I ovoj epizodi svoje karijere Mićko Ljubičić je pričao u velikom intervjuu za Nedeljnik:
Bila je sjajna ta Žilnikova ideja, da izađem kao Tito na ulice Beograda i da „maršalskom“ pojavom isprovociram prolaznike na razgovor, pa da tako saznamo kako im je bez Tita i da li bi voleli da im se on, odnosno u konkretnom slučaju ja, vratimo. Naravno da su kostim i imitacija tu odigrali bitnu ulogu, jer je sve bilo istovremeno i ubedljivo i nadrealno, a na momente je dosezalo neočekivanu ozbiljnost i dubinu.
Reakcije naroda su bile takve kakve smo mogli samo da poželimo jer su svi odreagovali na Tita, iako su prepoznali Mićka i videli kameru. Jednostavno, pristali su na igru, što je i bila poenta. Ušao sam u komunikaciju sa prolaznicima na nekoliko prometnih punktova, kao što su Glavna železnička stanica, Knez Mihailova ulica, Vojni muzej na Kalemegdanu, i uspevao da ih navedem da mi odgovore na dva-tri pitanja, kao u anketi. Na kraju smo dobili mnogo više od ankete, jer je to što smo napravili imalo elemente mnogo čega: bila je to i sociološka studija, i umetnički eksperiment, i rijaliti pre rijalitija, i ulična pozorišna predstava, i film… Nije ni čudo što je izazvalo mnogo interesovanja, ne samo kod nas nego i napolju, jer je ideja bila svima razumljiva.
Pošto je Žilnik svetski priznat autor, narednih godina se taj film našao na programu mnogih televizija, od Nemačke do Japana i od Španije do Brazila. Nikad ni pre ni posle nisam dao više intervjua za strane novine. Bili su tu, između ostalih, i Washington Post, i LA Times, i Christian Science Monitor. Čak je i sad već pokojni, veliki reditelj i umetnik Dušan Makavejev dve godine kasnije preko Žilnika pitao mene da snimimo istu takvu Titovu šetnju i priču s prolaznicima, samo u Sarajevu! To je bilo nekoliko meseci posle potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a Sarajevo je tih godina bilo u žiži svetske javnosti. Makavejevu se jako dopala jednostavnost ideje i to kako smo je Žilnik, Miša Milošević i ja realizovali. Međutim, nismo to uradili iz tehničkih razloga. Bio je avgust, ja sam s nekom većom ekipom putovao u Aziju, što nije moglo da se odloži, a Makavejev je mogao samo tada, zbog svojih obaveza. Dakle, nije bilo izvodljivo, tako da se Tito nije po drugi put vratio među Bosance. Šteta, jer bi kombinacija Tita, Sarajeva i Makavejeva sigurno odjeknula još više i još jače.
A što se privođenja tiče, to je tačno. Doduše, nismo privedeni svi, već samo Žilnik i Miša Milošević, koji je bio snimatelj. Mene valjda nisu odveli samo zato što sam bio u Titovoj uniformi i u Titovom liku. Možda je neko procenio da bi sutra mogao da osvane naslov u nekim novinama: „TITO UHAPŠEN NA ŽELEZNIČKOJ STANICI“, a u podnaslovu: „Josip Broz više od sat vremena u maršalskoj uniformi zapitkivao okupljene građane, cimao rakiju iz flaše koju su mu donela dvojica Roma s harmonikom, a potom sa svima njima pevao pesme o sebi i igrao kozaračko kolo“.
E, ali zato su Žilnika i Mišu ispitivali brat bratu pola sata u obližnjoj policijskoj stanici, najviše o tome zašto prave nered okupljajući narod oko tog nekog „visokog oficira“. To je bila formulacija komandira stanice. Nije nijednog trenutka spomenuo Tita, a Žilnik se, naviknut na takve situacije, zabavljao držeći ih sve u neizvesnosti da li je u pitanju glumac ili pravo vojno lice. Pustili su ih uz naredbu da se sklonimo odatle i da više ne remetimo red i mir. Otišli smo bez zadržavanja, jer smo već imali sav potreban snimljen materijal na beta kaseti, koju mi je inače Miša tutnuo u ruku pre nego što su ih priveli. U kameru je za svaki slučaj krišom stavio drugu, praznu, ako bi nekom palo na pamet da kasetu pokuša da zadrži kao dokazni materijal. Sve u svemu, nezaboravan doživljaj, po kome bi se maltene mogao snimiti poseban film. Ili bar „making of“.
Za novi broj Nedeljnika Dragoljub Ljubičić Mićko je govorio o svojoj karijeri od "Indeksovog radio pozorišta" do danas, kada sa Vojom Žanetićem i Dražom Petrovićem radi humorističku emisiju "PLJiŽ".