O zadatku umjetnika u turbulentnim vremenima, Toni Morisson pisala je u eseju “Nema mjesta za samosažaljevanje, nema mjesta za strah”, objavljenom u listu The Nation, izdanju objavljenom povodom 150. godišnjice ovog lista.
Morrison piše:
Božić, dan poslije, 2004. godine poslije ponovnog izbora Džordža Buša za predsjednika Amerike.
Buljim kroz prozor u izuzetno mračnom raspoloženju, osjećajući se bespomoćno. Onda me prijatelj, kolega umjetnik nazove da mi poželi sretne praznike. Pita me: Kako si?” Umjesto uobičajenog “Ah, dobro — a ti?”, izleti mi iskren odgovor: “Nisam dobro. Ne samo da sam depresivna, već ne mogu ni da radim, da pišem; kao da sam paralisana, ne mogu da radim ni na romanu koji sam započela. Nikada se nisam tako osjećala, ali ovi izbori… ” Počinjem detaljnije da objašnjavim, ali on me prekine, uzvikujući: “Ne! Ne, ne, ne! Upravo ovo je vrijeme kada se umjetnik baca na posao – ne kada je sve u redu, već u vremenu strahota. To je naš posao!”
Osjećala sam se glupavo ostatak jutra, naročito kada sam se sjetila umjetnika koji su stvarali svoja djela u gulazima, zatvorskim ćelijama, bolničkim krevetima: koji su radili svoj posao dok su ih proganjali, protjerivali, napadali i osuđivali. I onih koji su pogubljeni.
Razmišljajući o raznim nedaćama u svijetu, prošlim i sadašnjim, Morrison piše:
Upravo je tada vrijeme da se umjetnici bace na posao. Nema mjesta očaju, nema mjesta samosažaljevanju, nema mjesta za ćutnju, nema mjesta za strah. Govorimo, pišemo, imamo jezik. Tako se civilizacije zacjeljuju.
Znam da je svijet u modricama i da krvari, i iako je važno ne ignorisati njegov bol, važno je odolijevati zlu. Kao i svaki neuspjeh, haos sadrži informacije koje mogu voditi ka spoznaji – čak i ka mudrosti. Poput umjetnosti.