave“, tvrdi Tamara Spaić.
„Nadala sam se da će barem Evropska unija [Srbija je kandidat za prijem od 2011, n.d.a.] zauzdati ova zastranjivanja, ali nije.“ Na sledećem protestu, ona će nositi transparent: „Vučiću, idi vidi u Budimpešti da li sam tamo!“ Aluzija na Nikolu Gruevskog, bivšeg premijera Makedonije osuđenog u oktobru na dvogodišnju zatvorsku kaznu zbog zloupotrebe vlasti, a kojem je dodeljen izbeglički status u Mađarskoj.
„Krvave košulje“
Iskra koja je zapalila vatru bilo je premlaćivanje Borka Stefanovića, vođe male opozicione stranke Levica Srbije, 23. novembra. Tri osobe su ga udarale u glavu železnom šipkom, na marginama političkog sastanka u Kruševcu, rezervatu direktora srpske obaveštajne službe, Bratislava Gašića, bliskog saradnika Aleksandra Vučića. Mediji su slučaj tretirali kao manje značajnu vest, a napadači, sitni kriminalci, platili su 50 eura za počinjeno zlodelo i pušteni su nakon mjesec dana. Na ulicama Kruševca pojavio se slogan: „Stop krvavim košuljama.“ „Građani se bude“, nada se Borko Stefanović. Ovaj bivši član predsedništva Demokratske stranke, stranke levog centra uništene na izborima 2012. godine, u tim demonstracijama vidi mogućnost ponovnog rođenja opozicije.
S druge strane, on opisuje atmosferu straha: „Ovo nasilje je brutalni povratak u doba Slobodana Miloševića [bivšeg diktatora čiji je Vučić bio ministar informisanja od 1998. do 2000, n.red.]. „Vlasti nas označavaju kao državne neprijatelje, ali greše što ignorišu bes naroda. Svaki demonstrant ima svoj razlog za protest. Zbog niskih plata i odsustva perspektive 70.000 Srba [od 7 miliona stanovnika] tokom 2018. godine napustilo je zemlju.“ Kao u Mađarskoj protiv premijera Viktora Orbana, opozicija levice, centra, desnice i ekstremne desnice odlučila je da se ujedini. „Aleksandar Vučić je nagovestio da će na proleće održati prevremene parlamentarne izbore. Te izbore ćemo svi zajedno bojkotovati“, obećava Stefanović.
„Ljudi me iznenađuju, sami se organizuju“, primećuje Aleksandar, muzičar od 31 godinu, jedan od koordinatora mobilizacije. Tabloidi nisu oklevali da ga nazovu „narkomanom“, a njegovu koleginicu Jelenu, 24 godine, „albanskom teroristkinjom“. Kolona je 22. decembra okupila oko 30.000 šetača, mnogo više od 5.000 koje je najavilo Ministarstvo unutrašnjih poslova. Od tada, demonstracije se šire od grada do grada, uprkos medijskoj omerti.
Philippe Bertinchamps, dopisnik iz Beograda , tekst izvorno ovdje
Prevela Vesna Cakeljić