Glavni junak današnje priče je legendarni Vladimir Nazor, književnik, partizan, predsjednik ZAVNOH-a i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske.
U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike, a na njegovim pričama odrastale su generacije.
U znak sjećanja na ovog velikana koji je preminuo na današnji dan 1949. godine, a po kojem se i danas nazivaju brojne obrazovne ustanove i velike nagrade, „Slobodna Bosna“ objavljuje neke nepoznate crtice o Nazoru iz NOB-a.
Krajem 1942. godine proslavljeni pjesnik Vladimir Nazor napustio je svoj dom u Zagrebu i, u jeku neprijateljske ofanzive, otišao u partizane. Bilo mu je tada 66 godina.
Za Pavelićeve ustaše bio je to težak udarac, pa su na Krugovalu čak objavili i da je otet, a nešto kansije i da je ubijen od strane partizana.
No, istina je posve drugačija.
Već aprila 1943., na putu u hercegovačke planine, zatekao se na improviziranom visećem mostu preko rijeke Neretve.
Tu je Nazor, u selu Gračanici, sreo jednog osamnaestogodišnjeg mladića Žiku, koji je postao njegov stalni pratitelj.
Bili su to najteži dani za starog, bolesnog i iznemoglog, ali uvijek vedrog pjesnika.
Penjanje na planinu Prenj bilo je naročito mučno. Nazor je više pješačio nego što je jahao, a veći dio puta nosili su ga na improviziranoj nosiljci od granja. Ljutio se što ga nose, govoreći:
"Kao da putuje neka ličnost".
Nazor nije volio da ga se fotografira.
No, jednom prilikom, na prevaru, nastala je čuvena fotografija kraj konja.
"Tito mi posla na dar oveći broj jabuka, što mi se u ustima same rastapaju i tri kutije vitamina. Hoće, svakako, da se u Govzi konačno izliječim, postanem jači od biblijskog Samsona. I bit će tako", zapisao je Nazor u svoj dnevnik.
"Neka se svaka Dalmatinska planina prometne u partizansku tvrđavu, svaki naš zaljev u gusarsko gnijezdo protiv otimača našeg mora, svaki naš otok u klisuru o koju će se razbiti lađa grabežljivog okupatora", stoji u poruci "Dalmatincima" Vladimira Nazora.
Kada je doznao za odjeke ove poruke i počeo primati pisma boraca, bio je ponosan i vrlo raspoložen.
Izvor: Public
Pored ostalog, 16. aprila je zapisao:
"Trava i poljsko cvijeće naglo niče. Ptice se javljaju. Prvi kukci zuje, avioni otkad dokad samo hitro prolaze. Ima dakle i tvrdi partizanski život svoje meke dane… "
Jednog dana, krajem aprila, starog pjesnika je obuzelo neraspoloženje. A, onda je ugledao malog orača na njivi.
Nazor je otišao do njive i započeo razgovor sa dječakom za plugom. Bio je to petnaestogodišnji Abdulah, sin hodže iz Jelače. Ovom mladom oraču posvetio je dosta redaka u svom dnevniku.
Izvor: Public
O danima u Bihaću pisao je:
„A, kad sam, napokon, sretno stigao do cilja, veoma sam se obradovao, što sam baš u Bihaću. Obradovao sam se ne samo, jer je Bihać poznata lijepa i uredna varoš na Uni, i jer sam u njoj došao do druga zapovjednika Tita, nego također, jer se naša nova sudbina gradi baš u mjestu, što se Bihaćem zove. Mi, Hrvati i Srbi, katolici, pravoslavni i muslimani, izgubili smo u trku naroda i previše vremena; žuri nam se.
Nama je sad trčati, juriti, preskakivati, da ne zakasnimo, da budemo napokon sebi glava, nikad više tuđem konju rep, tuđem dvorištu plot, tuđoj rijeci mostdvore, da postavljaju temelje našoj prvoj doista nezavisnoj državi. Ne može biti puk slučaj, što se sada gradi naša nova zajednička budućnost i naša nova država u mjestu naše prve slobodne države! Bišću grade, kao da bijaše suđeno već davno, da se u tebi zgodi ono, što mi danas u tebi gledamo.
A što je nakon duge seobe i stradanja uspjelo našim pradjedovima uraditi u Bihaću kraj mora, uspjet će i partizanima u Bihaću na Uni ispod Plješivice. Kad na to sve mislim, ne mogu ne izraziti svoju radost, što se nalazim baš ovdje, što gledam, kako Bišćani žive, čemu se raduju i zavirujem u njihove kuće, stiskam njihove ruke. Ovdje vidim, kako je sastalo bratsko kolo, muslimani, pravoslavci i katolici, našli se napokon skupa. Obistinila se stara riječ, da samo nevolje, progonstva i stradanja zbližuju valjane ljude. Muka i trpljenje su najjača veza, najčvršći cement, kojim se ljudi zbiju u jedno, da sami od sebe, sazidaju zgradu svoje budućnosti.
Slava i dika Bihaću, gdje se, u ovom historijskom času, postavljaju temelji naše zajedničke sreće“, napisao je 10. januara 1943. veliki Vladimir Nazor.
(SB)