Nehajni plavokosi čovjek, lagane tjelesne građe, naizgled nije bio dominantan. Uzdržanog i pristojnog vladanja uz dioptrijske lenonke ličio je na tihog gimnazijskog profesora, razbarušenog sanjara, pomalo zagubljenog u moćnim knjigama. Kad bi progovorio, iz njega bi ipak izbijala neka tiha vatra, životni žar. Onda bi se osmjehnuo i pogledom blago pomilovao sagovornika, apsolutno mu prepuštajući scenu nakon što ga je popeo na daske magičnog kutka. Prelaz topao i neosjetan kao kad žućkasta boja praskozorje odmjeni umornu noć što utromi i opusti organizam do nepostojanja.
Rez spontan kao prvi poljubac. Dobar filmski kadar.
Mnogi su čeznuli da se popnu na ovu vrhunsku alternativnu scenu.
Scenu na koju su ne stiže nepozvan.
Koja mora da se zasluži.
Zasuzi.
Da je Velja živ, vjerovatno bi danas na uzdarje izveo velikog prijedorskog pjesnika i pisca Darka Cvijetića, možda od vlasti prokuženog pozorišnog reditelja Kokana Mladenovića. Moji favoriti bi bili i Vladeta Janković sa knjigom o Svetoj Gori ili elegantno elokventni Branko Kukića iz vanvremenskog i alhemičnog časopisa Gradac koji je nematerijalni Mon Martr srpske pisane riječi i kulture. Pada mi na pamet knjižar i pisac Nikola Malović, kao i drugi veliki duhovi.
O kakva milost oko srca kad to samo i zamislim.
***
U serijalu o današnjem Beogradu i Beograđanima pišem o raznim događajima, pojavama i ljudima. Neki od ljudi koje naprosto moram pomenuti, danas više nisu među nama, na žalost. Osipamo se, sada već vidno i ne znam kako jedna kultura može da preživi ovako razorne udarce. Valjda se o tome sam Svevišnji stara.
Utisnuta moralna i radna vertikala koju je Velja nosio kroz život je njegov matični Studio B. Svojevremeno radio avangarda i umjetnička meka. Tu je stasavao, učio od najboljih i onda kada se sve urušilo u tri lepe, ostao na nivou. Svakoj vrsti nivoa – kulturnom, umjetničkom, ljudskom, estetskom, rok end rol. Ostao čovjek na koti 23, do kraja života. Koliko je to teško izvesti znaju svi oni koji su se uprljali, nestali, propali, prodali. Znaju i ćute. Ćute i smrde.
Lako je skliznuti u konformizam, oportunizam, očaj, alkolizam ili negi drugi izam. Na kraju krajeva, pitajte Krleta ili Sarapu, plastične primjere različit-izama.
Velja je preminuo, ali i dalje ponosno stoji na koti 23.
Čini mi se kao da stražari nad kulturnim Beogradom.
Čuva noć od budnih.
On je samo jedan od, sinova bludnih.
***
Prema dostupnoj dokumentaristici, izgleda da je Studio B zaista bio perjanica naprednog radijskog etra i novinarske imaginacije, inovacije. Promukli glas Duška Radovića i dalje odzvanja Beogradom kroz beskonačne lucidne citate diljem virtuelnih platformi. Isprljani su prahom banalnosti, ali pristojno prisutni u tkivu naroda.
Kao neki junak iz stripa Duško Te Nej – Duh koji hoda gradom, tako se Duško ukazuje Srbima u zemlji i rasijanju. Sličan Studio B ljudi pamte, a ne ovu današnju splačinu, ali to je tema za neko drugo pisanije. Jedan od Veljinih nadimaka je bio sličan – „Dobri duh Beograda“. Kao indigo papirom prenesen pozitivan vajb prethodnika.
Upečatljiv i svoj je bio i novinar Đoko Vještica, porijeklom iz Like i sela Otrić. Novinarski put ili tačnije kozja staza kojom je hodio je više ličila na holivudski filmski scenario prilagođen bivšoj Jugi, nego na stvarni život. Od dječaka koji raznosi novine, do sitnog piskarala i novinarske gromade od koje nisi mogao da se sakriješ. Kad te Đoko nanišani za neki prijavljeni ili uočeni komunalni i životni problem Beograđana, ne bi silazio sa kičme (i telefona) dok uživo u programu ne dobije javni odgovor. Nije bilo političara i opštinara koji bi uspio eskivirati ovo otvoreno suočavanje sa problemima i životom (beo)građana i osjetiti pritisak da ih što prije riješava. Danas je to gotovo nezamislivo, mada je gđa Rada iz Beogradske hronike imala slične izlete. Vjerujem da joj je inspiracija bila u sličnim zaveslajima.
Ako je Velja radio i stasavao uz ovakve moralne i novinarske uzore, možda ne treba da čudi njegova normalnost i uzemljenost, ali i novinarska stručnost i ljudskost. Konzistentnost je, očigledno, gradio sam kroz decenijsko trajanje.
***
Nekako sam smatrao da imam vremena za Velju, njegovu stabilnu i nepresušnu energiju, goste i emisiju, da ću sve to natenane pogledati, preslušati. Dodatno me oduševio serijal Duhovnici gdje je Velja, čini mi se, još probudio duhovnosti u sebi i drugima, te inicirao novi zamajac stvaralačkom opusu. Kao da su ga duhovno inpirisali Cane, Gajšek, Jerotić.
Ne znam. Samo slutim.
Vidim da sam o protoku vremena prevario i da nam vrijeme curi. Lekcija koju nosim danas je – ništa što ti je bitno, ne ostavljaj za sutra.
Sutra možda ne postoji.
***
Zatim sam se dočepao knjige kolumni Treba vremena da postaneš mlad koju je posthumno objavila izdavačka kuća Lom i Veljina supruga Katarina Pavlović.
Uživao sam u ovom kris-krosu rok-en-rol i pop kulture sedamdesetih i osamdesetih, bogatim uspomenama jednog erudite. Progutao sam je u par skokova. Kao gladni gepard dobru lovinu. To čitanje je bila moja svijeća za Veljinu dušu. Prekasni odušak.
Kolumna sa Oljom Ivanjicki i idejom trokrakog beogradskog mosta je naprosto zarazna. Ovo je svojevrsni „mercedes“ znak za nebo koji bi se pružao preko dvije beogradske rijeke i bio Kapija za ulazak na Istok. Tu su fragmenti o pjesniku i umjetniku Bobu Dilanu, tumačenje značaja i snage Rolingstonsa, danas ponovo aktuelnih nakon novog albuma, mit o Borhesovoj posmrtnoj kući, Canetu i Škrticama. Obradio je u kolumnama i nevjerovatnog Timoti Bajforda, bivšeg sugrađanina, ali i mladića neobičnog puta Arna Gujona, te legendarnog muzičara Čaka Berija. Čitav jedan pažljivo odabrani pozitivni univerzum koji može samo da inspiriše da budemo bolji i nježniji ljudi.
Skup iskrica što svjetle našim životima. Planetarno relevantna selekcija. Mond seleksion.
Neću dalje spojlovati sa knjigom, da ne pokvarim ugođaj ljudima koji će je čitati. Svakako je preporučujem. Mene je Veljina smrt i izlazak knjige snažno dojmio i spontano inspirisao za ove redove. Nisam planirao, ali on zaista pripada kategoriji zaslužnih, vanvremenskih građana kosmopolitskog Beograda. Grada koji volim i kom pripadam. Njegujući uspomenu na Velju, širim svjetla ovog grada koji je nekoć bacao svjetla daleko, kako pjeva neprevaziđeni Milan Mladenović. Još jedna tačka na mapi Veljinog važnog umjetničkog svijeta.
Kosmos smisla. Kolut naprijed.
Suštost je to da je Velja postao i ostao novinar najviših etičkih i estetskih standarda uprkos strašnim vremenima u kojima smo živjeli.
On, kao knjižar Malović, nepresušno kulturno bljeska sa beogradskog Svetionika kulture i nulte nadmorske visine, a opet dobacuje daleko u originalnom programskom formatu.
To je pravi mali podvig. Svjetovno monaštvo. Ison.
Pravi nivo.
Nivo 23.
Oguman, Novembar 2023. godine