Prvi događaj u ovoj godini je RAZGOVOR SA MILJENKOM JERGOVIĆEM koji će biti održan u četvrtak, 14.02. u 19 časova u Crvenom salonu Banskog dvora – kulturnog centra. Razgovor će voditi Vanja Šušnjar Čanković i Kristina Ljevak.
Niko u posljednjih najmanje trideset godina o Sarajevu nije pisao načinom na koji to čini Miljenko Jergović. Njegovom besprijekornom pripovijedanju doprinijela je bez sumnje i distanca s koje piše o prošlosti, zavičaju i okolnostima koje su ga odredile. O sarajevskom Sepetarevcu, ključnom ličnom i književnom toponimu, istoriji njegovih predaka pisao je i u „Selidbi“ još jednom djelu koje će u raskošnom opusu Miljenka Jergovića imati status kapitalnog. Praveći porodičnu inventuru, remeteći „ritam smrti i zaborava“ i polazeći od ključnog pitanja „koliko života stane u jednu torbu“, u trenutku kada ni majke više nema, niti ikoga od Stublera i Rejcovih, kroz sakupljanje predmeta u mučnom procesu selidbe, jer svaki je takav, Jergović nam, kazujući o porodičnoj intimi, pripovijeda i o istoriji jednog grada kog ima više u njegovim djelima nego što ga je ostalo u savremenoj sarajevskoj stvarnosti.
„Selidba“ kao i veći dio književnog opusa Miljenka Jergovića nastala je iz iskustva življenja „ni tamo, ni ovdje“, iz vremenskog procijepa u kojem piše u knjizi, iz pozicije koja bez sumnje nije najlagodniji okvir za život, ali za pisanje i širu perspektivu od višestruke je važnosti.
U svojoj „Selidbi“ pripovjedač se u rodni grad vraća nakon tri godine i sedamnaest dana nedolaska. Ostalo je ponešto što u međuvremenu nije preselio niti popisao u knjizi „Rod“, misleći da je sve što je bilo važno tamo već našlo svoje mjesto. „Selidba“ ipak potvrđuje da je itekako bilo prostora za „dopisivanje“ za ponovni susret čitaoca sa čuvenim Nonom, odnosno djedom Franjom Rejcom i Nonom, bakom Olgom Rejc, mitskim junacima autorovog odrastanja, kroz čije predmete ili sjećanje na bakinu kuhinju se rekonstruira jedan izgubljeni svijet.
Posvećeni čitaoci djela Miljenka Jergovića na policama svojih biblioteka sigurno su „Selidbu“ smjestili pored knjiga „Rod“, „Otac“ i „Sarajevo, plan grada“, koje, tako poredane, podsjećaju da je moguće uz veliki književni dar ispisati kolektivnu prošlost kroz vlastito porodično stablo, približiti nas vremenu koje je prošlo i junacima koji više nisu među živima, a zahvaljujući kojima, dok čitamo, možemo podosta otkrivati i o vlastitim svjetovima, prošlosti koju, ako nismo objektivni ili barem ne onoliko koliko je Miljenko Jergović, da bismo mogli ići dalje, iznova laštimo, ne bi li joj dodali sjaj kakav u stvarnosti nije postojao.Kod Jergovića naknadno uljepšavanje sjećanja ne postoji, a za vrhunsku književnosti jedino pristup bez poštede sebe i bližnjih je i jedini izbor. Dio je to i duga, kako smatra, prema samom sebi ili prema vlastitoj muci u književnosti. Njegov odnos prema sjećanju zasnovan je na činjenici da je ono ujedno i najdragocjenija imovina te da na njemu počinje autorska imaginacija.
Miljenko Jergović autor je preko četrdeset knjiga pripovjedne proze, romana, eseja i pjesama, te knjiga epistolarne proze (sa Semezdinom Mehmedinovićem te sa Svetislavom Basarom). Romani i knjige priča prevođeni su mu na dvadesetak jezika i tako objavljeni u više od sto različitih izdanja. Nedavno je kod njegovog hrvatskog izdavača, zaprešićke Frakture, objavljeno 1. kolo djela Miljenka Jergovića, a čine ga „Sarajevski Marlboro“, „Hauzmajstor Šulc“ i „Dvori od oraha“, odnosno obnovljena izdanja djela koja su obilježila njegove početke, te nova knjiga „Imenik lijepih vještina“ u kojoj su odabrani eseji, hronike i članci. Prošle godine navršilo se i trideset godina od objavljivanja prve knjige „Opservatorij Varšava“ za koju je Miljenko Jergović 1988. godine dobio prestižnu „Goranovu nagradu“ za mlade pjesnike. U prethodnoj godini objavljeno je i stoto izdanje u prevodu na jedan od 23 jezika na koja su prevođena njegova djela. Nagrade koje su pratile književni put bez sumnje najznačajnijeg pisca naših jezika kraja 20. i početka 21. vijeka teško je nabrojati. Samo u prošloj godini dobio je nagradu „Milovan Vidaković“ koju u organizaciji Kulturnog centra Novog Sada već 12 godina dodeljuje Međunarodni književni festival „Prosefest“ i prestižnu njemačku nagradu „Georg Dehio-Buchpreis“ za ukupno prozno djelo. Tada je na laudaciji povodom nagrade naglašeno kako Jergović nije ni bosanski ni hrvatski nego evropski i svjetski pisac, uz podsjećanje Doris Akrap da svi imaju porodične priče, ali ih ne može svako dobro ispričati.
Još jedna dobro ispričana porodična priča smještena u „Selidbu“ biće između ostalog tema razgovora na susretu Miljenka Jergovića s banjalučkom publikom, uz pokušaj da se dotaknemo i ostatka književnog i ličnog puta, od izlaska iz sarajevskog porodilišta u proljeće 1966. i dolaska u trećoj godini na čuveni Sepetarevac i razgovor o posljednjih 25 godina koliko ne živi u rodnom gradu i koje je uložio, kako kaže, u stvaranje fikcionalnog Sarajeva, Mejtaša i Sepetarevca, koji s istoimenim stvarnim toponimima mogu, ali i ne moraju imati veze.